S nestrpljenjem čekam taj 2. srpnja 2013 godine. Tog dana ćemo već govoriti u prošlom vremenu o našem članstvu u EU. Više neće vrijediti mit o „putu u EU“ zbog kojeg ne smijemo ovo ili ono, ili, eto, „nije pravo vrijeme, nije dobro sada pred punopravno članstvo...“. Tek tog dana ćemo (jer dan ranije će biti neko slavlje, prigodno će se popiti koja čašica) konstatirati da je pao još jedan od brojnih mitova – onaj o svemogućoj EU koja rješava sve naše probleme. Neće ni tog jutra niti ikada poslije stići nikakvi paketi besplatne pomoći, koje se pak, na ovaj ili onaj način, očekivalo u glavama mnogih cijelo vrijeme pridruživanja.
Doista, mitovi o dometima članstva u EU nas još uvijek sputavaju u mnogočemu. Tog 2. srpnja je izvanredna prilika da se riješimo nekih od njih. Da konačno počnemo raditi ono što se raditi mora, zbog naše budućnosti, a ne zbog toga što nas EU na to prisiljava. Prvog srpnja ćemo slaviti maturu, drugog srpnja počinje samostalni život, tako nekako bi se moglo reći. I početak zrelog ponašanja. No, na tom putu morat će pasti još brojni drugi mitovi.
Jedan od tih mitova je onaj o državnom vlasništvu kao jedinom čuvaru „strateških“ grana ili djelatnosti, koje se nikako ne smije privatizirati. Pa se nabrajaju te „strateške“ grane, strateška dobra, bogatstva. Liste su različite, ali koliko dugačke toliko besmislene.
Ovih dana zaredali su štrajkovi upravo i isključivo u državnim firmama. Firmama u kojima nikada kao vlasnika nije bilo ni domaćih „tajkuna“, ni stranih eksploatatora. U firmama koje uopće nisu bile predmet pretvorbe i privatizacije. Od Croatia Airlinesa do Hrvatskih željeznica ili ZET-a. U firmama koje desetljećima primaju subvencije od novca koji je ubran u onim drugim, sukladno privatizacijskom mitu, opljačkanim poduzećima. Kako to? Mit kaže – katastrofalna i pljačkaška pretvorba i privatizacija koja je uništila 500.000 radnih mjesta. Kad ono upravo ta privatizirana poduzeća i njihovi zaposlenici financiraju gubitke još „neoskvrnutih“ državnih utvrda, a ne obrnuto.
Svaki štrajk ima svoje specifičnosti, ali nikome (ili gotovo nikome) se ne štrajka iz obijesti. Ugrožena su nekadašnja primanja ili prava nekih. Uvijek. U tom smislu je svaki takav štrajk opravdan. No, kako modelirati buduće uspješno poslovanje poduzeća? Tu odgovori nisu jednostavni. Ali je sasvim sigurno da za početak treba napustiti mitove. Pa i onaj o državnom vlasništvu koje jamči sigurnost zaposlenja. Ne jamči, barem ne od 2. srpnja ove godine.
Pretvorbeno-privatizacijski mit ostaje jedno od najvećih ograničenja razvitku. Kao i svaki drugi mit, i on ima itekako značajan politički potencijal. Mnogi mu ne odole. U borbi za glasove skloni su odstupiti i od svojih iskrenih uvjerenja. To nazivamo populizmom. Koji je svuda oko nas. Najviše u oporbi, koja god bila. Vlada mora raditi neke (ne sve!) nepopularne poteze, oporba ne mora. I tako unedogled. Mit po mit, izbori po izbori, zbog kojih danas riskiram kršenje pravila „izborne šutnje“. Još jedne male, nepotrebne i tehnologijom pregažene prakse koja počiva na nekom mitu.
Pretvorbeno-privatizacijski mit, mit o sigurnosti egzistencije unutar državnog vlasništva i EU-mit nažalost nisu jedini značajni mitovi. Gotovo jednakom snagom djeluje mit o nekakvoj „ispravnoj makroekonomskoj politici“. Po tom mitu postoji, tobože, neki optimalan „miks“ fiskalne i monetarne politike, potpuno različit od dosadašnjeg „pogrešnog“ modela koji se, eto, prakticira već dvadeset godina. Taj „pravi“ makroekonomski miks, uz „industrijske politike“ (misli se na sektorske) rješava probleme i vraća zemlju na putanju rasta BDP-a, bez ikakvih bolnih reformi. Samo bezbolno. Besplatno!
Nažalost, i taj makroekonomski mit je samo mit. On egzistira u dijelu neinformirane javnosti koja je nasjela neozbiljnim prodavačima magle s visokim akademskim titulama. Igranje u praksi s domaćom valutom, štednjom, valutnom klauzulom i inflacijom doduše nije izgledna opcija. Svejedno, ni taj mit nije bez štetnih efekata. Zato i njega treba napustiti.