Za ljevicu "svjetski državnik", za desnicu "ubojica Hrvatske", otišao je još jedan dugovječni svjedok epohe, Budimir Lončar. U svijetu diplomacije proveo je nevjerojatnih 70 godina: oko 45 godina djelovao je u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova, a u demokratskoj Hrvatskoj bio je savjetnik čak dvojice predsjednika, Stipe Mesića i Ive Josipovića. Ovog proljeća, 1. travnja, doživio je stotu, no točno pet mjeseci kasnije, jutros je preminuo u svom rodnom Preku na otoku Ugljanu, u 101. godini jednog iznimnog života uz koji se vežu i brojne kontroverze.
Lončar je rođen u tadašnjoj Kraljevini SHS. Kad je 1941. počeo rat, na mladog Lončara je sudbonosni utjecaj imao njegov razrednik i profesor fizike i matematike Bogdan Ogrizović, sekretar Četvrtog rajonskog komiteta KPJ, izrazito lijevo orijentiran. Na školskom izletu u Ozlju, u jesen 1941., Bogdan Ogrizović okupio je petoricu mladića iz razreda i pred njima održao konspirativan govor protiv NDH za koju im je rekao da "nije naša država“, nego "satelitska“ i da se oni kao napredni omladinci "ne daju zavesti". Ustaške vlasti poslije su Ogrizovića uhitile polovicom 1943. i objesile u Dubravi krajem iste godine, dok je Lončar vrlo brzo postao član oblasnog komiteta SKOJ-a te napredovao u komunističkoj hijerarhiji, nakon čega se usmjerio prema diplomaciji. Od sredine 50-ih godina prošlog stoljeća služio je na brojnim diplomatskim funkcijama u Jugoslaviji, uključujući uloge ambasadora i šefa diplomatskih misija u različitim zemljama.
Njegova najznačajnija diplomatska dužnost bila je ona ministra vanjskih poslova SFRJ od 1987. do 1991. godine. Javnost ga, dakle, pamti kao posljednjeg ministra vanjskih poslova bivše države te posebnog izaslanika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za Pokret nesvrstanih. A onda je raspadom Jugoslavije, prema riječima njegova biografa Tvrtka Jakovine, "ostao bez države i bez posla".
Premda lijeva intelektualna elita uglavnom prešućuje kontroverze o "dragom Leki", prema njegovu nadimku iz ranije mladosti, o Budimiru Lončaru ne može se objektivno pisati a da se ne spomenu dvije sporne točke iz biografije: njegova uloga u zločinima počinjenima u Zadru i okolici nakon Drugoga svjetskog rata te uloga u uvođenju embarga na uvoz oružja u ratom zahvaćenu Jugoslaviju 1991. godine, što je zapravo značilo osuditi ugrožene i napadnute republike na poraz.
POVEZANI ČLANCI:
Kada je riječ o periodu Drugog svjetskog rata, kada su koncem 1944. postrojbe Zadarskoga partizanskog odreda bez borbe ušle u gotovo potpuno razoreni i napušteni Zadar, odmah su uspostavljena tijela narodne vlasti te je nastupilo razdoblje koje povjesničar Zlatko Begonja, profesor sa Sveučilišta u Zadru, opisuje sintagmom "čišćenje od neprijateljskih ostataka".
Među najvažnija tijela vlasti koja su pripremila i omogućila kažnjavanje ratnih zločinaca, tzv. narodnih neprijatelja, ili tzv. Kontrarevolucionara, prof. Begonja navodi i zadarski Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske te Okružni komitet Saveza komunističke omladine Jugoslavije, član kojih je bio i Budimir Lončar. No posebnu je ulogu imalo Odjeljenje za zaštitu naroda (OZN), tajna komunistička policija. Budimir Lončar bio je tijekom 1945. načelnik Okružnoga odjeljenja OZN-e, a Begonja je u arhivima pronašao dokumente u kojima je Lončar od Narodnog suda zahtijevao da osumnjičene osobe osudi na "najstrožu kaznu".
Kada je pak riječ o novijoj hrvatskoj povijesti, u rujnu 1991. Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest o uvođenju embarga na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji. No, Budimir Lončar o tim je događajima ponudio vlastitu istinu.
- To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa. Moj govor nije tajan - u UN-u sam između ostalog rekao: 'Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist', ali 'jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja'. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića. Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je 'njihova domovina', Srba u Hrvatskoj, da oni 'moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati... u okviru postojećih granica'. Rekao sam i kako 'mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji', već su 'proizveli suprotne učinke', što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih 'analitičara' postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi – rekao je u jesen 2020. glavnom uredniku Globusa Zdravku Milinoviću, u povodu izlaska njegove biografije koju je napisao povjesničar, prof. dr. Tvrtko Jakovina, pod naslovom "Budimir Lončar - Od Preka do vrha svijeta".
O Lončarovu utjecaju u svijetu diplomacije govori i podatak da su preporuke za ovu knjigu napisali nekadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger i posljednji šefa SSSR-a Mihail Gorbačov. No, isto tako, ugledna sveučilišna profesorica Mirjana Kasapović ovu je knjigu ocijenila "glomaznom studijom napisanom ideološki i politički obojenim diskursom, u kojoj Jakovina nerijetko progovara jezikom mentalnoga pionira".
No, kada je riječ o spornom događaju u vrijeme naoružavanja mlade hrvatske vojske, Lončaru, ide u prilog i tvrdnja Josipa Manolića, nekadašnje alfe i omege Tuđmanove vlasti, koji je rekao da bi embargo na oružje bio uveden bez obzira na Lončara jer je to bila velika pogreška administracije američkog predsjednika Georgea Busha. Uz to, poznati hrvatski diplomat Ivica Maštruko rekao je da je rezoluciju praktički "podržala" i tadašnja hrvatska vlada.
Prema vlastitim riječima, Lončar je često razmišljao o tome bi li Jugoslavija mogla opstati, ali zaključak je bio vidljiv još i u vrijeme internacionalizacije krize, da je dotrajala, da opstanka nema. "Ljudi, pa i države, imaju svoj vijek trajanja. Žalosno je što je kraj Jugoslavije bio krvav, što internacionalizacija, koja je bila korisna, nije mogla zaustaviti pokretače sukoba i agresije", govorio je Lončar koji se koncem svibnja 1992. vraćao sam iz Venezuele, gdje je boravio po uputama Willyja Brandta, tada predsjednika Socijalističke internacionale. U New Yorku ga je Srđan, stariji sin, nagovorio da ostane, da se ne vraća u Beograd.
Prvi mu je pomoć ponudio George Bush, predsjednik SAD-a, koji mu je predložio mjesto predavača na Diplomatskoj školi Fletcher u Bostonu. Druga opcija bila mu je da postane televizijski vanjskopolitički komentator, nudili su mu TV show, no na tome im se zahvalio i odlučio da je za njega najbolje da se vrati u diplomaciju, ali ne u hrvatsku ili srpsku, nego u Ujedinjene narode. Boutros Boutros-Ghali, tadašnji generalni sekretar UN-a, predložio mu je posao njegova specijalnog izaslanika kod Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Beču. Potom je na poziv indonezijskog ministra vanjskih poslova Alija Alatasa otišao u Indoneziju gdje je dobio posao savjetnika vlade, a dogovoreno je i da u rangu podsekretara UN-a bude Ghalijev izaslanik za nesvrstane i za Daleki istok.
POVEZANI ČLANCI:
- Prije odlaska javio sam se hrvatskom ambasadoru u UN-u Nobilu i tražio da obavijesti predsjednika Tuđmana. Predsjednik mu je dao nalog da mi pošalju hrvatski diplomatski pasoš, tako da sam uz onaj Ujedinjenih naroda ima dva. Tuđman je tražio je da ostanemo u kontaktu – ispričao je Lončar.
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman potom ga je zvao da preuzme mjesto šefa hrvatske diplomacije nakon konačnog osamostaljenja Hrvatske. Iako je to odbio, Lončar se ipak vraća u Hrvatsku, u Zagreb, gdje se uključuje u društveno-politički život države i grada. S vremenom, prihvatio je dužnosti savjetnika predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića u dva mandata, od 2000. do 2010. godine, te Ive Josipovića od 2010. do 2015. godine. Posljednjih godina bio je čest posjetitelj mnogih društvenih zbivanja, otvaranja izložbi ili promocija knjiga, vitalan do posljednjeg dana, do jutros, kada je pronađen mrtav u moru, u njegovom rodnom Preku.
Svaka Jugoslavija je negacija Hrvatske države a svaka Hrvatska negacija je Jugoslavije. Lončar je simbol te Jugoslavije i njena personifikacija. I zato i nismo zemlja kakva bi trebali biti jer su ti i takvi ljudi u njoj bili meinstream . A mnogi slični njemu i iz istog gnjezda su i danas . Ako je istina da u Preku postoji i podvodna bojna koja je njegovo djelo nek mu je Bog u pomoći kao zadnji sudac