Ona je direktorica tvrtke Lužnica d.o.o. registrirane za cijeli koloplet djelatnosti, od proizvodnje sladoleda do proizvodnje električne energije. Firma je u sustavu PDV-a, izdaje fiskalne račune, u njoj je desetero zaposlenih, a direktorica strepi da sve bude kako treba. Zamislite samo kako bi zvučalo da tvrtka koju vode poduzetne časne sestre – kao što je to slučaj s Lužnicom d.o.o – ne posluje po zakonu.
– Kod nas rade dvije spremačice, dva domara, vrtlar i nas pet sestara. Proizvodimo i prodajemo suvenire, od jaja koje snesu naše koke pravimo tjesteninu, pečemo kruh i kolače, povrće koje uzgojimo u svojim vrtovima serviramo kao prilog ili salatu našim gostima koji ovdje mogu noćiti u jednoj od 60 soba. Još prije smo se posvetile energetskoj učinkovitosti pa umjesto dosadašnjeg plinskog imamo jeftinije geotermalno grijanje. Proizvodimo i struju i prodajemo ju HEP-u od kojeg otkupljujemo njihovu struju za svoje potrebe. Možda je to zbunjujuće, ali naša je struja skuplja od HEP-ove, a na ovaj način otkupa država potiče proizvodnju električne energije svih proizvođača, pa tako i nas – priča nam direktorica - časna sestra Berislava - dok hodamo besprijekorno uređenim engleskim parkom koji se prostire na osam hektara.
U sklopu njega su barokni dvorac Lužnica i nova zgrada u kojoj su u samostanskom dijelu smještene aktivne i umirovljene časne sestre, njih 21, a u drugom su sobe za iznajmljivanje. Taj se raj na zemlji nalazi nedaleko od Zaprešića, prema granici sa Slovenijom, a iz Zagreba se do njega stiže za pola sata vožnje. Noćenje s punim pansionom stoji 290 kuna.
Solarni kolektori
Za grupe koje ovamo dolaze iz Hrvatske, Slovenije, Njemačke... imaju i drukčije aranžmane koji uključuju ili manje obroka ili dodatne sadržaje pa cijene variraju. Mostarka Berislava Grabovac ravnateljica je Duhovno-obrazovnog centra Marijin dvor koji se nalazi u Lužnici, a osnovala ga je 2007. godine Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Od tada pa do prije dvije godine, kada su časne sestre doregistrirale brojne druge djelatnosti i otvorile tvrtku, centar je poslovao kao ustanova za obrazovanje odraslih. Sestra Berislava položila je i ispit za turističke vodiče, pa sada spremno i profesionalno vodi grupe gostiju po središnjoj Hrvatskoj, pokazuje im ondje crkve, svetišta i gradove te priča njihovu povijest.
– Imamo i turističku agenciju. A uskoro će se naši proizvodi, poput suvenira, svijeća i tjestenine, naći u prodaji putem interneta, u web shopu – kaže smiješeći se dok koračamo prema pekari koja se nalazi u novoj zgradi. Tu smo zatekli časnu sestru Klaru, odjevenu u pekarsku odoru. Ona peče kruh i peciva, slasne medenjake, pravi obično, ali i tijesto s dodatkom maslačka, vrganja, peršina...
– Imamo i tjesteninu za juhu, u obliku srca – pokazuje dok čitamo deklaraciju te srcolike tjestenine proizvedene od pšenične krupice, jaja i soka od cikle i na kojoj piše da sve što činite, činite s ljubavlju i da će vas ljubav uvijek činiti sretnim.
Gradnju nove zgrade financirala je njemačka zaklada Renovabis, zatraživši zauzvrat od Družbe da financira renoviranje dvorca. Zbog toga su časne sestre Konzumu prodale svoje obližnje građevinsko zemljište za gradnju trgovačkog centra. Kroz prozor na katu preko ljestava se penje sestra na nižu razinu krova. Tu se nalaze solarni kolektori za toplu vodu. Iznad njih, nakon još jednog uspona po ljestvama, fotonaponske su ćelije koje električnu energiju proizvode od Sunčeve.
– U veljači proizvedemo struje za tri tisuće, u srpnju za 14 tisuća kuna. Za dvorac i našu zgradu mjesečno potrošimo nešto više od 20 tisuća kuna struje. Odnosno, polovinu onog iznosa koji smo nekoć trošile samo za plin. Zimi smo za grijanje izdvajali mjesečno po 40.000 kuna, sve dok nismo od oca karmelićanina iz Buškog Blata doznali za geotermalno grijanje uz pomoć kojeg se i oni griju – kaže sestra Berislava.
Tadašnja ravnateljica centra, a danas glavarica Družbe, časna sestra Miroslava Bradica jako se zainteresirala za tu vrstu grijanja i odmah se prihvatila projekta energetske učinkovitosti pa ga iznijela predstavnicima Zagrebačke županije i Regionalne energetske agencije. Projekt je naišao na odobravanje, prijavile su ga časne sestre na natječaj Fonda za zaštitu okoliša, prošle i “povukle” 300 tisuća kuna, dodale još dva puta toliko vlastitih sredstava i napravile sustav koji se za zagrijavanje koristi toplinom zemlje. Imaju pet geotermalnih dizalica s dvostrukom funkcijom – zimi služe za grijanje, a ljeti za hlađenje. Tako su računi za plin u potpunosti nestali, no povećali su se oni za struju. Ipak, ukupni je trošak znatno manji, pogotovo ako se od rata odbije iznos koji su zaradile prodajući svoju struju HEP-u. Za sredstva iz fondova EU nisu se javljale. Zasad.
U prizemlju nove zgrade na hodniku nailazimo na skupinu starijih časnih sestara koje stoje i razgovaraju. One su umirovljenice. Jedna od njih je i sestra Lilioza, dugogodišnja poglavarica Družbe. Danas joj je 86 godina, bavi se uzgojem cvijeća, pa hita ubrati nam hibiskus koji je sama uzgojila. Dok drhtavom rukom pruža cvijet, pridružuje nam se u razgledu unutrašnjosti zgrade i prati nas do vrata na čijem je pročelju istaknuta kategorizacija ovdašnjeg smještaja. Iako sve sobe, a uglavnom su jednokrevetne, imaju vlastiti sanitarni čvor, dobili su samo dvije zvjezdice. Razlog? Pa nijedna soba nema televizor.
– Ali zato svaka soba ima internet – kaže časna sestra Berislava i objašnjava da televizor u sobama nisu ni htjele i da je njihovim gostima, što iz crkvenog što iz svjetovnog kruga, puno važniji internet.
Snima se i sapunica
Osim seminara duhovne obnove – na koji su za našeg posjeta baš pristizale časne sestre iz Zagreba – ovdje se uz naknadu Družbi organiziraju kongresi, možete tu doći na satove poduke sviranja na sintesajzeru, tečajeve izrade nakita, radionice glagoljice, kaligrafije... Nedavno je jedna televizijska kuća ovdje počela snimati sapunicu.
– Na radionice nam ponajviše dolaze škole – kaže sestra Berislava Grabovac.
Na strani suprotnoj ulazu u park, koji posjetitelji besplatno mogu razgledavati subotom i nedjeljom od 14 do 20.30 sati, nalaze se pomoćne zgrade, također u vlasništvu Družbe sestara milosrdnica. Tu će, najavljuje časna Berislava, uskoro niknuti mali ugostiteljski objekt u kojem će posjetitelji moći popiti domaći sok, pojesti štrukle... Malo dalje od tog dijela u kojem su u tijeku radovi nalaze se “krivci” za ukusnu tjesteninu sestre Klare. U ograđenom travnjaku stotinu je koka nesilica. Daju se uhvatiti pa ih časna Berislava mazi dok nam pokazuje njihovu “kuću” – kokošinjac na kotačima.
– Preko stranice amazon.com naručile smo 45 projekata za kokošinjce i od njih smo sastavile 46. projekt – ovaj kokošinjac koji vidite. Napravio ga je naš domar, baš kao i nastambu za patke, na kojoj je nacrtao Paju Patka – pokazuje časna sestra prema drugoj strani pletene žice koja razdvaja kokošji od pačjeg svijeta, čiji su mladunci s majkom spas od vrućeg prijepodneva pronašli u grmu kamilice.
Vraćamo se istim putem tih nekoliko koraka prema dvorcu koji je Družba sestara milosrdnica za tri milijuna dinara kupila 1925. godine od udove grofice Antonije Rauch, da bi u njegovu zdanju sa 20 prostorija tih davnih dana smjestila stare i bolesne časne sestre. Dok smo razmišljali o burnoj povijesti čiji je nijemi svjedok vremena dvorac u koji su nekoć seoske udavače prije braka dolazile na poduku iz domaćinstva te o časnim sestrama koje su po cijenu života nakon Drugog svjetskog rata sačuvale dvorac od paleža, prenuo nas je zvuk kosilice. Uključila ju je i sjela za njezin upravljač časna sestra Renata. Ona je zadužena za košnju, a sve zna, hvali je sestra Berislava, o brojkama koje se tiču kompleksa. Časna Renata, koja je do odlaska u prijevremenu mirovinu radila u bolnici u Zemunu, zaslužna je i za to što u Lužnici imaju i – kalifornijske gliste.
Kako smo kupile gliste
Parkom uz dvorac spuštamo se prema mjestu gdje se one nalaze. Prolazimo pokraj jezerca na čijoj su se površini raširili cvjetovi lopoča. U to se jezero, objašnjava nam časna sestra Renata, vraća pročišćena voda iz sustava geotermalnog grijanja. Ima tu i ribe, a časna Rafaela na jezero rado dolazi zabaciti udicu. Stazom uz jezero dolazimo do legala kalifornijskih glista koje je “otkrila” sestra Renata.
– Najprije sam preskakala stranice na internetu na kojima su bili linkovi o kalifornijskim glistama, a onda sam odlučila pogledati što je to. Kad sam shvatila koliko kvalitetan humus one stvaraju, predložila sam sestrama da ih i mi kupimo. I jesmo – govori sestra Renata.
Kad su nabavile legla, poduzetne časne dogovorile su se s obližnjim konjičkim klubom da od njih preuzmu konjsko stajsko gnojivo – najbolju hranu za kalifornijske gliste.
– Njih smo riješili problema zbrinjavanja, a sebi pomogle – objašnjavaju časne sestre uz napomenu da se one u Lužnici samo snalaze nastojeći u djelo provesti projekt koji je u ovom komadiću zemaljskog raja osmislio Bog.
Kako smo jadni, umjesto da se ugledamo na ove čestite, radišne, pametne Bogom dane sestre, sve nam smeta. Svi mi možemo zasukati rukave i napraviti nešto od naših života, ali lakše je muljati i ništa ne raditi, a oni koji to rade poštene nisu dobro došli u vašim glavama. Drage sestre Bog vas blagoslovio.