Doista nije bilo nikakve potrebe da Vojislav Šešelj prošlog četvrtka bude u haaškoj sudnici. Dostojno ga je zamijenio sudac Jean Claude Antonetti. Velika Srbija? Legitiman cilj na demokratskom tržištu političkih ideja. Regrutiranje, naoružavanje, ratno huškanje, poticanje na zločine i transportiranje koljača na mjesta zločina? Ma ništa, samo bodrenje vojske. Nije kriv.
Osim žrtvama, Haag se osobito grubo narugao i svim mirotvorcima. Svima onima koji su povjerovali u mogućnost kakve-takve ionako nikad savršene zemaljske pravde. Onima koje sve ove godine žigošu i pljuju kao izrode i izdajnike zato što su, očito naivno, povjerovali da se u Haagu stvaraju neka nova međunarodna paradigma i pravila za buduće sukobe i ratove. Onima koji su inzistirali da se s tim Haagom, ma koliko nesavršen bio, surađuje onako kako, uostalom, nalažu i zakoni Republike Hrvatske.
Koliko se tek prazno osjećaju slični srpski “izdajnici” kojima se Šešelj osobno kesi u lice?
Vjerojatno će na presudu biti uložena žalba. Vjerojatno će, nakon još nekoliko godina torture javnosti tim nakaznim cirkusom, nova presuda biti osuđujuća. Ali, nenadoknadiva šteta već je učinjena. Šešelj nije kriv. Zar je ikoga nakon takve presude moguće optužiti i osuditi za govor mržnje, za širenje i poticanje nesnošljivosti i nasilja prema ljudima različite nacije, vjere, rase, spola, svjetonazora? Pravnici će do iznemoglosti stručno analizirati sve pravne aspekte ovog procesa. Uzalud. Nenadoknadiva šteta već je učinjena. Ne samo Balkanu, nego čitavoj Europi. Svim njenim ekstremistima i ratnim huškačima Šešelj je ponuđen kao uzor, junak i nova nijansa crne na paleti gadosti koje demokracija trpi tobože u ime slobode mišljenja i izražavanja.
Smišljena ili slučajna, ova presuda spada među najrazornije diverzije i najpodlije sabotaže mira na Balkanu. I to u prvom redu onog tako krhkog mira u ljudima koji se dugo i mukotrpno gradi, a u trenutku razjarenosti ruši.
No dobro, tko ju je imao, neka sada odbaci i tu posljednju iluziju, to budalasto vjerovanje ili barem nadu da bi jednom instrumentu visoke svjetske politike, a ovaj sud to jest, bilo stalo do trajnog i sveobuhvatnog mira.
Put do pomirenja i mira očito nije onaj koji vodi kroz haaške sudnice i pritvore. Mir i pomirenje nisu roba za uvoz i izvoz, kao što to nije ni demokracija.
Ali, postoje i drugi načini, postoji i drugi put. Prošla je već 21 godina otkako je Hrvatska biskupska konferencija 1. svibnja 1995. objavila Pismo o pedesetoj obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata. Citirao sam ga na ovom mjestu već nekoliko puta, učinit ću to još jednom. U tom dokumentu koji predstavlja jednu od najsvjetlijih točaka Katoličke crkve u Hrvatskoj u bližoj povijesti, najvažnije riječi su ove: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Ne podsjećam na ovo pismo zato da bih se i sam o njega odmah ogriješio i prokazivao druge, nego zahvaljujem bezimenim autorima koji su ga napisali i svim biskupima koji su ga potpisali, tada još pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića.
To su riječi o koje se ne može oglušiti nitko tko tvrdi da se zalaže za mir, pomirenje, istinu i pravednost. To su teške riječi. Što su nepravde i zločini veći, to ih je teže prihvatiti i oživotvoriti. Još je teže poslušati ih na jedini djelotvoran način - bezuvjetno. Te riječi isključuju pitanje - a zašto mi prvi? Te riječi ne podrazumijevaju trgovinu i vaganje vlastite krivnje i pravednosti. Naposljetku, to pitanje ne dopušta skrivanje iza naroda ili bilo koje zajednice. Pitanje glasi: imam li za taj put volje i snage JA - pojedinac, građanin, čovjek.
Dakako, svatko čija se riječ dalje čuje i sluša, ima utoliko veću odgovornost. Zamislimo svijet u kojem bi svaki govor o vječno svježim ranama vlastitog naroda i svako raspirivanje nacionalističkih mitova bilo zamijenjeno ovim riječima: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice... nego kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”
Nisu katolički biskupi jedini koji su, barem jednom, prije 21 godinu, preporučili taj težak put. Ima onih koji ga slijede zbog vlastite savjesti i principa. Oni najbolje znaju koliko je taj put težak i trnovit. U posljednje vrijeme njih se sve češće i sve žešće naziva izdajnicima i neprijateljima. Presuda Šešelju bit će povod za nove uvrede. Mnogi će im se rugati skupa s Haagom i Šešeljom. Ništa zato. Njihov je put ispravan i čovječan. Oni će se sinovima Božjim zvati.
Upravo zato, groteskna presuda Šešelju veliko je iskušenje u prvom redu za Srbiju i za njeno društvo, javnost, kulturu, crkvu i politiku. Ohrabrujući znak bio je naslov jednih beogradskih dnevnih novina na dan presude, prije nego je ona donesena: “Srbiji je Šešelj kriv i bez Haaga”. U članku pod tim naslovom Nataša Kandić kaže: “On je glavni propagandist ratova devedesetih godina. Izgovarao je tisuću laži koje je uvjerljivo ponavljao i zbog kojih je na tisuće mladih ljudi preko Srpske radikalne stranke otišlo u rat”.
Vrijeme ponavljanja tisuća laži nije prošlo. Zato ponavljam, i napamet učim ove riječi:
“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice... nego kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici.”
Do mira drugog puta nema.
>> Pitajte suce zašto je suđenje Šešelju trajalo 13 godina
>> Šok iz haaške sudnice: Vojislav Šešelj oslobođen po svim točkama optužnice!
Na pomolu "Obracenje" ?? Budjenje iz nekog "cudnog sna " ?? Promjena "cudi i dlake " ?? Interesantno !