Mirko Filipović često će, u svom duhovitom stilu, reći i ovo: “Ne pada mi na pamet tući se besplatno!” No na Badnjak ove godine, malo prije njegova puta u Japan, umalo se i to dogodilo, otkriva u razgovoru za Max.
Zapravo, kaže on, dogodilo bi se da s druge strane nije bila dama, ako se to za žensku osobu iz ove priče uopće može reći. Još uznemirenim glasom, na početku ovog razgovora, pričao nam je:
– Uvjeren sam da se normalnim razgovorom može sve riješiti, a i nisam čovjek koji želi probleme i kaznene prijave. No ovoga puta našao sam se u situaciji u kojoj bi bilo svašta da nasuprot meni nije bila žena. I moj susjed koji je bio sa mnom bio je šokiran njenim ponašanjem. Ulazim na Malešnici s glavne u sporednu ulicu, kad vidim da u nekom terencu na cestu izlazi mlađa žena i ne gleda oko sebe. Da nisam usporio, udarila bi me, a kada sam se “drznuo” upozoriti je na pogrešku, a pritom sam i samo jednom trubnuo i nasmiješio se, izgovorila mi je takve riječi da ih ni pas s maslom ne bi pojeo. Kad sam vidio da mi psuje majku, nisam mogao vjerovati da se jedna žena može tako ponašati.
Ne želim se udebljati
Ni jedan suparnik Mirka tako ne može uznemiriti, pa tako ni njegov sljedeći protivnik, Japanac Suzukawa s kojim će se boriti po pravilima slobodne borbe. Čovjek se samoprozvao “Bad Boyem” i navodno planira biti vrlo provokativan za vrijeme uvodnih događanja u borbu. No nakon ovog zagrebačkog ispada jedne primitivke za volanom, bolje mu je da bude pristojan.
– Ne može me on izbaciti iz takta kao dotična. Ja sam preozbiljan da bih si dopustio bilo kakve gluposti na vaganju ili na presici. Na vrijeđanje ja ne reagiram, a ako ga baš moram odgurnuti od sebe, učinit ću to, no ne vjerujem da ću ići u neke krajnosti. Osim toga, ne dajem mu puno izgleda u borbi, ipak sam ja puno iskusniji. Doduše, on se bori pred svojom publikom, a Japanci su poznati po fanatizmu.
Suzukawa je umirovljeni sumo borac, a Mirko cijeni sumo sport.
– Suzukawa nastupa kao profesionalni hrvač, odnosno kečer, i ne smije ga se podcijeniti jer i njihovi su treninzi zahtjevni, s puno akrobatike zbog onih njihovih bacanja i padanja. Njegova baza je sumo, a to je vrlo zahtjevan sport, traži puno odricanja. Oni žive po kampovima, na silu se debljaju, jedu pivski kvasac da dobiju što veću masu. Teži je od mene 20-ak kilograma, ali nije debeo poput klasičnih sumo boraca. Nema puno viška, nema šlaufe oko pojasa.
S obzirom na to da već 20-ak godina ima tijelo kojem treba još samo rada na definiciji pa da može izaći i na bildersko natjecanje, Cro Cop se ne može zamisliti u tijelu sumo borca.
– Nema tog novca, da mi cijeli svijet daju, ja to svom tijelu ne bih napravio. Čak i da se idem baviti sumom, ja bih radio na porastu snage, a ne na porastu masnog tkiva. No taj sport očito ima svoje zakonitosti. Trebali ste vidjeli s koliko je lakoće Suzukawa u jednoj sumo ekshibiciji iz borilišta izgurao Fjodora.
Postoje li još neki sportovi u kojima se ne bi mogao zamisliti?
– Ne bih se mogao baviti sinkroniziranim plivanjem. Šalim se, no zasigurno ne bih mogao biti maratonac niti gimnastičar, iako su to sportaši kojima se najviše divim. Najviše od svega volim gledati gimnastiku, to što rade ti ljudi, kakav je to spoj vještine, snage i fleksibilnosti, to me fascinira. To je fenomenalno.
Za razliku od mnogih sportaša iz mukotrpnih sportova koji preziru nogometaše, Mirko protiv njih ne diže glas. Iako većina sportaša trenira i više i teže od nogometaša, on ne misli da su nogoloptači precijenjeni.
– Sve to ide pod zakon tržišta. Ako ih klubovi toliko plaćaju, očito za to imaju razlog. Unatoč tolikim plaćama za nogometaše, nogometni klubovi većim dijelom zasigurno posluju s plusom. Očito je u današnjem svijetu puno veće zanimanje za nogomet nego za gimnastiku. Sve vam je to po zakonu ponude i potražnje, sve je u tome koliko te ljudi želi gledati.
Pitati ga što više voli, okršaje u slobodnoj borbi ili po K-1 pravilima, jest kao i ono pitanje o najdražem djetetu.
– Kao što ne mogu reći da mi je neki od mojih dvojice sinova draži, tako je i s ovim borilačkim sportovima. K-1 je moja prva ljubav, a u slobodnoj borbi sam odradio puno više borbi i tu sam se proslavio.
Koji je od njih opasniji?
– Opasnija je slobodna borba jer su manje rukavice. Osim toga, tu su i dozvoljeni zahvati gušenja i bacanja, a uz bacanje može doći do teških ozljeda. Nedavno se na mom treningu ozlijedio naš poznati hrvač Stipe Damjanović. On i Joso Matković su mi sparirali. Na kraju jednog treninga Joso uzme Stipu u zahvat i baci ga preko sebe tako da ne padnu na hrvačku strunjaču, nego na tatami, i čovjek završi na operaciji. Iskočilo mu rame, došla hitna pomoć i odmah na operaciju. Toga u K-1 nema.
Zar sam ja poljoprivrednik?
Koji su Cro Copovi najveći strahovi?
– Zmija se bojim toliko da nema veze je li crna mamba, anakonda ili sljepić. Čim nema noge i mrda se, ja sam gotov! Baš imam neku averziju prema njima. Osim toga, ni za što na svijetu ne bih skočio sa skijaške skakaonice. Čak i da mi gruntovno prepišu New York, Los Angeles i sva kazina u Las Vegasu. I Keopsovu piramidu s njima.
Kad su svi očekivali da će se jedan od “faraona” gladijatorskih borbi povući, on je i sa 38 na leđima zanemario ideju o kraju karijere. Je li to iz inata onima koji ga već godinama šalju u mirovinu?
– Nema tu inata, te priče su mi smiješne. Ne znam zašto se ljudi zamaraju tuđim brigama. Sam pao, sam se ubio. Znam što hoću, a što neću. Glupo je da me netko drugi šalje ili u borbu ili u mirovinu. Kako se budem osjećao, tako ću i postupiti. Borit ću se onoliko koliko ja to želim, a ne koliko drugi misle da bih trebao.
Budući da, po resornom ministarstvu, njegov sport i nije sport, pogađa li ga to?
– Neću se ni time zamarati. No žalosno je da od ministarstva nisam mogao dobiti ni papir na kojem piše da sam sportaš da bih imao osnovu po kojoj ću plaćati doprinose. Pa ne bih to valjda trebao kao poljoprivrednik!? U skladu s njihovim pravilnikom, ultimate fight nije klasificiran kao sport, a nije ni K-1. Nije to netko imao nešto protiv mene, nego nisu imali zakonsku osnovu za ono što sam ja tražio.
Kao takav neće biti ni kandidat za naknadu za izvrsnost za osvajače olimpijskih medalja i kolajni sa svjetskih prvenstava u olimpijskim sportovima. Ako tu ideju Vlada ikada potvrdi...
– U potpunosti se slažem da se vrhunskim sportašima isplaćuje naknada za njihove sportske uspjehe, pogotovo sportašima iz neprofitabilnih sportova koji tijekom karijere nisu uspjeli osigurati egzistenciju.
Jedino je možda sporna dobna granica kada bi se to isplaćivalo. Smatram da je 45 godina prerano i nekorektno prema ostalim građanima ove zemlje koji u mirovinu idu tek sa 65, ali neka to kompetentniji od mene procijene. Četrnaest milijuna kuna, koliko je predviđeno za isplatu, beznačajan je iznos za državni proračun, ali treba se držati pravednih načela. Uostalom, ako ima ijedan sportaš koji je mukotrpno trenirao i išao na natjecanja samo da bi se borio za hrvatsku zastavu i himnu, a ne ponajprije za sebe, ako takav postoji, onda neka mu se dodijeli odmah. No, svi su se prije svega odricali i teško trenirali ponajprije radi sebe, svojih pobjeda, putovanja i raznih beneficija koje su kao vrhunski sportaši imali, od stipendija pa nadalje.
Na žalost, neki od tih “amatera” u karijeri teško nastradaju. Poput bivšeg tekvondaša i Mirkova suvježbača Domagoja Ostojića.
– Bio sam šokiran kada sam čuo što mu se dogodilo, da je od udarca koljenom u glavu oslijepio na jedno oko, a s drugim ima problema i još ga čeka transplantacija rožnice. To me šokiralo. Takvim sportašima treba svakako pomoći, i to odmah.
Nisam Fjodor, trebaju mi borbe
Potiču li takve sudbine strah i kod njega da se njemu nešto slično ne dogodi?
– Ne na taj način jer možete nastradati posvuda, a ne samo u borilištu. To što se dogodilo Buci više je pitanje zle sreće. Ali, ima opasnijih sportova od mojih, a nisu borilački. Recimo skijanje. Tamo je možda i najveća mogućnost ozljeda. Nađite mi vrhunskog skijaša koji nije bio na operaciji.
Nadamo se da je Mirku zla kob okrenula leđa i da je onih sedam operacija bilo dovoljno te da će spokojno dočekati borilačku mirovinu. Doduše, ona se na vidiku još ne nazire jer ga u 2013. očekuje najmanje pet borbi, što je njegov ideal.
– Volio bih da svake godine imam pet-šest borbi jer samo me borbe drže motiviranim i naoštrenim. Čekanje me ubija. Nekima to odgovara, sjećam se da je Fjodor znao imati i po jednu borbu godišnje, a ja to ne volim. Meni je to demotivirajuće, padnem u neku vrstu depresije i zato za 2013. imam puno planova.
Među njima je, ipak, i K-1 finale za koje se mislilo da je izgubljeno u lutanju novog vodstva organizacije.
– Ako Bog da, bit će i K-1 finale, posljednja informacija je da će biti u ožujku. Ako ne bude, ja ću 15. ožujka nastupiti u Zagrebu. Trebao bih imati i dvije borbe u slobodnoj borbi, u novoj organizaciji Royal FC. Prva bi bila u svibnju u Rio de Janeiru. Imao bih još dvije borbe po K-1 pravilima, a vjerojatno bih nastupio i na sljedeću Staru godinu.
mirko care kada te gledam ko da se moj brat bori srce lupa i skačem zajedno sa tobom,hvala ti na svim tvojim borbama i dobrim i onim drgima,sretno generacijo moja