S ministrom Lovrom Kuščevićem niti počinje niti završava sistem olakog bogaćenja ljudi iz vlasti koji nisu dovoljno otporni na izazove „lakog novca“. Njegov je slučaj toliko razglašen da je i vlastima došao do grla, a građanima se popeo na glavu; je li morao eksplodirati baš pred Banskim dvorima da su na vrijeme aktivirani zaštitni mehanizmi koji bi javni prostor na vrijeme oslobodili niza drugih afera iz osjetljive zone (ne)poštivanja zakona koje dopiru do same Vlade.
U zemlji kojekakvih frustracija, sumnje izazivaju razornije posljedice od dokaza. Manje bi bilo štete da su vlasti reagirale prikladnije kad su se pojavili prvi simptomi nesocijalnoga ponašanja kod ljudi iz vlasti koje počinje vjerovanjem da je i današnjim „Jupiterima“ dozvoljeno više nego „volovima“, a završava neuspjehom vlasti i porazom politike da vladajuću elitu podredi zakonima. U visokoj državnoj sferi, i ne prvi put, ponavljaju se situacije koje obični ljudi doživljavaju u banalnim prilikama, dok kupuju odijela i cipele pa ne obave kupnju u prvome dućanu i onda uzaludno traže nešto bolje, a jeftinije.
Obično više ne nađu ništa ili plaćaju skuplje. I premijer Plenković bi se do kraja mogao vraćati u svoj prvi dućan a da ne može biti siguran da će tamo zateći istu robu i po istim cijenama. Nije isključeno da će neke svoje eksponate morati (pro)davati po nižim cijenama, ili čak na rasprodaji, s obzirom na nove tržišne okolnosti koje su ozbiljno srušile vrijednosti nekim njegovim suradnicima. Može ih on braniti koliko hoće, ali u javnosti je stvorena percepcija da ministri ne poštuju zakone vlastite zemlje. Vladi je to tempirana bomba pod nogama.
Protiv korupcije križarski rat
Kad su Kuščevićeve „babuške“ stale izlaziti jedna iz druge, vjerojatno je postalo jasnije zašto (pre)zaposleni ministar ne može pratiti svoju imovinu! Ima je, bogme, toliko da bi se jedan državni dužnosnik stvarno mogao braniti da sve ne može pratiti kad time ne bi ponižavao svoju funkciju i vrijeđao sve one (siromašne) građane koji dobro znadu što nemaju. Nije njegov krimen u tome što posjeduje puno imovine pa i ne zna što sve ima; hrvatske su državne vlasti od prvoga dana objavile puku da će živjeti u bogatoj zemlji bogatih ljudi.
Zasad Hrvatska nije bogata zemlja iako u njoj ima bogatih ljudi koji – za razliku od bogatog ministra – znadu što sve imaju. Ako je bogatstvo cilj, problem može biti samo u sredstvima kako se do cilja stiže: zakonito ili nezakonito. Tko kaže da je tržište i u Hrvatskoj proizvelo prevelike razlike, ne govori neistinu, ali se izlaže opasnosti da mu se prišiju kojekakve etikete; u surovome svijetu kapitala ni nostalgija o jednakosti više nije što je bila. Perverziju modernog društva njemački filozof Jurgen Habermas opisuje kao „kapitalizam koji je poludio“: novac nema granica, a vlast nema ograničenja!
Jesu li ljudi toliko rezignirani kad misle da će voda odnijeti kako je i donijela; što im drugo preostaje? Nema posebnog iznenađenja, nema čak ni ogorčenja što se ministrima ukazuju Mercedesi u dvorištu, što umanjuju kvadrature stana, što štalu preko noći pretvaraju u kuću, što trguju uvijek s istim prijateljima, što tržišne vrijednosti nekretnina određuje od oka... Iz ormara u kojima su, vjerovalo se, pohranjeni kosturi iz rane faze rodijačkog kapitalizma, izlaze nesahranjeni ostaci drp-sistema „Tko je jamio, jamio.“ Što je najgore, sistem se reciklira, kao da punoljetna hrvatska država u međuvremenu nije provela nikakvu borbu protiv korupcije; trebao je to biti križarski rat, a ispali su manevri za zavaravanje javnosti. Ili su korupcija i klijentelizam u Hrvatskoj u porastu, ili se više ne mogu skrivati pa vrag izgleda još crnji nego što stvarno jest.
Ali to je razlog više da se od vlasti traži da ima čiste ruke. Ode li Lovro Kuščević s vlasti, i s njime još nekoliko ministara koji bi to zasluživali jer ugrožavaju moralna načela politike, ništa se bitnije neće promijeniti ako se u Hrvatskoj ne proglasi nulta tolerancija na sve pojave bezakonja. Legendarni francuski političar Mendes-France mogao je govoriti da je „puno lakše ući u vladu nego izaći iz nje“. Da se njegovu ministru dogodilo da skrivi nesreću, a da nema ispravnu vozačku dozvolu, trebalo bi mu privatno vozilo parkirati pred kućom jer se više ne bi vozio državnom limuzinom. Jedan ministar saznaje da je smijenjen kad sjedne na stražnje sjedalo, a vozilo se ne kreće. U nas nema takvog zastoja u političkom prometu.
Valja razumjeti hrvatskog premijera kad kaže da „organski“ ne podnosi ultimatume; kad bi Vlada tako funkcionirala da svatko može upaliti alarm, panika bi (za)vlada u pilotskoj kabini: tko bi upravljao zemljom. Pod visokom temperaturom ne može se operirati ni za političkim stolom. Ali Vlada se ne bi smjela dovoditi u položaj da zbog ovog ili onog ranjivog dužnosnika mora neke krize rješavati preko koljena. Neće HNS srušiti Vladu, nema snage ni da sebe sruši do kraja. Kakvu poziciju uopće ima nekadašnja stranka Savke Dabčević-Kučar, da poslije vratolomija koje bi i konja ubile da ga je neki Kaligula mogao imenovati u hrvatski parlament, prijeti raskidom neprirodnoga braka s HDZ-om?
Nema HNS potencijala ni da ozbiljnije naškodi HDZ-u ni da spasi sebe. Kad je propadao, HNS je to činio za račun HDZ-a; sad kad se vadi, pokušava to na račun HDZ-a: njihove su sudbine razdvojene iako su do daljnjega u istome brodu. Nemaju naši narodnjaci, zapravo ono što je od njih ostalo, ikakve moći da prisile pučane da sviraju po njihovim notama čak i u slučaju notornoga Lovre Kuščevića. Ako je par njihovih ruku u pitanju, ima u Saboru i stranaka s više ruku koje su u vladajuću većinu također pretrčale nečistim putevima. Ako Štromar i društvo misle da mogu još nešto spašavati, moraju biti na čistu da im nije ostalo mnogo i da operaciju spašavanja moraju početi s najteže strane, od vlastitoga obraza. Ne mogu baš na sirotom Kuščeviću svi naplaćivati svoja dugovanja.
Pucali su u prazno
Je li Lovro Kuščević kriv ili nije kriv, to je stvar institucija države, dođe li tamo njegov slučaj. Čak i da je sto posto čist, kao što to sam dokazuje, ne baš uvjerljivo, on je doveo Andreja Plenkovića i njegovu Vladu u nebrano grožđe iz kojeg ne postoji puno izlaza: ili će sam pokazati moralnu odgovornost i vratiti se na Brač da sređuje imovinu ili će Vlada škrtom Bračaninu platiti povratnu kartu da je ne povlači za sobom u provaliju. O eventualnoj kaznenoj odgovornosti može biti o tom-potom; o političkoj, a pogotovo moralnoj odgovornosti najbolje bi bilo raspraviti odmah s obzirom na razorne posljedice koje njegov slučaj ostavlja na sve koji se bave politikom, a osobito na vladajuću većinu. To što je preživio ultimatum slabašnog HNS-a ne znači da neće u Saboru preživjeti i novi SDP-ov pokušaj rušenja još jednog Plenkovićeva ministra. Njega će biti najteže braniti zato što je postao najslabija vladina karika. Drugi su ministri dolazili na tapet kad je HDZ bio jači i kompaktniji; tad je SDP pucao u prazno. S Kuščevićem bi HDZ, prenese li se konačna odluka na Sabor, mogao pucati po šavovima, a škrti Bračanin plaćati ceh za sve svoje kolege koji su pred Visoki dom izlazili u bolja vremena. Nije više sigurno da će opozicija, dođe li do dvoboja na Markovu trgu, opet pucati iz prazne puške.
Kako politički tajnik HDZ-a ne vidi da je postao politički problem i stranke i vlade, a pogotovo Andreja Plenkovića koji je mjesecima preko svake mjere tolerirao kojekakve ispade i neuspjehe svojih suradnika. Nije jasno zašto uopće toliko vadi kestenje iz vatre koju potpaljuju njegovi ministri. Premijer se ponekad stvarno doimlje kao vatrogasac među piromanima: više se boji vatre nego podmetača požara; vjerovao je da njih tako veže na solidarnost, da ih drži pod kontrolom i da se neće opeći na njihovu plamenu iako se moglo osjetiti da svoje ministre ne brani uvijek s uvjerenjem da su nevini. U Vladinu gnijezdu Plenković je više kvočka koja štiti svoje piliće nego pijetao koji se razbacuje tuđim perjem. Problem je nastajao jer „pilići“, poput Oscara iz „Limenog bubnja“, odbijaju odrasti, pa „majka“ mora plaćati za njihove djetinjarije. Može naš premijer i dalje odgađati rješenje, ali problemi s ministrima najviše njega pritišću. Kako će dužnosnici koji nisu u stanju savladati svoje privatne impulse za imovinom vladati javnim poslovima? Je li moguće voditi borbu protiv korupcije i klijentelizma, a ne dirati slučajeve koji imaju okus lakog novca u vlasti, pa i u samoj Vladi?
Ljudi posebnog kova
Ljudi iz vlasti uživaju niz prednosti koje obični građani nemaju. Njima kroz ruke prolazi puno novca pa se kod onih koji su neotporni lijepe za prste. To je jedan od izvora korupcije koja se ne može ekskluzivno vezati uz politiku i političare; ima je i na drugim stranama, gdje se donose odluke i troši novac. Viktor Šklovski je prije sto godina opisao što će se događati kad kod ljudi oči postanu veće od želuca: „Čovjek ne živi od toga što stavlja u usta, nego kako to probavlja.“ Političarima danas svatko može zaviriti u želudac; u mozak samo specijalisti. Dvije moderne revolucije, neoliberalna i tehnološka, podvrgnule su vlast „nemilosrdnoj destrukciji“: teško je sakriti i ono što se nije dogodilo.
Zato postoji potreba za „novim etičkim pravilima“ da se spriječi diktatura, ne političkih vlasti, one su u demokraciji ipak ograničene, nego nezajažljivih privatnih interesa i slabo prikrivenog utjecaja lakoga novca. U skandinavskim zemljama ministrima bi bila dovoljna desetina hrvatskoga tereta pa da na prvome zavoju izlete s puta; ne može se Hrvatska vječno pravdati da nije Švedska. U Francuskoj je Emmanuel Macron podršku liberala platio tako što je pristao na njihov zahtjev (i zakon) o moraliziranju politike; a kad se u samome početku njegove vlasti otkrilo da je neporočni François Bayrou upleten u neke lokalne malverzacije vezane za plaćanje izborne kampanje, automatski je izletio iz vlade, zajedno sa još dvojicom svojih ministara. A riječ je o karizmatskom političaru (jednom, 2007., samo za dlaku nije ušao u drugi krug predsjedničkih izbora), dugogodišnjem ministru koji je Macronu dao puno više na težini (i na uspjehu) nego što su Kuščević, Žalac, Tolušić i G. Marić zajedno dali Andreju Plenkoviću. Čime su toliko zadužili našeg premijera da obećanu vjerodostojnost žrtvuje u obrani njihovih evidentnih propusta? I političari su ljudi, dakle, grešni, nisu ni nadljudi, ni „ljudi posebnoga kova“, da ne bi imali pravo na pogrešku. Ali u jednome trenutku kvadratura grešaka ugrožava stabilnost vlasti; je li Plenkovićeva Vlada s Lovrom Kuščevićem ušla u tu zonu kad joj se njegov neriješeni slučaj može vratiti kao bumerang?
Svaka vlast ima unutrašnju tendenciju da se otrgne kontroli. Zato u demokraciji i postoji podjela vlasti, da jedna grana vlasti kontrolira (i ograničava) drugu i da zajedno štite građane od samovolje; zato postoje zakoni, da reguliraju ponašanja ljudi i njihovih vlasti; zato postoje institucije da provode zakone da u pravnoj državi svi građani budu jednaki. Kad je vlast svemoćna, to je diktatura ili despocija; kad je nemoćna, to je anarhija ili nered; između toga je demokracija, u različitim stupnjevima uređenosti (i otuđenosti). Obrana od samovolje počinje od pojedinca koji vlada, od njegove svijesti da je privremen, od spoznaje da ovisi o drugima barem koliko i drugi o njemu i od uvjerenja da ima odgovornost koja nije manja od prava s kojima raspolaže. Na toj razini, riječ je, što bi Albert Camus rekao, o “pravdi morala”. U nas je ona dosta zakržljala, nešto zbog oskudne demokratske tradicije, nešto zbog siromašne političke kulture, a nešto zbog drugih kulturnih deficita zbog kojih se ljudi na razlike još uvijek bacaju kamenom. Nisu manji hrvatski problemi ni s „moralom pravde“ ili pravdom zakona, opet zbog istih razloga zbog kojih Lijepa Naša nije dobar primjer pravne države u europskoj obitelji.
Vlast ne drže samo oni koji je drže nego i oni koji je kontroliraju. Oporba bi, po dobroj demokratskoj tradiciji, trebala kontrolirati vlast na licu mjesta, u parlamentu; u nas je donedavno ta kontrola bila toliko slabašna da je njena kritika vlastima na jedno uho ulazila, a na drugo izlazila: klasična situacija pasa koji laju na karavanu koja se i ne zaustavlja. Može se dogoditi da vladajuća većina počne misliti da nije sama, ni da je svemoćna, čak i u Saboru, gdje bi heterogena interesna koalicija mogla doći u prva iskušenja. To što Andrej Plenković svoga ministra Kuščevića nije ponio u prtljazi za Poljsku i što je Gordan Jandroković podučio HNS-ovce da u Saboru postoje i izlazna vrata, ne znači da će Štromaru i društvu tajnica Vlade pisati otkaze. Možda, ali samo kad bi prije toga bile iscrpljene sve druge mogućnosti mirnoga rješenja sukoba neravnopravnih koalicijskih partnera i kad bi to moglo biti bezbolno za vladajuću stranku i za njene ključne ličnosti.
Nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora HDZ-u ne odgovara nikakva kriza koja bi se lako mogla pretvoriti u borbu za vlast u stranci; pola godina prije preuzimanja predsjedništva nad Europskom unijom Plenković bi teško riskirao da netko drugi u zemlji obuče europsko odijelo, kad na njega nije palo da u pet sljedećih godina nosi bruxelleski frak (ako je uopće bio skrojen po njegovoj mjeri). Dosad je hrvatski premijer uspješno dokazivao da ne popušta pod pritiscima; to može biti kvaliteta, ako to ne čini na svoju štetu. Njegov ministar (i politički tajnik) Kuščević pretkazao je vlastitu sudbinu kad je Povjerenstvo za sukob interesa upućivao da se bavi bitnim, a ne trivijalnim pitanjima.
Zna se da Povjerenstvo ne može istisnuti sudove, da ne može zamijeniti opoziciju, da predstavlja javnost, a ne politiku, da izražava zakone, a ne ideologiju. Blokada je loš glas da se pokušava kontrolirati kontrolore. U ovoj fazi obrade Kuščevićev slučaj je sve prije nego trivijalan. Ipak ga Plenković još ne otvara, možda i iz bojazni da ne otvori Pandorinu kutiju, pa da iz nje izađu svi HDZ-ovi duhovi koje je on primirio kad im je spasio vlast poslije Karamarkova harakirija. Kako će i stranačka i državna vlast uskoro na bubanj, u HDZ-u počinju kalkulacije o budućem pobjedniku. Nastavi li oklijevati s odlukama koje se očekuju od hrvatskoga premijera, može se Plenkoviću dogoditi da ugrozi svoj pobjednički status u HDZ-u. A onda bi i nemoguće postalo moguće.
Ni snage ni sredstava
Čeka se jednostavni odgovor na složeno pitanje: tko kontrolira poluge vlasti u državi da se slučajevi Žalac ili Kuščević (i još neki) mogu rješavati automatizmom, bez grča i bez gubitka dragocjenog vremena? Državne institucije, koje bi trebale nadzirati i djelovanje vlasti, gube povjerenje građana i zato što u takvim slučajevima ne djeluju pravodobno ni pravedno. One bi, na prvome mjestu, trebale djelovati neovisno i kompetentno, ne da budu oporba vlasti ni da je „gone“ po službenoj dužnosti, nego da je brane, ako treba i od nje same, braneći zakone. Dosta je raširen dojam u javnosti, možda i pretjerano negativan, da vlast više kontrolira institucije nego što institucije kontroliraju vlast. Političke stranke trebale bi usmjeravati i nadzirati rad svojih ljudi u vlasti; u sistemu prenaglašene partitokracije ne čini se da im je stalo do toga da konkurencijom suzbijaju raširenu pojavu dodvorništva i nepotizma. Civilno društvo nije u stanju kontrolirati vlast ni političke stranke jer nema ni snage ni sredstava da može obavljati kontrolnu funkciju. Mediji dijele sudbinu drugih medija u demokratskim državama, da mogu sve reći (i napisati), uvijek s iznimkama, ali ne mogu ništa promijeniti. U konačnome računu, dakle, vlast kontrolira samu sebe.
Video: Suverenisti prozivaju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović
A koga je to Mirko Galic zaduzio u VL da moze i dalje prodavati svoja politicka uvjerenja pod krinkom velikog demokrate vec 60 godina???