Kada bi se znao odgovor na pitanje tko je i zašto svojedobno MOL-u prodao Inu, znalo bi se ovih dana i hoće li sisačka rafinerija biti zatvorena ili neće. Sudbina sisačke rafinerije dakako najviše zanima zaposlenike i sam Sisak. Prodaja Ine jedan je od najvećih hrvatskih misterija, pa je i sudbina rafinerije u Sisku neraskidivo vezana uz tu državnu tajnu. Kada bi se znalo zašto je prodana Ina i zbog čega je vlast naprasno napustio premijer Ivo Sanader, onda bi se sigurno znalo i što će biti s rafinerijom u gradu na tri rijeke.
Niti bi bilo neizvjesnosti sisačkih radnika. Bilo bi jasno nastavlja li rafinerija s radom ili se gasi. Dogodi li se gašenje u Sisku, bit će nastavljen žalosni trend zatvaranja tvornica. Nekada jedan od najvećih industrijskih centara pretvara se u grad kulisa, u turobnu izložbu industrijske arhitekture. Bude li zatvorena i sisačka rafinerija, na ulazu u grad ploča s natpisom Grad hrvatskih pobjeda mogla bi biti zamijenjena dešperatnim natpisom Grad hrvatskih poraza. Hrvatska je izgubila najznačajniju i najveću nacionalnu tvrtku, gotovo nekim djetinjim nemarom. Kao kad dijete izgubi neku lego kockicu. Naši veliki ekonomski stratezi stalno su nas uvjeravali kako je prodaja Ine dobar gospodarski potez. Ubrzo se pokazalo da gotovo ništa oko njezine prodaje nije ni transparentno, ni opravdano, pa ni isplativo. Ivo Sanader je zbog Ine osuđen, a ona dospjela do patronata ministra Ivana Vrdoljaka.
Vjeruje li itko ekonomski upućen i općenito razložan da baš Vrdoljak može nakon svih prijašnjih brljotina spasiti Inu? Slavko Linić, Ljubo Jurčić i Ivo Sanader ostavili su iza sebe naftaške Augijeve štale koje ne može raščistiti ni 10 sposobnijih od Vrdoljaka. Apsurd se dogodio već na početku. Umjesto da Ina kupi MOl, on je kupio Inu! Gotovo da je iluzorno vjerovati da će nakon toga početnoga besmisla Ina nekim smislenim načinom biti vraćena Hrvatskoj. Međunarodna će arbitraža sigurno biti mučna i dugotrajna, a ishod neizvjestan. Odluči li Mol zatvoriti sisačku Rafineriju, Sisak će biti pred potpunim industrijskim i socijalnim kolapsom.
Taj je grad zapravo već psihološki potonuo u tešku depresiju. Depresija je već bila vidljiva nakon silnih političarskih i državnih budalesanja s prodajom Željezare. Nekadašnji je tvornički div postao radionički patuljak, no državni pigmalioni nisu je uspjeli nikome prodati ni za sitniš. Kao ni većinu drugoga, vlast Hrvatske nije uspjela spasiti ni sisačku željezaru. Da je željezara uništena odmah nakon rata, da je tada dopuštena njezina propast, moglo bi se čak pomisliti da je to i neka vrsta političke osvete toj tvornici. Naime, željezara je za Jugoslavije bila ideološki stožer jugoslavenstva, komunizma i “bratstva i jedinstva”. Ali, željezara nije propala zbog toga. Gotovo sve što je u Sisku nekoć vrijedilo, zapošljavalo i hranilo propalo je. Rafinerija je samo posljednji sisački industrijski simbol kojemu prijeti propast. Od tzv. velikih industrijskih giganata ostala je samo još termoelektrana. Kako je krenulo, možda upitnim uskoro postane i njezin opstanak. Kao što je upitnim postao nastavak gradnje autoceste prema Sisku. S obzirom na jadno stanje države, moguće je da gradnja ceste prema Sisku neće biti ni nastavljena, da će joj kraj biti u Lekeniku. Bude li, usprkos silnim a neuspješnim Vrdoljakovim pregovorima, ipak zatvorena sisačka rafinerija, cijeli će Sisak postati socijalni slučaj. Ono što nije bio u ratu, postat će u miru. Sisak je u ratu branio Hrvatsku, a ona nije u stanju njemu pomoći ni u miru! U njemu se događa očita deindustrijalizacija.
To je zapravo trend u cijeloj Hrvatskoj, a posljedica je velike ekonomske misli našega nekadašnjega “gospodarskog genija” koji je slavodobitno poručivao kako se “ništa više ne isplati proizvoditi” pa čak ni lijekove ni benzin. Tada je počela šverc-komerc ekonomija. Ona traje i danas. Da se stanje te reducirane svijesti i ekonomske misli promijenilo, onda ne bi bilo ni ovih natezanja s “mađarizacijom” Ine. No, u zemlji suspektne gospodarske strategije sve je moguće.
>> Bruxelles će presuditi smije li Inin mađarski partner ugasiti rafineriju
Ma što će Sisku neka jadna proizvodnja te i lokalna radna mjesta kada je tome gradu jedina preokupacija da postane predgrađe Zagreba, pošto jedino tamo sisčani i rade osim nekih iznimaka koji rade za gradske službe, najveće i skoro jedinee poslodavce socijalnog geta. O kakvoj propasti vi govorite, pa Sisak je davnih dana propao, samo su neki preglupi da to napokon shvate.