Politika je jedno od rijetkih zanimanja za koje nisu potrebne nikakve specifične kvalifikacije. Ne morate imati diplomu, ni govoriti strani jezik, ni čitati knjige, ni poznavati Ustav, a ni hrvatsku povijest... Jednostavno se baš svatko u ovoj zemlji može baviti politikom, u što smo se proteklih godina stvarno uvjerili i na najgore primjere.
Dovoljno je naći način kako zadobiti povjerenje dijela birača ili postati simpatični stranačkom šefu i politička karijera je zajamčena, a moć, vlast i upravljanje našom budućnosti nadohvat ruke. Baš zato se nameće logično pitanje – ako ništa drugo, trebaju li oni koji vladaju našom zemljom, njezinim županijama, gradovima i općinama barem voljeti ovu zemlju i njezine ljude te im željeti dobro!?
Ili ni to više nije nužno!?Baš na patriotizmu, odnosno domoljublju i skromnosti, kao ključnim preduvjetima za predan rad za zajednicu, inzistira papa Franjo, koji svojim pogledima na suvremeni svijet postaje uzor i nada ne samo vjernicima već i nevjernicima u ovom otuđenom i beskompromisnom svijetu. “Volim li svoj narod da bih mu bolje služio? Jesam li ponizan, slušam li ostale, poštujem li različita mišljenja kako bih izabrao najbolji put? Ako si ne postavljaju ta pitanja, svoju vlast neće obnašati dobro!”, tvrdi poglavar Katoličke crkve i osoba godine po izboru najutjecajnijih svjetskih medija.
Trebaju se pogledati u zrcalo
Dakle, naši političari bi se trebali pogledati u zrcalo i zapitati pred vlastitom savješću – volim li ja uopće Hrvatsku i radim li ovo iz ljubavi prema svome narodu ili zbog nekih drugih interesa? Možda će netko reći kako to uopće nije važno jer je vladavina tehničko pitanje. Dobiješ povjerenje i pokušaš isporučiti nekakve rezultate, a ako ih nema ionako će te zamijeniti nekim drugim! Čemu onda inzistirati na takvoj ljubavi? Teza se čini logičnom, ali iskustvo nam govori da će političko djelovanje bez ljubavi prema vlastitoj domovini i odgovornosti prema naraštajima koji tek dolaze, teško uroditi dobrim plodovima. Čak i dobri kratkoročni, često populistički, potezi dugoročno mogu odvesti zemlju i narod u propast ako netko gleda samo na svoju trenutačnu popularnost ne želeći ugroziti drugi mandat ozbiljnijim reformama i dugoročnijim potezima.
Onome kome je stalo do vlastite zemlje učinit će sve što je dobro za njezinu budućnost makar odmah nakon toga izgubio izbore. Ionako će mu se povijest odužiti kad se shvati veličina njegovih poteza.Ali moramo priznati da domoljublje u Hrvatskoj nije na nekoj cijeni. Mnogima se od tog pojma diže kosa na glavi jer ga automatski poistovjećuju s nacionalizmom, što je apsurdno. Nekima je prihvatljivija riječ patriotizam iako ima isto značenje kao i domoljublje, ali možda zvuči više američki. Oni kojima nije pretjerano stalo do vlastite države, njezinih interesa i vrijednosti, domoljublje i nacionalni ponos smatraju nečim nepotrebnim, nazadnim i apstraktnim.
U prilog svojim tezama nerijetko navode kako ih domoljublje ograničava da budu kozmopoliti, da vole sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnost te taj pojam tumače kao uvjerenje da je naša zemlja superiorna u odnosu na sve druge, samom činjenicom što smo u njoj rođeni. Međutim, to je potpuno pogrešna interpretacija jer je u tom slučaju riječ o nacionalizmu. Domoljublje ili ako vam zvuči prihvatljivije – patriotizam podrazumijeva poštovanje svega onoga što čini domovinu – od njezine tradicije i jezika, prirodnih posebnosti i povijesti, do rada i ostvarenja njezinih ljudi, ali ne na štetu drugih i drugačijih. Dapače, zdravo domoljublje priznaje drugim nacijama ista ona prava koja traži za sebe.
Dakle, domoljublje podrazumijeva ljubav prema domovini ma kakva ona bila bez potrebe da je se glorificira i izdiže iznad drugih. Zapravo domoljublje nas ne bi smjelo zaslijepiti da ne vidimo njezine mane i ne upozoravamo na njih. Dapače, ljubav prema zemlji i narodu ne smije biti iznad istine o njoj, kakva god ona jest. Što više volimo svoju zemlju, više ćemo tragati za istinom i pravednosti kako bi se u njoj svi osjećali bolje.Tako shvaćeno domoljublje često je posljednja brana, koja može donekle zaustaviti političara da barem svjesno ne radi štetu svojoj zemlji.
Naime, ako je nekome od vlastite zemlje i naroda važnija stranka ili interesna skupina, koja ga je postavila na tu dužnost, ništa ga neće spriječiti da bude neodgovoran, površan i pristran te da se poigrava našom sadašnjosti i budućnosti. Ako netko izgubi domoljubni osjećaj, bez problema će “za šaku dolara” prepustiti upravljačka prava domaće korporacije strancima ili će svojom rastrošnosti i suludim zaduživanjima opteretiti našu djecu i unuke. Ako nema domoljublja, bez problema će se trgovati teritorijem, pogodovati tuđim interesima i iznevjeriti ono zašto su se naraštaji borili. Koliko “ubijanje” domoljublja može biti pogubno za državu i njezine nacionalne interese, svjedoči knjiga “Crveni vrabac” američkog autora i bivšeg operativca CIA-e Jasona Matthewsa, u kojoj otkriva zanimljive detalje iz svoje špijunske karijere. Svakako je najdojmljiviji dio o regrutiranju suradnika u pojedinim državama, koji su bili spremni učiniti sve za američke interese, pa i izdati vlastiti narod i državu.
Domoljublje kod nas nije na cijeni, neki ga automatski vežu uz nacionalizam. Zašto bi bilo prihvatljivije govoriti o patriotizmu kad ima isto značenje
U tom procesu ključno je “ubiti” u potencijalnom suradniku njegovo domoljublje, tvrdi autor i dodaje: “Za mene je to uvijek bio najteži, najodgovorniji, ali i najizazovniji dio posla jer je osobu potrebno uvjeriti da ignorira vlastite stavove o domoljublju, prekrši zakone svoje zemlje i postane izdajica!” Nakon što potencijalni suradnik postane potpuno indiferentan prema svojoj državi i njezinim nacionalnim interesima, dovoljno je zaigrati na jedan od pet motivirajućih faktora – novac, ideologiju, savjest, ego ili seks i dobili ste suradnika, dodaje Matthews.Ali da ne bi bilo zabune, nisu svi oni kojima je domoljublje na usnama patrioti i u srcu. Domoljublje se pokazuje djelom! Nažalost, previše je onih u Hrvatskoj koji misle da su pretplaćeni na domoljublje, koji dižu ruke na domoljubne pjesme i nose krunicu na retrovizoru, ali svojim ponašanjem pokazuju kako im je od Hrvatske i njezinih ljudi puno draži vlastiti džep, popularnost, fotelja, funkcija... Nije čudo da takvi iritiraju mnoge naše sugrađane, pa na sam spomen domoljublja prizivaju u sjećanje onu staru čuvenu izreku Samuela Johnsona da je “patriotizam posljednje utočište hulja”.
Domoljublje ili globalizacija
Ali sve te zloporabe nam ne mogu biti alibi da sumnjamo u svaki domoljubni iskaz ili da postanemo neodgovorni prema zemlji u kojoj živimo. A u Hrvatskoj, nažalost, ima puno onih kojima do Hrvatske nije stalo puno više od bilo koje druge države i koji bi jednako predano mogli funkcionirati i u službi bilo čijih interesa ako bi dovoljno platio. Ima i onih koji još nisu naviknuli da je ovo njihova zemlja i da nema potrebe više gledati “preko plota”, a i onih kojima je bivša Jugoslavija utjerala strah u kosti na svaki spomen domoljublja, pa i danas malo zastanu kad čuju “Vilu Velebita”, zbog čijeg se pjevanja nekada išlo u zatvor. Neki nemaju ništa protiv patriotizma, ali im je malo seljački razviti hrvatski barjak na nacionalne praznike, kao da se poštovanje države ne ogleda i poštovanjem nacionalnih simbola. A ima i onih kojima je domoljublje stvar prošlosti i folklora jer ne znaju da u ovom vremenu kad svi govore o globalizaciji, kozmopolitizmu i brisanju granica domoljublje igra još uvijek snažnu ulogu, a najviše ga potiču i promoviraju najmoćnije države svijeta.I ne samo to. U doba gospodarske krize domoljublje postaje pokretačka snaga razvijenih država jer svoje građane tjera da daju sve od sebe, da budu odgovorniji, potiče zajedništvo, čuva i štiti vlastite potencijale. Britanski teoretičar Simon Anholt ide korak dalje pa u svojoj uspješnici “Konkurentni identitet” tvrdi da države koje žele prijeći granicu krize moraju poticati “dobroćudni nacionalizam” kako bi motivirale svoje stanovnike da predanije rade za nacionalne interese i shvate kako i o njima ovisi budućnost države. Baš zato je Njemačka prije nekoliko godina provela snažnu kampanju jačanja samosvijesti i domoljublja pod nazivom “Du bist Deutschland!” (Ti si Njemačka!). Cilj te kampanje bio je prouzročiti promjenu u raspoloženju nacije, podići razinu nacionalnog ponosa, motivirati građane i njihove predstavnike u institucijama kako bi preuzeli svoj dio odgovornosti za budućnost Njemačke te tako pridonijeli njezinu razvoju.
Kulminacija aktivnosti dogodila se tijekom 2006. godine, uoči i nakon održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva, kad su Nijemci nakon desetljeća kompleksa ponosno razvili svoje barjake. Projekt je potrošio milijune eura na oglašavanje i odnose s javnošću, a u kampanju su se uključile mnogobrojne poznate osobe, vodeće nacionalne institucije te čak 25 vodećih medijskih korporacija. Nema dvojbe kako je i taj potez pridonio uspješnom njemačkom hodu kroz krizu posljednjih pet godina. Nijemci su shvatili da se ništa ne prepušta slučaju te da jačanje domoljublja mora doći od državnog vrha. “Bez domoljublja vlade, nema domoljublja građana! – upozoravao nas je davno učeni Kant.
Lojalnost - tek kad se zasluži
“Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što” – bila je omiljena uzrečica prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana. “Volim svoju zemlju!” – bio je slogan Hrvatske seljačke stranke na parlamentarnim izborima 2003. “Iznad svega – Hrvatska” – novo je geslo koje su izvikivali naši rukometaši i navijači, koji su ih bodrili, tijekom upravo održanog Europskog prvenstva u Danskoj. Uistinu su sve to velike riječi, ali i poziv da se zapitamo je li stvarno Hrvatska iznad svega onima koji se bave javnim poslovima i uzimaju si za pravo da budu iznad ili ispred drugih. Sudeći po djelima mnogih od njih, nažalost daleko smo od tog ideala. Ali barem bi mogli početi razmišljati o važnosti domoljublja u politici i uopće u životu. Doduše, neki naši sugrađani kažu da o domoljublju mogu razmišljati tek s punim želucem te se pitaju kako voljeti državu koja im ne može osigurati ni pristojan život. Možda su i u pravu. Ali moraju znati da nam za to nije kriva država, već garniture onih koji njome vladaju ili su vladali. Zato je najbolje držati se one uzrečice Marka Twaina: Lojalnost prema zemlji uvijek, a lojalnost prema vladama tek kad zasluže!
>> Između opasnih velikih Hrvata i “Jugoslavena” ipak je većina normalnih ljudi
Ima li nacije u svijetu koja se ne ponosi sobom? Nema ! Ima li režima (vlasti) u i jednoj zemlji koja omalovažava ,čak ,obesčešćuje nacionalni zanos ? Ima ! To je Vlada SDP-a u državi Hrvatskoj.Komuisti su punih stotinu godina,na, u uredima Kominterne ostavljali i zadnji atom pripadnosti svom narodu i postajali anacionalni zombiji.Njihovi slijednici hodočaste na Iblerov trg postaju istima.Varaju se ! Kolektivno pamćenje Hrvata će sve njih staviti na njihov tron :vječiti povjesni mrak .