Nekima neće biti ugodno, ali ja pišem samo onako kako je bilo. Kakvo je bilo ponašanje i kakvi su dogovori padali. Ne ponašam se kao uvrijeđena mlada, ne ulazim u detalje jer bi to bio memoarski tip proze, već dajem svoju stranu istine. Čitatelji neka odluče kome vjerovati – poručuje Anto Đapić, koji je pred završetkom svoje knjige. Izlazi u rujnu, a u njoj piše o stvaranju Hrvatske, ponašanju desnice, pa i o sebi kao čelniku Hrvatske stranke prava.
Utjecaj negativnog imidža
Na oko 500 stranica na kojima radi posljednjih nekoliko mjeseci dugogodišnji političar, danas počasni predsjednik HSP-a, odgovorit će, kaže, na kontroverze koje su se vezale uz njega tijekom dosadašnje karijere, ali i otkriti brojne detalje iz svoga odnosa s Franjom Tuđmanom, Ivom Sanaderom, Branimirom Glavašem, Ružom Tomašić, Dobroslavom Paragom...
– Često sam bio tretiran u politici i medijima kao osoba puna kontroverzi, a ja smatram da nisam takav. Uvijek sam imao konstantu u ponašanju, a neki su mi moji potezi, koji su djelovali dvojbeno, davali reputaciju koja mi ne odgovara. Kad sam predvodio stranku, o tome nisam mogao govoriti. Nažalost, podcijenio sam utjecaj takvog imidža i dopustio da se stvara negativna klima o meni. No, ne žalim. Zaključio sam dio svog političkog života, i života uopće, te karijere, i držim da trebam odgovoriti na neka pitanja koja su izazvala puno polemika. Smatram da ću tim odgovorima dati potvrdu ispravnosti tisućama birača da nisu pogriješili, a dat ću i odgovore na brojne napade koje sam proživljavao kroz 20 godina – kaže Đapić, odmah odbacujući da je riječ o autobiografskom uratku.
Zatvorski sati s Tutom
Štivo je, ističe, publicistika, a knjigu otvara ubojstvom svoga strica Ante u Njemačkoj. Upravo je on strica, posljednjeg ubijenog hrvatskog imigranta, pronašao mrtvog u garsonijeri.
– Kroz to sam poglavlje opisao što je mene odredilo u političkom smislu. Cijelu karijeru podredio sam borbi s mrežom Udbe koja vlada Hrvatskom, borbi s komunističkom prošlošću – kaže Đapić.
Naslov još smišlja – postoji, istina, moguća verzija, no nju ne želi odati – a knjiga će imati dvadesetak poglavlja, ključnih tema na koje se fokusirao.
– U njoj dajem svoj pogled na povijesne događaje, ali i analiziram, primjerice, ubojstvo generala HOS-a Blaža Kraljevića, razgovore s HVO-om koji ga je ubio, moj govor na komemoraciji ispred devet ljesova... Poznata je činjenica da je Blaža ubila tzv. Kažnjenička bojna kojoj je na čelu bio haaški osuđenik Mladen Naletilić Tuta i da je HSP bio u sukobu s tom političkom opcijom. No, nepoznato je da sam, kad je Tuta bio u Zagrebu u zatvoru u iščekivanju izručenja u Haag, tražio i dobio razgovor s njim želeći čuti istinu o likvidaciji Kraljevića. Dva smo sata razgovarali – odaje Đapić.
Pregovori s Tomčićem
Knjiga će dati odgovore i na zagrebačku krizu 1995. godine koja je, kaže, bila mrlja u njegovoj političkoj karijeri. Opstruirao je tada, u dva pokušaja, pobjedničku ljevicu da formira vlast u Skupštini grada Zagreba.
– Zagrebačka me kriza puno koštala i ja moram reći što se točno dogodilo. Ma, 90 posto kritičara okrenut će se kad pročita zašto sam to napravio – navodi Đapić, dodajući da će najveće poglavlje, ipak, biti posvećeno Branimiru Glavašu i osvajanju vlasti u Osijeku.
– Sanaderu je strašno bilo stalo da mi ne dogovorimo koaliciju s Glavašem. Bio je izvan sebe zbog toga. Kad sam ušao u koaliciju s HDSSB-om, to je njemu bila crvena krpa. Tri smo razgovora Sanader i ja vodili, nudio nam je mjesto župana u Osijeku, ali na posljednjem sam mu rekao: Čuj, ja sam pružio ruku i ne odustajem. Htjeli smo pokazati da je funkcija gradonačelnika konkretna vlast i da možemo dobro vladati gradom. Bio sam između čekića i nakovnja. Partner s najgorim protivnikom Sanadera. U knjizi pokušavam odgovoriti što je dovelo do raskola, zbog čega je Glavaš izmislio aferu sportske dvorane, zašto je išao na prekid koalicije. Odgovorit ću i na nastranu percepciju u kojoj se mene stavlja u kontekst Sanaderova čovjeka, a ja sam bio njegova žrtva – kaže političar i otkriva da je u isto vrijeme pregovarao i s HSS-om te Zlatku Tomčiću nudio četiri župana (Bjelovar, Virovitica, Brod, Zagrebačka županija) u zamjenu za vijećnika u Osijeku. Međutim, Tomčić je morao na konzultacije s Ivicom Račanom, a ovaj to nije dao.
Dio knjige govori i o Račanu s kojim se, kaže, susreo na hodniku Sabora. Pozvao ga je tadašnji hrvatski premijer na kavu na kojoj su u njegovu uredu, prisjeća se, proveli tri sata. U to su vrijeme trajali pregovori sa Slovencima.
– Imao je potrebu govoriti o Hrvatskoj, njegovu odnosu prema zemlji. Ugodno me iznenadio – navodi Đapić, koji je jedno poglavlje posvetio i bivšim kolegama iz stranke. Prije svega Tončiju Tadiću, Miroslavu Rožiću i Ruži Tomašić.
– Provući ću u knjizi da sam olako davao povjerenje ljudima. Mi smo 15 godina bili oporba na svim razinama. Tek 2005. godine došli smo na vlast. Nisam mogao čuvati stranku na način da bih mogao nešto dijeliti, gradio sam je na povjerenju. Kad smo došli do položaja da možemo nešto podijeliti, pokazala se slabost naših dužnosnika i da je svatko krvav ispod kože – priznaje.
Stao sam u obranu naših ljudi
Bavi se u svojim zapisima i slučajem “mjerenja kukuruza” u Vukovaru 1997. godine, ističući kako je na tadašnji skup stiglo nekoliko tisuća pravaša, a dio nije stao u dvoranu.
– Na provokacije Srba odgovorili su dizanjem ruku, a javnost je napala mene. Ja nikada nisam digao ruku na fašistički pozdrav, ali naši jesu, a ja sam stao u njihovu obranu – zaključuje Đapić.
Ističe također kako mu je temeljni cilj dati svoju stranu istine i ne zamara se s time tko će ga kasnije napasti.
– Nemam što izgubiti. Otkrivanjem istine mogu samo dobiti – naglašava, dodajući da je jedno poglavlje posvećeno i aferi prepisivanja magisterija. No, što o tome piše, ostat će tajna do izlaska knjige.
Kazu da je Ante vidjen sa Ivom Majoli.