Prošli mjesec navršilo se deset godina od trenutka koji se obično smatra početkom globalne financijske krize. U ožujku 2008. američka investicijska banka Bear Stearns ostala je nelikvidna te je u nekoliko dana organizirano njezino spašavanje tako da ju je kupio konkurent JP Morgan uz jamstva američke središnje banke, FED-a.
To je bila uvertira u skore događaje poput stečaja Lehman Brothersa, spašavanja osiguravatelja AIG-a i cjelokupnog američkog bankovnog sustava, te Velike recesije, najveće gospodarske krize u svijetu od 1930-ih. Iako je danas gospodarski oporavak široko rasprostranjen, posljedice krize i dalje se osjećaju, čemu najbolje svjedoči visoka nezaposlenost u pojedinim zemljama. Stoga se opravdano nameće pitanje jesu li se iz spomenutih događanja izvukle određene pouke.
Doista, potresi u financijskim sustavima i gospodarstvima koji su započeli s propašću Bear Stearnsa rezultirali su nizom reakcija država i međunarodnih organizacija. Na globalnoj razini doneseni su Basel III standardi, dok je Dodd-Frank zakon uveo značajne promjene u američki financijski sustav. U nizu europskih zemalja promijenjena je regulativa, a na razini eurozone i Europske unije uspostavlja se Europska bankovna unija. Nesumnjivo je da je u valu nove regulacije bankovnog sektora sustav učinjen sigurnijim, prvenstveno time da banke moraju držati više kapitala, a značajno su uređenije i procedure likvidacije ili sanacije problematičnih banaka, kako u SAD-u, tako i u Europskoj uniji. Stoga je manje vjerojatno da bismo u slučaju nove financijske krize gledali dramatična ad hoc, ne previše transparentna rješenja kao ona iz 2008. godine. S druge strane, val nove regulacije možda je učinio financijske sustave sigurnijima, ali kao i uvijek, postavlja se pitanje učinka i cijene regulacije, kao i posljedične reakcije aktera u financijskom sustavu. Prije svega, nova regulativa zadala je znatan trošak bankovnoj industriji, koji se na kraju uvijek pokušava prebaciti na klijente višim cijenama sredstava te je mogući uteg za profitabilnost industrije.
Međutim, uzroci Velike recesije ne leže samo u financijskom sustavu. Često se prebrzo donosi suprotan zaključak jer banke prve počnu pokazivati naznake ekonomskih poremećaja, prije negoli nastupi kriza u ostalom realnom gospodarstvu. Tako u središte pozornosti dođu astronomski iznosi potrebni da se financijske institucije diljem svijeta saniraju, zbog čega se premalo govori o ostalim uzrocima krize. Banke najčešće tek kataliziraju, odnosno ubrzaju događanja i uvećaju posljedice problema u realnom sektoru. U slučaju posljednje krize, izvore treba tražiti u balonima tržišta nekretnina diljem svijeta, od SAD-a preko Španjolske do Hrvatske. Stoga je, osim regulacije financijskog sustava, jednako važno da poučeni prošlom krizom, barem kritički promislimo o svakom enormnom rastu cijena imovine kojem budemo svjedočili, bilo da se radi o nekretninama, dionicama ili pak kriptovalutama.
