Kako se sudbina poigrala s Milijanom Brkićem i Igorom Dragovanom. Sada kada su se uspeli na društvenoj ljestvici, kada su moćni i jaki, kada jednom odlukom utječu na tisuće ljudskih sudbina, kada mnoge karijere ovise o tome jesu li se ustali na lijevu nogu, glavni tajnici HDZ-a i SDP-a jako često razmišljaju o jednom svom propustu. To ih kopka, proganja, nikada nisu posve sretni i zadovoljni, a lako je moguće da zbog toga imaju i noćne more. Da su znali da će ovako daleko dogurati, rođeni Brođanin Igor Dragovan (47) proveo bi barem jedan dan kao hrvatski branitelj, dok bi kršni Ljubušak Miljan Brkić (45) znatno ozbiljnije prionuo izradi svog nadaleko čuvenog diplomskog rada. Kao istaknuti članovi svojih stranaka, koji će na parlamentarnim izborima pokušati dovesti Karamarka odnosno Milanovića do izborne pobjede, izloženi su čestim i otrovnim napadima, a ove detalje iz svojih biografija teško mogu braniti. I to nisu jedine dodirne točke ove dvojice različitih političara koji tako dobro personificiraju svoje stranke.
Igor Dragovan gradsko je dijete odraslo u radničkoj obitelji koja je ipak mogla izvući koristi iz egalitarnog socijalističkog sustava, dok Milijan Brkić potječe iz depriviranog sloja kojemu je komunizam uglavnom donosio probleme, a rijetko ili gotovo nikada pogodnosti.
Glavni tajnik HDZ-a rano je djetinjstvo proveo u Hercegovini, a onda se kao osmogodišnji dječak s obitelji preselio u Zagreb. Njegovi roditelji bili su gastarbajteri koji su se sreću potražili u zagrebačkom predgrađu Dubec gdje su unajmili skromnu kuću. Otac se zaposlio kao građevinski radnik, a majka je u školi radila pomoćne poslove.
Mirni Igor i živi Milijan
U jednoj od rijetkih javnih ispovijedi Brkić se žalio na nehumane uvjete u kojima je živio. Nije se poput svoga zemljaka i prijatelja Milana Bandića, koji je u metropolu došao ipak u zrelim godinama, zaljubio na prvi pogled u glavni grad svih Hrvata, nego je, valjda šokiran novom sredinom i zatečenim siromaštvom, odmah po dolasku u Zagreb pobjegao babi u Hercegovinu. Brzom intervencijom policije nestašni dječak Milijan vraćen je u Zagreb. Nije poznato koliko je degeneka dobio zbog ovog izleta.
Dok je Igor Dragovan u školi bio miran, povučen i pomalo introvertiran štreber, kojega, kako pričaju njegovi vršnjaci, nisu previše zanimale djevojke, Milijan Brkić je nakon početnog šoka prihvatio velegrad i dosta vremena provodio na ulici i s društvom u kafićima.
Dragovan je uvijek naginjao ljevici, a Milijan utjehu i snagu pronalazio u vjeri i Crkvi. Nakon završetka srednje škole “Nikola Tesla” navodno je kovao planove za upis na Elektrotehnički fakultet, ali tu želju, za koju nikada nećemo doznati je li bila stvarna ili naknadno rođeni mit, nikada nije ostvario. Igor Dragovan je nakon brodske gimnazije upisao Građevinski fakultet u Zagrebu koji nikada nije završio, što je, zlobno primjećuju njegovi oponenti u SDP-u, trajno ostavilo traga na njegovu političkom samopouzdanju. Milijan Brkić neupisivanje na fakultet pokušava opravdati ratnim vihorom i prečim poslovima obrane zemlje, ali sumnjamo da je on 1989. godine mogao znati kada će početi ratni vihor.
Brkić je odslužio vojni rok u JNA, zatim upisao kriminalistiku, a onda, kada je počeo rat, postao pripadnik specijalne postrojbe Alfe u kojoj je proveo punih deset godina. Napustio je Alfe 2001. godine i otišao u mirovinu nakon afere s uhićenjem njegova prijatelja generala Mirka Norca. Treba li reći da su tada na vlasti bili “komunjare” Ivica Račan i Stipe Mesić. Deset godina u specijalcima zasigurno je najupečatljiviji dio Brkićeve biografije u kojoj, barem zasad, ni njegovi najveći oponenti nisu našli štofa za napade. Suborci ga hvale kao hrabrog i požrtvovnog borca na kojega su mogli uvijek, baš uvijek računati. Prepričava se njegov podvig kada je ranjenog suborca pet sati nosio na leđima kroz velebitske gudure. Nadimak Vaso ostao mu je u spomen na kodno ime koje je kao specijalac dobio kada je odlazio duboko u neprijateljsku pozadinu.
Dok je Brkić gradio vojnu karijeru, Dragovan je bio na sigurnom u Zagrebu. Nije bio u ratu, ali nije se iskazao ni kada je riječ o “nauci”. Nešto je krenulo po zlu i Dragovan se nikada nije sljubio s građevinom. Ali je zato pronašao sebe u politici gdje se snalazi jednako dobro kao Šokac u spravljanju čobanca. Do 1994. godine bio je član Socijaldemokratske stranke Antuna Vujića, što je logičan izbor mladca koji je uvijek bio lijevo orijentiran. Nakon kolektivnog prelaska u SDP, uskoro osniva i postaje prvi predsjednik Foruma mladih. U usponu prema partijskom Olimpu pomaže mu i ujna Mirjana Ferić Vac koja je devedesetih bila vrlo utjecajna u Račanovoj stranci. Dragovan je čovjek stranke, sustava i partijske hijerarhije. Brkić svoj uspjeh u HDZ-u više zahvaljuje snažnoj “personalnoj uniji” s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. Upoznali su se sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća i otad traje ta idilična politička ljubavna priča. Navodno je Karamarka oduševilo to što se Brkić odrekao stana u korist udovice i djece svog poginulog vojnika. Brkić svoj utjecaj crpi iz odanosti i uzajamnog povjerenja koje vlada između njega i Karamarka. Dragovan je vjeran partiji kojoj je odano služio za vrijeme Račana, a i sada za Milanovićeve ere. Brkić će na mjestu tajnika biti dok je Karamarko na čelu HDZ-a. Dragovan na sadašnjoj poziciji može dočekati i mirovinu. Nijedan od njih nije posebno rječit u javnim nastupima. Brkiću nedostaje intelektualna širina, a Dragovanu hrabrost.
Gabrićev utjecaj
Nakon mučnoga ali ipak časnog umirovljenja komunikativni Brkić na jednom pregledu upoznaje oftalmologa i nekadašnjeg predsjednika Saveza socijalističke omladine dr. Nikicu Gabrića. Između njih se rađa neobično dugogodišnje prijateljstvo koje se očuvalo sve do danas. Dugo je godina bio njegov vozač i tjelohranitelj. Gabrić o njemu govori biranim riječima. Hvali njegovu odanost, profesionalizam, radišnost i ono što Crnogorci zovu čojstvom. Iako su Brkiću Bog, papa i Franjo Tuđman uvijek na prvom mjestu, Gabrić kaže da ga je uspio smekšati pa sada, nakon “preodgoja”, glavni tajnik HDZ-a prihvaća mogućnost da se i među “komunjarama” nađe dobar čovjek. Dragovan je puno ranije došao u vrh SDP-a nego njegov kolega s desnice. Već 2000. postaje glavni tajnik SDP-a i na tom se mjestu zadržao sve do danas. Brkić svoj uspon stalno veže uz put Tomislava Karamarka koji ga je prvo povukao u Središnju obavještajnu agenciju (SOA-u), zatim u Ministarstvo unutarnjih poslova, a onda i za glavnog tajnika kada je preuzeo u Hrvatsku demokratsku zajednicu.
U posljednje vrijeme uspješniji je Milijan Brkić jer je HDZ-u osigurao četiri uzastopne izborne pobjede. Oba su beskrajno odana svojim šefovima i ne bi ih odali da ih stave na galge. Za njih su, ako treba, u stanju hodati po žeravici. Brkić je bolji organizator i lakše u bazi provodi želje središnjice. Dok Dragovan pokušava politički obraditi “osnovne partijske ćelije”, Brkić djeluje vojnički odrješito i ne dopušta suvišna pitanja. Ali bi bilo pogrešno reći da to radi sirovo i bez stanovitog šarma. Strogi glavni tajnik HDZ-a zna biti i duhovit pa se često šali i na svoj račun. Brkić i Dragovan se ne suprotstavljaju šefovima ni onda kada se ne slažu s njihovim stavovima i odlukama. Brkićev šef voli terenski rad, dok Dragovanov nerado ide među ljude. To je vješto iskoristio Dragovan pa ima dosta slobode u kadroviranju.
Oba tajnika imaju još jednu osobinu koju politički lideri bezgranično vole. Znaju svoje limite i domete, znaju zatomiti osobne ambicije i, što je najbitnije, nisu nikakva konkurencija Karamarku i Milanoviću.
Stranačke direktive
Nikada se ne zalijeću s političkim izjavama. Ne pokušavaju nametati svoje strategije jer oni su tu da provode stranačke direktive. Za Igora Dragovana ne vežu se financijske afere (novine su pisale samo o jednoj ljubavnoj), što se ne bi moglo reći za Milijana Brkića. Njegova su Ahilova peta krediti koje je u Karlovačkoj banci podigla njegov supruga Karmen. Nedavno je još uvijek aktualni predsjednik Ivo Josipović poslao poruku da bi se s glavnim tajnikom HDZ-a mogao ozbiljnije pozabaviti USKOK. Brkić je izgradio širu mrežu među utjecajnim poduzetnicima, konzervativnim aktivistima i srodnim političkim grupacijama. Dragovan svoju mrežu gradi isključivo u partiji. On je klasični aparatčik koji praktički nema ni dana staža izvan partije.
Tomislav Karamarko i Zoran Milanović imali su loših odluka, ali u izboru glavnih tajnika nisu pogriješili. Neovisni žiri bolje bi ocijenio Brkića jer je okretniji, prodorniji pa samim tim i efikasniji, ali je istodobno zbog suspektnih “kreditnih linija” i lakša meta za napade.
>> Igor Dragovan: Ne bojim se pada rejtinga SDP-a
>> 'Karamarkovim dolaskom na čelo HDZ-a nestalo je arogancije, prepotentnosti i odnarođenosti'
Nisam impresionirana ovakvim likovima