Kad se zatvore vrata boksa i kad ostane sam, Dino zaboravlja sve lijepo što mu se tog dana dogodilo. Zaboravlja da je bio u šetnji, da je trčao za lopticama, da su se s njim igrali ljudi koji ga vole i brinu se o njemu. Zaboravlja da su ga nagradili poslasticama za sve što im je pokazao da može i zna. Kad se zatvore vrata, Dino je samo tužan pas u zatvorenom prostoru, pas koji nema mira dok ne čuje korake koji mu donose slobodu.
Susretali su se do sada volonteri udruge Sigurna kućica i zaposlenici velikogoričkog Skloništa za napuštene životinje s brojnim problemima, rješavali budućnost pasa koji su ostavljeni i odbačeni završavali u skloništu. I svi su imali neku tužnu priču, priču za koju je ponajmanje bio kriv pas, a upravo on je najviše platio. No sve što su do sada napravili nije pomoglo da Dino pronađe dom. Za nekog je Dino možda samo još jedan napušten i običan crni pas, neki bi možda rekli i da je pomalo neugledan. No svi koji su ga upoznali i uvjerili se u sve što Dino može i zna rekli bi im da pojma nemaju, jer Dino je sve samo ne običan crni pas.
I njegova priča počela je baš poput priče bilo kojeg napuštenog psa – jednim telefonskim pozivom. Stigao je taj poziv iz Velike Kosnice još prošle godine, sredinom rujna. Kažu u skloništu, dojavljeno im je da mjestom luta crni pas koji je pun rana.
– Izašli smo na teren i odmah ga odveli u Veterinarsku stanicu Velika Gorica na pregled. Veterinari su utvrdili da su njegove rane ugrizne. Procijenili su da ima oko godinu dana – govori nam Lora Radić, voditeljica Skloništa za životinje Velika Gorica. Kaže, bio je prilično uplašen pa je iz straha i reagirao. Ništa neuobičajeno i ništa što već nisu rješavali. Dino je osim toga mlad pas i vrijedilo je potruditi se, pokušati vratiti njegovo povjerenje u ljude.
Kao i većina crnih pasa, Dino je u skloništu gotovo nevidljiv. Dani i dani su prolazili bez ijednog upita za njega. A i oni koji su stigli, nisu davali nade u dobru budućnost.
– Ta crna glavica u sebi skriva puno toga što u redovnom radu vrlo brzo iziđe na vidjelo. Jako se bojao stuba, ali je unatoč silnom strahu već nakon dva dana bez problema hodao njima. Na povocu je dosta vukao, no za tri, četiri dana počeo je shvaćati što se od njega traži i koračati uz čovjeka, a naučio je i gledati u ljude, fokusirati se na njih. Sve nježnosti i maženja bila su mu potpuno strana jer je očito da je bio zapostavljen još otkad je bio štene. Sada veselo mašući repom prilazi svakoj osobi tražeći malo pažnje i toplog dodira. Vodu obožava, a loptice su mu najdraže igračke. Dini treba osoba smirene energije, ali aktivna i voljna raditi s njim jer on jako voli učiti nove stvari. Još uvijek je plah i ponekad reagira na nepoznate stvari, zato mu treba netko tko će mu pokazati sve ljepote jednog psećeg života – ističe voditeljica skloništa.
Svoju ljubav prema Dini ne skrivaju ni volonteri, ali ne kriju ni tugu i zabrinutost što mu još nisu uspjeli pronaći dom.
– Bilo je nekoliko upita, no nijedan za dom kakav bi mu odgovarao. Nemoguće je ne voljeti tu pamet i energiju, no svjedoci smo onoga što smo već iskusili, utjecaja boksa i skloništa na takve pse. Dino nema mira kad je unutra, išao bi van. Želi trčati, želi slobodu i loptice. Dini treba dvorište, treba mu netko tko će ga šetati – ističu volonteri i dodaju da je uz sav trud i sve što mu pružaju Dino nesretan. Mlad je, život je pred njim, sve razumije i brzo uči, ali ubija ga zatvoreni prostor. Priznaju da ih već pomalo i strah hvata, smještaji s puno pasa za njega nisu rješenje. Dodatne informacije o Dini možete dobiti u skloništu na 095/40-00- 567.
