Premda je crkvena godina završila prije mjesec dana, tj. početkom došašća započelo je novo liturgijsko jednogodišnje razdoblje, kraj ove “civilne” godine prigoda je za sumiranje “rezultata” i u crkvenim zbivanjima. Crkva, naime, nije samostalna “galaksija”, kako bi neki željeli, nego je dio društva. Ne živi sama za sebe nekim svojim apstraktnim životom, nego je utjelovljena u stvarni život društva u kojemu postoji i kao stvarna i kao mistična stvarnost. Bilo je mnogo važnih događaja za Crkvu u ovoj 2017. godini.
Na Nebo su se preselili velikani duha, fra Bonaventura Duda i dr. Tomislav Ivančić. Razmjere plodova njihova rada teško je ukratko opisati, pa ćemo samo reći da su oni bili “katedrale u vremenu”, čiji se tornjevi dižu u nebesa i pogled za njima budi neopisivu čežnju prema Bogu, koju su slijedili toliki njihovi slušatelj i sumislitelji. Pisalo se i govorilo o bolesti kardinala Bozanića, kojega nekoliko mjeseci nije bilo u javnosti. No, vratio se.
U posjetu Crkvi i državi bio je drugi čovjek Katoličke crkve kardinal Pietro Parolin. Poruke koje je on donio sa sobom iščitavat će se u sljedećih nekoliko godina. A jedna od tih poruka, koja bi, zapravo, mogla biti i tzv. događaj godine je priznanje Katoličkoj crkvi, od strane kardinala Parolina, za rad u mješovitoj katoličko-pravoslavnoj komisiji o kardinalu Stepincu. Važno je, naime, da se ta komisija sastala, po naumu pape Franje. I to, kako se sada vidi, možda ne toliko kao bi pretresla iznova blaženikov život i otklonila sve sumnje oko kanonizacije i želje za njezinim zaustavljanje, nego više zato da katolički i pravoslavni biskupi i episkopi s ovih prostora sjednu za zajednički stol (i sjede tako cijelu jednu godinu, koliko je ona radila) i započnu razgovore koji bi mogli biti od sudbinske važnosti za susretanje na našim prostorima. A koje je papa Ivan Pavao II. sažeo u “metafori rijeka”, a kardinal Parolin na to podsjetio za boravka u Zagrebu. No, to bi bili oni “službeno” vidljivi događaji godine.
Onaj “neslužbeni” dio bio je još vidljiviji, a radi se o vidljivu izlasku mladih na društvenu scenu. I to kroz razne događaje u kojima su javno slavili Boga, od Laudatova koncerta “Progledaj srcem” preko susreta mladih u Vukovaru, slavljeničkih koncerata Božje pobjede, Emanuela, Alana Hržice, sestara Husar… sve do “Isusa na brucošijadi” u zagrebačkoj Ciboni i prepunih splitskih Gripa. Te tisuće i tisuće mladih bude nadu. Oni će obnoviti lice ove zemlje. Oni su naša budućnost. Oni su generacija koja će tek stupiti na scenu nakon simboličkih 40 godina tumaranja hrvatsko-judejskom pustinjom i mrmljanja udbaško-komunističkih staraca, koji misle da će njihove mreže korupcije i nepotizma opstati vječno. Ti mladi su, dakle, crkveni događaj godine.
I ne samo ove, nego svih onih koje su pred nama.
U njima nam nada, u njima nam spas!