Ne treba biti preveliki poznavatelj povijesti da bi se zaključilo kako je Drugi svjetski rat, najdramatičnije razdoblje ljudske povijesti, bio i doba u kojem su se odvijale i velike migracije, ponajviše one prisilne. Za Večernji zbivanja vezana za kretanja naroda u Drugom svjetskom ratu opisuje dr. Dubravka Mlinarić, viša znanstvena suradnica na Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu.
– Nakon Prvog svjetskog rata, zbog porasta ksenofobije u mnogim zemljama primateljicama i Velike ekonomske krize početkom 1930-ih, uslijedio je zamjetan pad međunarodnih radnih migracija. U neprijateljstvu prema imigrantima prednjačili su lokalni sindikati, bojeći se konkurencije jeftine radne snage – kaže povjesničarka i geografkinja s IMIN-a te dodaje kako je razvojem teške industrije u Ruhru Njemačka prije rata privlačila poljoprivredne radnike iz Istočne Prusije, uglavnom etničke Poljake koji su imali važnu ulogu u industrijalizaciji zemlje.
Robovski rad
– Tu praksu regrutacije privremenih radnika primjenjivale su sve visokoindustrijalizirane zemlje zapadne Europe u određenoj fazi svog razvoja, prije svega „uvozeći" ih iz slabije razvijenih zemalja na europskoj periferiji, poput mediteranskih zemalja, Irske i Finske – govori dr. Mlinarić. Nakon restrukturiranja ekonomije na ratnu, njemački nacistički stroj nastavio je sustavno regrutirati mase stranih radnika da bi nadomjestio mobiliziranih 11 milijuna njemačkih radnika.
– Okupacija Poljske, tradicionalnog predratnog rezervoara radne snage njemačkoga tržišta rada te prisilno regrutiranje radnika ostalih zaposjednutih zemalja, uz ponešto dobrovoljnih radnika iz „prijateljskih" država poslužili su za nadomjestak manjkova – nastavlja znanstvenica te ističe kako se krajem rata u Trećem Reichu zateklo 7,5 milijuna stranih radnika, od kojih su gotovo dva milijuna bili ratni zarobljenici. Prema procjenama, čak je četvrtina industrijske proizvodnje Njemačke 1944. počivala na radu stranih radnika.
– Položaj tih radnika s minimalnim ili bez ikakvih nadnica usporediv je s robovskim radom jer su maksimalno iskorištavani i zbrinjavani na nehuman način uz minimalan materijalni trošak. Židovi, Poljaci i Rusi morali su pritom nositi i posebne oznake – opisuje robovski rad u tvornicama Trećeg Reicha dr. Dubravka Mlinarić. Širom Europe, Sredozemlja i Bliskog istoka židovske zajednice u predratnom razdoblju činili su dobrovoljni i nedobrovoljni migranti. Krajem 30-ih jedan val od 50-ak tisuća Židova napustio je njemačke zemlje i nastanio se u Britaniji.
– Migracije Židova tijekom Drugog svjetskog rata bile su rezultat politike kojom su nacionalsocijalisti u Njemačkoj i okupiranim zemljama fizičkom likvidacijom kao „konačnim rješenjem židovskog pitanja" između 1938. i 1945. proveli genocid nad njima, ali i nad drugim narodima poput Roma ili Poljaka, sustavno ih istrebljujući. Enciklopedija Britannica procjenjuje broj žrtava na 5,700.000, a Encyclopaedia Judaica navodi brojku od 5,820.960 stradalih Židova, dok se procjene ukupno stradalih ljudi u koncentracijskim logorima penju i do 11 milijuna – zaključuje te objašnjava kako su se nakon holokausta Židovi masovno iseljavali u modernu državu Izrael, nastalu rezolucijom UN-a 1947.
– Kao imigracijska država Izrael je primio relativno najviše useljenika na svijetu. Zakon o povratku garantirao je državljanstvo i slobodan "povratak" u biblijsku domovinu svakoj osobi židovske vjere. U početku se provodila kroz politiku "posredne apsorpcije" koju je koordinirala Svjetska cionistička organizacija: sagrađeni su prihvatni centri u kojima su doseljenici živjeli prvih šest mjeseci te pohađali nastavu hebrejskog jezika i primali novčanu naknadu. Istočnoeuropski Židovi iseljavali su se u Izrael ili SAD – kaže dr. Mlinarić.
Nakon Drugog svjetskog rata međunarodne migracije opet rastu i opsegom, ali i promjenom karaktera. Prva faza iseljavanja u visokorazvijene europske i američke zemlje počinje odmah po okončanju rata i traje do krize 1973.-74., kad počinje druga koja traje do kasnih osamdesetih godina 20. stoljeća. Uz porast broja ekonomskih migranata, poratno razdoblje obilježava i masovnije kretanje europskih ratnih izbjeglica, konkretno u Njemačkoj, u koju se, na mjesto stranih radnika koji odlaze u svoje matične države, vraćaju etnički Nijemci iz istočne Europe.
– Od 10 milijuna raseljenih osoba u Europi gotovo polovina bili su preživjeli iz koncentracijskih logora, raseljeni i bivši prisilni migranti koji se vraćaju u svoje istočnoeuropske zemlje.
Odlazak Talijana iz Istre
Nakon što su zapadni saveznici i Sovjetski Savez demontirali njemačku industrijsku i vojnu silu 1945., pokrenuo se jedan od najvećih europskih migrantskih valova u 20. stoljeću, a u etničkom preseljavanju diljem Europe sudjelovalo je gotovo 20 milijuna ljudi, uključujući 16 milijuna etničkih Nijemaca iz istočne Europe koji su protjerani na zapad. Uz sedam milijuna njemačkih izbjeglica iz Poljske, tri milijuna iz Čehoslovačke, i u Jugoslaviji je gotovo 360.000 etničkih Nijemaca doživjelo zatvaranja i progon jer su bili osumnjičeni za suradnju s nacistima.
U gotovo sedamdesetpostotnom udjelu ti su izbjeglice naselili zapadnu Njemačku, dok se manji postotak uputio u istočnu ili je ostao u Austriji, navodi dr. Dubravka Mlinarić te dodaje kako su se među još gotovo milijun raseljenih civila, bivših prisilnih radnika, našle i stotine tisuća Poljaka, Ukrajinaca, Litavaca, Estonaca i dio Bjelorusa, Mađara, Rumunja, Jugoslavena, Čehoslovaka i Bugara koji su raseljeni na istočne granice Njemačke, na prostore s kojih su protjerani Nijemci koji su do tada ondje živjeli. Gotovo pet milijuna raseljenih osoba vraćeno je, dijelom i protiv svoje volje, iz Njemačke u istočnu Europu i Sovjetski Savez, dok je dio poslužio za popunjavanje praznina na zapadnoeuropskim tržištima radne snage u neposrednom poraću.
– Slična je sudbina prisilnih migracija zahvatila i 200.000 Talijana iz Istre i Dalmacije, a nije zaobišla ni Skandinaviju, u koju su se sklonili izbjeglice iz baltičkih zemalja. Poratna faza masovne migracije s istoka na zapad Europe, etničke repatrijacije, koje su dijelom bile i nedobrovoljne, te unutardržavni migrantski tijekovi u samoj Njemačkoj angažirali su i utjecali na život gotovo 30 milijuna ljudi, završava stručnjakinja.
>>Granicu je crtao odvjetnik, a mržnja i rat traju i danas
I tako su Srbi etnički očistili Srijem, Bačku i Banat od Nijemaca a dobrim dijelom i od Mađara te 90-ih i od Hrvata. U bogate njemačke, mađarske i hrvatske kuće su naselili Srbe iz pasivnijih krajeva, poslušnike režima. U prazne kuće talijanskih optanata u Istri naseljavali su pripadnike JNA-kaste i pripadnike amnestiranih četnika, koji su se vraćali iz britanskog zarobljeništva. Žrtve prvih srpskih etničkih ćišćenja su 80-ih i 90-ih godina XIX. stoljeća bili Muslimani iz uže Srbije te posebice Sandžaka. 20-ih i 30-ih godina etničko ćišćenje Muslimana zahvatilo je i Makedoniju (mitsku 'Staru Srbiju'). Najradikalnije etničko ćišćenje Srbi su proveli u BiH na području tzv. 'Republike Srpske', gdje je preostalo samo 3-4 % uglavnom starijih tamošnjih Hrvata i Muslimana. Srbi imaju vrlo bogato i impresivno iskustvo etničkih ćišćenja i pljački.