Zajedno sa sredstvima koja će stići iz EU, Zavod za zapošljavanje ove će godine raspolagati budžetom teškim 965 milijuna kuna, što je tri do četiri puta više nego što je sve do 2011. godine Hrvatska izdvajala za nezaposlene. To će možda pokrenuti neke stvari na bolje, a dotad se hrvatski građani moraju othrvati teškoj svakodnevici. Donosimo neka iskustva koja zorno prikazuju s čime se građani svakodnevno susreću kad je riječ o zapošljavanju ili traženju posla.
Studirala ono što voli i radi ono što voli
– Ne znam nijednu osobu koja je završila moj studij a da ne radi jer je ovo zanimanje deficitarno – ističe Marija Čuljak, mr. edukacije matematike i informatike, zaposlena u Osnovnoj školi u Velikoj.
Diplomirala je 19. ožujka, a već u rujnu počela raditi, prvo na zamjeni u školi u Kaptolu, a nakon dva mjeseca dobila je stalni posao u Velikoj.
– Studirala sam ono što volim, a sada isto tako radim ono što volim. Nisam slala molbe nigdje izvan naše županije jer sam očekivala da ću tu naći posao. Jako sam zadovoljna poslom i kolektivom u kojem radim – ističe Marija Čuljak.
Dobio je najljepši blagdanski dar – posao
Ljepši blagdanski dar Radoslav Vidović nije mogao očekivati. Zazvonio mu je telefon sredinom prosinca. Sa Zavoda za zapošljavanje obavijestili su ga da jedna tvrtka hitno treba vozača kamiona. Odjurio je na razgovor i dobio posao na neodređeno.
– Jedva sam čekao da počnem raditi, baš sam se zaželio – kaže nam presretni Vidović iz Silaša nedaleko od Osijeka. Njegovo ime, srećom, na popisu nezaposlenih nije bilo dugo. Upisao se na njega sredinom rujna.
– Dobio sam otkaz u privatnoj tvrtki prije dvije i pol godine, kada je ona izgubila koncesiju za posao. Radio sam lani šest mjeseci na javnim radovima i ponovno završio na birou – kaže nam.
Nije bio optimističan. Ima 54 godine, a u toj dobi, svjestan je, nije lako zasjesti na novo radno mjesto. Ohrabrujuće mu nije bilo ni 15-ak godina vozačkog iskustva. Proputovao je doslovce cijelu Europu.
– Supruga mi je nezaposlena tako da sam zbog posla zaista presretan – govori nam. Zaposlila ga je trgovačka tvrtka, a razvozit će robu i u Mađarsku, BiH i Srbiju.
Svaki razgovor za posao završi na – radnom iskustvu
Otkako je prije četiri godine završio školovanje u Industrijsko-obrtničkoj školi, Brođanin Mirsad Šehagić (21) pokušava pronaći bilo kakav posao. Pretražuje oglasnike, javlja se za gotovo sva ponuđena radna mjesta, i to ne samo u Brodu nego i drugdje po Hrvatskoj.
– Uglavnom svi traže radno iskustvo koje nemam i tu priča završava. Kada mi nakon razgovora kažu da će mi se javiti, znam da od toga nema ništa – kaže Šehagić kojemu je najgore što se osjeća beskorisno i što živi na račun roditelja.
Ljetos je želio upisati neki fakultet, ali nije uspio položiti državnu maturu. Za njega, kaže, na hrvatskom tržištu rada očito nema mjesta pa namjerava sreću potražiti u inozemstvu.
Od HZZO-a uzeo potporu i u dvorištu otvorio parkiralište
Nakon dugotrajne neuspješne potrage za poslom u struci, diplomirani inženjer prometa Mario Martinčević (40) iz Slavonskog Broda odlučio je uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Od Zavoda za zapošljavanje dobio je 30.000 kuna potpore i u dvorištu obiteljske kuće otvorio obrt za čuvanje i parkiranje vozila sa 32 parkirališna mjesta.
– Tvrtka u kojoj sam radio zatvorila se i morao sam pronaći nekakvo rješenje jer imam troje male djece. Ljudi su mi govorili da se ne zalijećem jer je sve riskantno, ali odlučio sam ići na sve ili ništa i nisam pogriješio – kaže Martinčević.
U gradnju i opremanje parkirališta uložio je oko 120.000 kuna. Parkiralište se nalazi u blizini bolnice i tržnice, ali nije na glavnoj cesti i teško ga je uočiti. Unatoč tome, nakon što poplaća sve obveze, ostane mu jedna prosječna mjesečna plaća.
Ne pomaže ni njemački ni praksa u Austriji
Ana Subotić, 21-godišnja medicinska sestra iz Kaptola pokraj Požege, posao već čeka tri godine.
– Slala sam brojne molbe za posao, ali uvijek su nekog drugog zaposlili. Očekivala sam da ću lako dobiti posao jer sam mislila: bolesnih uvijek ima pa će tako biti i posla. Radila sam i sezonske poslove kao što je branje grožđa da si barem zaradim za džeparac. Dodatno sam učila i njemački jezik kako bih posao mogla tražiti i izvan Hrvatske – ističe Ana koja se prijavila i za projekt mobilnosti HZZO-a pod nazivom „Praksa u Njemačkoj, posao u Hrvatskoj“.
– Bila sam izabrana i ove sam jeseni tri tjedna bila na praksi u Njemačkoj, za što sam dobila i certifikat, očekujući da će mi to pomoći u dobivanju posla. Javila sam se nedavno za posao medicinske sestre u Austriji, ali tamo, nažalost, ne priznaju našu srednju medicinsku školu pa jedino mogu raditi kao njegovateljica. Prihvatit ću i takav posao jer i to je bolje nego ništa, a naknadno mogu završiti školu kako bih radila u struci – kaže Ana.
>>Crne brojke se nastavljaju - 370.220 nezaposlenih!
>>Pronađimo izlaz iz recesije! Kako smanjiti nezaposlenost?
otvorio parking u svome dvorištu....pa da to stvarno može svaki prosječni Hrvat...recimo ja bi mogao naplačivati razgledavanje svoga dvorca i iznajmljivat svoju S klasu mercedesa....budalaštine...i to je članak o zapošljavanju i nezapošljavanju......potsjetilo me na pervanov dnevnik i ulaganja u Hrvatsku "priča se da neki finac želi otvoriti štand sa kokicama u Gospiču negdje krajem 2014"