Davor Štern uvijek ima originalnih, novih ideja. Bivši ministar gospodarstva, energetičar i konzultant bogat je raznim iskustvima pa i dalje i bolje vidi u gospodarstvu od mnogih aktualnih političara.
:: Nama ne uspijeva nikakva strategija za razliku od susjeda. Evo, zadnji je primjer luka Pirej, uz kinesku investiciju postala je ujedno i strateška luka za Srbiju?
– Nemamo strategiju ni u čemu, a bježimo od strategija zato što one obvezuju. Doneseš li strategiju, ona ima i neke vremenske prognoze kad će se što ostvariti, a to je onda i element za ocjenu učinkovitosti Vlade. Imamo nešto malo razrađene strategije u turizmu, na bazi master plana, u zdravstvu postoji isto master plan, ali on nije strategija, a u nekim granama gospodarstva, energetici, on postoji, ali samo na papiru i neprovediv je. To su liste želja, a zadnji takav skalupljen i prepisan bio je onaj iz vremena Sanaderove vlade. Spremni smo osuditi kad netko prepisuje diplomski rad, a dopuštamo da država nema strategiju ili da ima prepisane strategije koje uopće nisu osmišljene ni provedive.
:: Da ne bismo kopirali druge, imate li vi kakav primjer prave strategije?
– Imam nekoliko primjera elemenata mogućih strategija. Rijeku smatramo najvećom lukom Hrvatske, o tome se slažu i HDZ i SDP i u programu im je širenje te da Rijeka mora postati jači industrijski i lučki centar. Po mom mišljenju to je promašeno. Rijeka se već nalazi u okruženju dviju velikih i uspješnih luka – Trsta i Kopra, a na području od 100 kilometara tri velike luke koje međusobno konkuriraju za istu robu ne mogu biti uspješne. Rijeka je na zadnjem mjestu jer je zbog rata promet pao s predratnih 9 milijuna tona na 3 milijuna tona i to se vrlo teško povećava. Stavili smo u funkciju novi kontejnerski terminal na Brajdici i on dobro radi, no dostatan je i za danas i za sutra. Istodobno Rijeka ulaže velike iznose u razvoj Zagrebačke obale i novog terminala. Zašto ga razvijati kad ni postojeći nije došao na pola svojih kapaciteta, a istodobno Rijeka, kad je se gleda s mora, ima sve atribute da postane novi Monte Carlo Mediterana. U cijeloj srednjoj Europi razvija se viša klasa koja ima brodove i težit će Jadranu jer na razvikanim rivijerama za njih više nema mjesta. Kad im se ponudi kao alternativa lijep grad, koji je po arhitekturi i ljepši od Trsta, a definitivno ljepši od Monte Carla, u kojem ima stanovnika koji mogu pratiti razvoj djelatnosti mondenog turizma, tu se otvaraju mogućnosti za Rijeku nakon što se očisti cijela industrijska zona koja je već većim dijelom i napuštena. Rafinerija je zatvorena, Torpedo također, a 3. maj ionako će trebati premjestiti. Time bi Rijeka otvorila prostor ta formiranje rivijere sve do Mošćeničke Drage. Usto je Rijeka u krugu od 400 kilometara u dometu šest ili sedam europskih prijestolnica. Promjenom paradigme Rijeke kao lučkog grada u mondenu rivijeru, matičnu luku mondene flote, otvorilo bi se potpuno nove mogućnosti razvoja i blagodati stanovnika te niz sekundarnih i tercijarnih djelatnosti koje su u funkciji svega toga.
:: Problem je kako uvjeriti u to gradske vlasti koje se ne mijenjaju desetljećima i gledaju na Rijeku kao na radničku Rijeku?
– Nama u društvu nedostaje dijalog. Neka se otvori rasprava o tome koja je uloga Rijeke u razvoju moderne Hrvatske. Luka i Monte Carlo ne idu zajedno.
:: No i Hrvatskoj treba strateška luka.
– Imamo je na danas dosta zapuštenom dijelu obale. Lijepi gradić koji ima perspektivu da se razvije u vrhunsku luku, a to su Ploče. Postoji projekt koji je osmislio Brodarski institut i tvrtka Zloić d.o.o. Mnogo je južnije od Rijeke, što skraćuje trgovački put za jedan dan, a istodobno preko Ploča kroz nove prometne koridore EU, i cestovne i željezničke, omogućilo bi se puno kraći i isplativiji pravac. Roba bi išla do Vukovara, do najvažnijeg europskog plovidbenog puta, a to je Dunav. Osim što bismo oživjeli Ploče, time bismo i Vukovaru donijeli priliku da se razvije. Ti koridori zacrtani su u planovima EU. Ogromne koristi od pravca imala bi, naravno, i BiH, a moramo razmišljati i o tome da i naši susjedi imaju pravo na oporavak, zdrav susjed je dobar susjed.
:: Kako je zamišljen taj profit za sve, i za RH i za BiH?
– Došlo bi do premještanja velikog dijela operacije pretovara i kapaciteta u zaleđe Ploča, duž granice s obiju strana, a u BiH je tu riječ o područjima koje uglavnom naseljavaju Hrvati. Ovdje bi se aktivirala prekogranična suradnja koju propisi EU i potiču, čak do 50-ak kilometara u dubinu zemlje koja nije članica EU. Tu se, dakle, otvara cijeli niz mogućnosti da se i Hrvatima u BiH ponudi trajan izvor poslova i prihoda.
:: Kojem je tržištu namijenjen projekt takve luke Ploče?
– Srednjoj Europi, a kao partnere ja ovdje vidim Kineze koji su, podsjećam, upravo kupili luku Pirej koja je puno udaljenija od luke Ploče. Usporedite to sada s ulaganjem riječku luku i sve je jasno, Rijeka nema zaleđa i ne spašava je ni vrlo skupa nizinska pruga jer Trst i Kopar imaju riješen taj problem.
:: Ovo se neće sviđati HDZ-u koji navodi nizinsku prugu do Rijeke kao projekt?
– Nisam baš siguran jer i njima, kao i ostalim strankama u RH ne može biti svejedno što se događa s Hrvatima u BiH i s južnom Dalmacijom, gdje nema nijednog velikog industrijskog središta, a Ploče bi to postale.
:: I autocesta je stigla do Ploča.
– Da, i ona mora krenuti dalje. Govoriti u današnje vrijeme o monetizaciji autocesta potpuni je promašaj. Naime, autocesta nije dovršena, a neshvatljivo je prodavati poluproizvod. I nikada nećemo moći postići cijenu za nju koju bi imala kao gotov proizvod. Autocesti koja ide do Ploča manjka oko 200 kilometara kako bi se preko teritorija RH, BiH, RS i Crne Gore spojila s Albanijom koja je već sagradila kompletnu autocestu do spoja pokraj Igumenice u Grčkoj, a dalje teče grčka sjeverna autocesta koja praktički vodi do Istanbula. Naš dio u završetku te magistrale bio bi oko 100 kilometara, a lako ćemo za to naći novac jer je to interes i EU. Time bi Dalmatina, koja je u zimskim mjesecima praktički prazna, konačno postala glavna žila kucavica između Europe i Bliskog istoka i ona je tu definitivno najkraći pravac. Danas ti kamioni prolaze skupi put trajektima iz Grčke do Italije i duž cijele Italije na sjever Europe. To je velik projekt i trebaju nam strateški partneri, ali načinimo li strategiju, naći ćemo ih. Kina i dalje traži luke za izvoz svojih proizvoda, a na prostoru luke Ploče nastali bi i pogoni gdje bi se i sklapali kineski proizvodi. Razvila bi se industrija za koju u Hrvatskoj i BiH ima mnogo radne snage. U tom kontekstu dovršena autocesta u eventualnoj monetizaciji ne vrijedi tri milijarde eura nego 10 do 15 milijardi. Upravo se stoga na naš natječaj za monetizaciju i javljaju samo građevinske ili tvrtke povezane s građevinskim sektorom. Oni vide ono što u našoj vladi ne vide.
:: I najbolja bi strategija u Hrvatskoj propala uz ovakvu poreznu politiku?
– Kopiramo li iskustva Slovačke i Rusije, riješili smo problem. Umjesto svih poreza uveden je jedinstveni flat-tax (jedna stopa-jedan porez) od 15 i 13 posto i doživjeli su procvat nakon toga. Dovoljan da se napuni državni proračuna jer s takvim porezom siva ekonomija prestaje imati svrhu. Mi nismo puno toga svjesni pa ni toga da ni ova svjetska kriza neće proći. Na djelu je kompletna promjena načina živoga, svjetskog poretka i ekonomskih tijekova. Deseci milijuna radnih mjesta koja nedostaju u Europi, ponajprije za mlade ljude koji su završili škole i zanate, preseljeni su u Kinu. Time su svjetske potrebe za tim radnim mjestima zadovoljene. Dakle, Hrvatska se u svom razvoju mora orijentirati na stvari koje Kina ne može raditi. U turizmu mi nemamo konkurenciju Kine, no svoje turiste hranimo uvoznom hranom, što smanjuje naš realni turistički efekt. Moramo razvijati poljoprivredu koja otvara velik broj radnih mjesta, ali uz kardinalni preokret načina razmišljanja. Nisam stručnjak za poljoprivredu, ali moje odrastanje i česti odlasci u Izrael otvorili su mi oči. S količinom neiskorištene zemlje koju imamo i velikim vodnim resursima, čak i mehanizacijom koju već imamo, ali nije dobro iskorištena, stvaranjem zadruga kooperanata poljoprivrednih proizvođača, koji bi imali zajedno proizvodnju, preradu, marketing i izvoz, došli bismo do velikih prihoda. Agrokor i Podravka pokazuju nam da smo atomizacijom državne zemlje i subvencijama potpuno promašili. Nova vlada tu odmah može napraviti preokret tako da subvencije koje se daju poljoprivredi moraju ići preko prehrambene industrije, krajnjih prerađivača.
:: Ovdje će vam prigovoriti da tražite da svi poticaji idu Todoriću?
– Da, ali Todorić zapošljava 40 tisuća ljudi od kojih svi dobivaju plaće, a država doprinose i poreze. Osim toga, govorim i o Podravki, Vindiji, Gavriloviću i drugima, oni moraju biti taj kohezijski element za proizvođače.
:: Znači, nije to uništavanje malih proizvođača?
– Ne, to je pomoć malima koji se još ne mogu dogovoriti ni povezati i proizvesti konkurentan proizvod, a kojima sada država daje subvencije po površini, neovisno o tome proizvode li i koliko. Vodio sam Izraelce po Hrvatskoj i nisu mogli shvatiti zašto je toliko zemlje neobrađeno. Kao što ne mogu shvatiti ni da se na najsuvremenijim poljima proizvede 40 tona rajčice po hektaru, a oni proizvedu 120 tona po hektaru. Rekli su mi čak da pogrešno oremo, da bi oni drugačije i brazdu zaorali.
:: Kakva, dakle, treba biti sljedeća vlada RH?
– Vlada stručnjaka poput onih Nikice Valentića i Zlatka Mateše, u čijoj sam bio ministar gospodarstva i na što sam i danas ponosan. Nakon toga su počele ove politikantske vlade koje su promovirale uglavnom ljude koji su iz politike, a ne i iz struke.
:: Koliko ima smisla nastavak ovakve vlade još godinu dana?
– To ovisi o demokratskim procesima. Ova je vlada izabrana na četiri godine i ja mislim da nije dobra, kao i većina ljudi, no nemamo demokratski mehanizam za promjenu te vlade prije novih izbora. Mislim da bi bilo vrlo razumno da premijer razmisli i raspiše prijevremene izbore.
:: Da, doći će nova vlada, ali će i ona imati premalo novca za investicije i razvoj?
– U našem proračunu ima puno novca za investicije, no kako je puno usta i županija, svi dobiju pomalo. Jednostavno, podijelimo li Hrvatsku samo računovodstveno na pet-šest regija i svake godine sav novac usmjerimo u samo jednu, i to za određene, toj regiji važne projekte, bit će dovoljno novca za razvoj. Konkretno, jedne godine sav novac ide za razvoj u Slavoniji, iduće u Sisku i Lici, a i Istra i Zagreb doći će na red na kraju.
:: Kao energetičar, mislite li da će Hrvatska imati problema zbog zbivanja u Ukrajini?
– Ti su događaji potvrdili činjenicu da Hrvatska mora hitno poraditi na alternativnom izvoru opskrbe plinom neovisnom o plinu iz Rusije. Dugoročno je to projekt LNG-a o kom se govori desetljećima i koji je teško izvodiv bez suradnje sa susjednim zemljama, kao i njihove dugoročne obveze korištenja tog alternativnog puta. Kratkoročno rješenje koje bi moglo potpuno zadovoljiti naše potrebe sustav je uvoza CNG-a koji je izvodiv već i za ovu zimu i koji je u smislu početnih ulaganja i izvodivosti mnogo jeftiniji. CNG je plin “u boci”, koji ne treba tehnologiju ukapljivanja. Zbog skupljeg transporta i manjih količina na kratak rok taj je plin skuplji, ali bi dao RH energetsku sigurnost odmah, što bi moglo biti od strateške važnosti ako se do zime ne postigne dogovor o normalizaciji odnosa između Rusije, EU i SAD-a. Kada dođe do nestašice plina i nafte u zimskim uvjetima, vjerujte, najskuplji je energent onaj koji nedostaje.
:: Imamo mi i dodatan problem, kako riješiti sukob oko Ine između RH i Mađarske?
– Nakon što je Vlada RH primila dosta jasne poruke iz EU i SAD-a da ne bi bilo poželjno da se dionice Ine prodaju ruskim kompanijama nakon “krimskih događanja”, vjerojatno je da je i mađarska vlada primila iste poruke i stoga ne treba očekivati da će dionice Ine završiti u portfelju Gazproma ili Rosnjefta. Ostaju dogovor o upravljanju i razvoju Ine, a možemo i nastaviti s dugotrajnom i mukotrpnom arbitražom koja će završiti izuzetno skupim i gotovo neprovedivim kompromisom. Možemo tražiti i novog strateškog partnera koji bi otkupio dionice Ine od MOL-a, pri čemu je moguća i varijanta da se kupnja realizira kroz hrvatske mirovinske fondove uz bankovne kredite. Ovdje će biti presudna cijena koju će MOL tražiti ako uopće pristane na prodaju. Ja bih pak predložio vraćanje modelu spajanja Ine i MOL-a iz 1999., sada u bitno izmijenjenim uvjetima. Pritom bi se oko 44 posto dionica Ine koje su u posjedu RH zamijenilo za određen postotak dionica spojene nove tvrtke MOL-a i Ine. Usto bi se količina dionica zajedničke tvrtke u posjedu RH izjednačila s količinom dionica zajedničke tvrtke koju bi imala mađarska vlada. Ovome bi trebala prethoditi izrada zajedničke energetske strategije obiju zemalja, koje bi bile usuglašene u svim segmentima područja nafte i plina, uključujući i dogovor o transportu, skladištenju, preradi nafte, cjenovnoj politici i budućnosti projekata LNG-a u RH i Južnog toka u Mađarskoj. Ovakvim bi se rješenjem mogli sačuvati dobrosusjedski odnosi i dogovoriti podjela područja ekspertiza, tako da se centar izvrsnosti upstreama (istraživanje i proizvodnja) zadrži u Zagrebu u obnovljenom Naftaplinu, dok bi se midstream (rafinerije) i downstream (kanali distribucije i prodaje) vodili iz Budimpešte. Premda je ovo naizgled složeno, potpuno je izvodivo i vjerujem da bi ovakvo rješenje bilo najbolje za obje strane.
>>Pogledajte koliko su zemlje EU ovisne o ruskom plinu
>>Amerikanci žele smanjiti ruski utjecaj i kupiti Inu
Meni nešto nije jasno pa bih molio da mi netko objasni. Je li Štern bio u nadzornom odboru Ine kad se sve ono s Inom događalo? Ako je, čemu služi nadzorni odbor, ima li on kao član nadzornog odbora ikakvuu odgovornost za to što se dogodilo? Ako nije, moje isprike gospodinu.