U nastojanjima da spase pse koje u brojnim hrvatskim skloništima za nezbrinute životinje ubijaju ako se ne udome, aktivisti za zaštitu životinja u njima su vidjeli prizore zbog kojih noćima nisu spavali.
Slike preplašenih i neuhranjenih pasa koji sjede u hladnim i mokrim boksovima, često u vlastitom izmetu, pasa koje su do smrti izgrizli drugi psi, slike boksova u kojima su pomiješani psi svih uzrasta i spolova pa se u njima i pare i kote, a koje su objavljivali i brojni mediji, zgrozile su aktiviste za zaštitu prava životinja. Zgrozile su i hrvatsku javnost, no za veterinarske inspektore često nisu bile dovoljan dokaz da netko ne radi svoj posao, nisu bile dovoljne da zaključe kako neka od hrvatskih skloništa ne rade prema pravilniku. Riječ je o skloništima koja plaćaju svi građani, jer za svoj rad, a trebali bi se brinuti o napuštenim životinjama, dobivaju novac od gradova i županija s kojima su sklopili ugovore.
- Izvukli smo iz karlovačkog skloništa Utinja kujicu i njezinu štenad, na putu do Zagreba maleni su nam umirali na rukama – rekla je M. G., jedna od aktivistica za zaštitu prava životinja, koja je među prvima i javno progovorila o svemu što je vidjela.
Ne vjeruju udomiteljima
Nakon prijave nadležna veterinarska inspekcija zaključila je da u radu ovog skloništa nema nekih nepravilnosti, osim što bi ga trebalo malo urediti. A brojni udomitelji potvrđuju kako psi iz njega izlaze bolesni, puni unutarnjih i vanjskih nametnika, a često nisu ni cijepljeni ni čipirani.
- Moja kujica nije bila ni cijepljena ni čipirana, kod nas je već više od godinu dana i još uvijek se boji vlastite sjene – kaže jedna od udomiteljica iz Zagreba.
Mr. Brankica Capek , dr. vet. med, voditeljica Službe veterinarske inspekcije u Ministarstvu poljoprivrede kaže da veterinarski inspektori kontroliraju rad skloništa prema određenom planu. No, dodaje, kako se na terenu često nailazi na različitosti u shvaćanju kako treba držati životinje. Kako u pravilniku stoji da im boravak u skloništu "ne smije uzrokovati bol, patnju i stres", nejasno je otkud te različitosti u shvaćanju.
- U velikom broju slučajeva mnogi upadaju u zamku procjene subjektivnih metoda. Uprava za veterinarstvo radi na izjednačavanju kriterija neposrednim nadzorima i kontrolama rada veterinarske inspekcije, a u izradi su i prijedlozi uputa i procedura oko procjene dobrobiti životinja – ističe inspektorica.
Dodaje kako se u kontrolama ne može sve otkriti pa su stoga i zahvalni svim ljubiteljima životinja koji im ukažu na neke probleme. Tada su, kaže, i brži i učinkovitiji.
S njezinim riječima ne slažu se i aktivisti koji i dalje upozoravaju na teško stanje pasa, od kojih neki žive u boksevima na livadi, i na kršenje pravilnika o radu skloništa u Utinji.
- Ograničili su nam da svatko smije uzeti samo dva psa iz skloništa, uz objašnjenje da se boje da ćemo pse švercati, odnosno prodavati. Za neke nam nisu u veterinarskoj ambulanti htjeli dati potvrde da su cijepljeni, a knjižice nisu imali. Nisu nas pustili da vidimo pse, a sklonište je za javnost bilo otvoreno samo dva sata – kaže Riječanka S. G., jedna od aktivistica koja se uključila u akciju spašavanja pasa od eutanazije. Za jednu od kujica knjižicu nisu dobili ni nakon dva mjeseca. A sad ne znaju kako će podatke prebaciti na trajnog udomitelja jer u međuvremenu je u sistemu uz broj njezina čipa upisano da je u skloništu uginula.
I posve je nejasno po kojim to onda pravilnicima radi sklonište kad i voditeljica službe veterinarske inspekcije potvrđuje da sklonište mora biti otvoreno za rad sa strankama najmanje četiri sata dnevno.
- To je minimalno propisano vrijeme, a može biti i dulje. Ako volonteri nemaju ugovor sa skloništem, tj. nisu zaposlenici skloništa, po navedenom ne mogu biti u istome dulje od 4 sata - kaže u svom pojašnjenju B. Capek. Dodaje i kako nije propisano koliko pasa netko može udomiti, ali i da nema propisa koji ograničava koliko pasa će skloništa udomiti.
Zatvorili im vrata
Volonteri koji su javno progovorili o tome kako životinje u skloništima žive u nedopustivim uvjetima, kako se ne cijepe i ne čipiraju, kako se nedovoljno hrane i ne liječe, najčešće u ista skloništa više nisu smjeli ni ući.
Da se u radu jednog od skloništa nije puno toga promijenilo čak ni nakon opetovanih prijava, ni nakon ponovljenih inspekcijskih nadzora, potvrđuju i najnovija iskustva.
- Kad sam došla po psa, na čijoj fotografiji je bio i broj pod kojim ga vode u evidenciji, doveli su mi drugog psa. I još su me uvjeravali da je to isti pas. Ja sam ga svejedno uzela, a kad sam ga odvela veterinaru uz čip nije bilo nikakvih podataka. Čak ni je li cijepljen protiv bjesnoće – kaže mlada Zagrepčanka.
I dok u Ministarstvu rade na usklađivanjima pravilnika, Zakon o zaštiti životinja ne provodi se u brojnim lokalnim zajednicama. Nemaju skloništa, nemaju ni uređeno pitanje zbrinjavanja napuštenih životinja, pa se o njima najčešće brinu volonteri. A lokalne zajednice koje su svoj problem riješile potpisom ugovora s nekom veterinarskom stanicom ili skloništem, izgleda ne zanima ništa više od toga.
Ne zanima ih kako psi žive, kako se udomljavaju, da li se oglašavaju. Premda bi ih to trebalo zanimati, jer u svemu bi trebali i aktivno sudjelovati, trebali bi raditi na edukaciji i širenju svijesti o odnosu prema napuštenim životinjama. Onako kako to rade u azilima u kojima se psi ne ubijaju, u kojima život nema rok trajanja. I u kojima psi nisu samo brojevi u evidenciji, već živa bića koja imaju ime.
Našeg smo Lorda udomili iz zloglasne Utinje ne čipiran, ne cijepljen, izgrižen pun rana , zapušten , podhranjen (hodajući kostur) . Izbezumljen poludivlji pas od ne uvjeta u kojima je ajmo reći živio ako se to životom može zvati. Institucija koja je trebala brinut o njemu godišnje od grada Karlovca dobiva 750 000 kn i zove se skloništem. Svakom tko na ovaj način zarađuje novce želim da jednako tako bude zbrinut i sklonjen.