Tvrtke koje dobivaju milijarde kuna državnih potpora za isplatu plaća nemaju obvezu zadržati radnike ni jedan mjesec, a kamoli barem tri mjeseca nakon što država prestane s isplatama potpora. Jednako tako, tvrtkama koje primaju potpore država nije zabranila isplatu dobiti, niti je na neki treći način uvjetovala njihovo ponašanje tijekom ili nakon isteka mjera.
Da bi sve bilo po propisima, isplata plaće jedini je dokaz koji tvrtke naknadno moraju dostaviti državi, a sve drugo smješteno je u sferu poduzetničkih sloboda i njihovih procjena. Sindikati tvrde da neki ne žele ni to poštovati pa proizlazi da bi bilo pravednije da je “helikopterski novac” Vlada sama isplatila ljudima. Država je trebala pomoći poduzećima da prebrode karantenu i iznenadni udarac koji se dogodio širenjem zaraze i u tome ništa nije sporno, ali je prilično neodgovorno činiti to bez čvršćih kriterija pa i uvjetovanja, poput obveze zadržavanja zaposlenosti barem neko određeno vrijeme.
Već i sam popis poduzeća i poduzetnika kojima je isplaćen javni novac sugerira da se, kad je novac u pitanju, ne treba previše oslanjati na moral i opće interese. Pomoć države nisu se libili tražiti pojedinci i tvrtke koji su isplaćivali milijunske dobiti, trošili novac na egzotična putovanja, zarađivali milijune na lukrativnim poslovima s državom kojima obični smrtnici ne mogu ni primirisati, ali, gle čuda, čim se dogodio zastoj, nisu bili u stanju isplatiti ni jednu mjesečnu plaću...
Naplata je na našim prostorima uvijek bila broj jedan u odnosima među poduzetnicima, ali ovih dana nikome se ne žuri. Financijaši se ovih dana ne bave naplatama dugova nego moljakaju jedni druge da se isplate prebace na srpanj kako bi upali u program za otpis poreznih obveza. U sredinama slabe demokratske tradicije, niske kulture dijaloga i velike korupcije nije pametno oslanjati se na nečiju dobru volju ni u jednom području života, počevši od visoke politike do socijalnog dijaloga i postupka otkazivanja. Stoga je dobro što Vlada nije prihvatila prijedloge s poduzetničke scene da se hitno mijenja Zakon o radu kako bi se olakšali postupci otkazivanja, što će, ako ništa drugo, usporiti one koji love u mutnom da već od lipnja počnu slati ljude na burzu.
Pozivati na moral i solidarnost privatnog sektora, a s druge strane odobravati ucjene i totalnu sebičnost javnog sektora je smiješno... Privatni sektor je godinama gažen u Hrvatskoj, gledan od javnih stuktura kao glavni neprijatelj, a sada kada se krenulo pomoći tom sektoru, onda ga treba zgaziti do kraja... A sva pomoć privatnom sektoru zapravo opet završi u proračunu. Ništa od ovog novca neće otići negdje van ili se sakriti u čarapu. Čini se da to nikome nije jasno... Država koja u 2 koraka svakom zaposlenom uzme i preko 70% prihoda, ljudi koji žive od tih novaca, svim se silama bore da unište te iste ljude od kojih taj novac uzimaju. Ne znam kako to nazvati... No, ovo je Hrvatska, očekivano...