Ako se usuglašavanje zajedničkog stava 27 država članica Europske unije ponekad čini nemogućim na summitima na kojima je potreban konsenzus, što znači da svaki do 27 sudionika može nešto blokirati jer mu se ne sviđa neka rečenica u pisanim zaključcima, što tek reći o usuglašavanju deklaracije summita EU-CELAC, koji okuplja 27 europskih i 33 latinoameričke i karipske države? Upravo takav summit EU-CELAC, koji se protekla dva dana održavao u Bruxellesu, zapeo je na usuglašavanju deklaracije i to ponajprije u dijelu koji se odnosi na rusku agresiju na Ukrajinu, na referencu na ropstvo u kolonijalnoj prošlosti, te spominjanje pojmova kao što su demokracija i ljudska prava u istoj rečenici s Venecuelom i Kubom.
Plenković s Borićem
CELAC je kratica za Zajednicu latinoameričkih i karipskih država, a sastankom na vrhu, trećim takvim između EU i CELAC-a, supredsjedali su predsjednik Europskog vijeća Charles Michel i Ralph Gonsalves, premijer karipske zemlje Sveti Vincent i Grenadini. Na mega-summitu u Bruxellesu sudjelovao je i hrvatski premijer Andrej Plenković, koji se slikao s predsjednikom Brazila Lulom, a na marginama imao sastanke s predsjednicima Čilea i Argentine, Gabrijelom Borićem i Albertom Fernandezom.
Kuba i Nikaragva bile su, prema neslužbenim informacijama, dvije zemlje koje su se najglasnije protivile spominjanju ruskog rata protiv Ukrajine u deklaraciji, o kojoj se pregovaralo tjednima prije početka summita, ali kompromisni izričaj o Ukrajini nije još pronađen do zaključenja ovog izdanja. EU jasno u svim svojim dokumentima osuđuje Rusiju kao agresora i stoji na strani Ukrajine kao žrtve agresije, ali zemlje u razvoju, pa onda i većina okupljenih u zajednici CELAC, izbjegava takvo svrstavanje, što znači da su i u deklaraciji ovog summita s EU htjeli najprije izbjeći osudu Rusije za rat u Ukrajini, a onda možda, barem neke od njih, željele i potpuno izbjeći spominjanje rata u Ukrajini kao globalnog pitanja vrijednog isticanja u zajedničkom dokumentu sastanka na vrhu.
Nikaragva i Kuba najviše su vukle u tom smjeru, a portal Politico.eu citira neimenovane diplomatske izvore koji tvrde da su te dvije zemlje djelovale u koordinaciji s Moskvom. Unutar Europske unije, Poljska i baltičke države članice pokušavale su reći da je osuda ruske agresije na Ukrajinu njihova crvena linija ispod koje neće dopustiti da ide zajednička deklaracija EU-CELAC. Rješenje koje su europski diplomati pokušali pronaći kako bi spasili stvar išlo je prema tome da se deklaracija drži izričaja iz rezolucija Opće skupštine UN-a na temu Ukrajine. Te su rezolucije imale golemu većinsku podršku članica UN-a. No, svako razvodnjavanje teme ruske agresije na Ukrajinu u tekstu deklaracije EU-CELAC-a signalizira da Europa nije uspjela uvjeriti partnere u ostatku svijeta u neke očite stvari koje se tiču rata na europskom kontinentu, pokrenutog invazijom Rusije koja nedvojbeno krši Povelju UN-a.
VEZANI ČLANCI:
Mogućnost da summit završi bez zajedničke deklaracije, ili s deklaracijom koja uopće ne spominje Ukrajinu, bio bi znak neuspjeha za EU i to se jučer pokušavalo izbjeći. Kako neslužbeno doznajemo, pregovori su se pokušavali spasiti takvim manevrima kao što je ubacivanje riječi "protiv" umjesto veznika "u": "rat protiv Ukrajine" signalizirao bi suglasnost svih zemalja EU i CELAC-a da je netko (Rusija) poveo rat protiv nekoga (Ukrajine), pa je u diplomatskom jeziku to za EU bolje nego "rat u Ukrajini".
Reparacije za ropstvo
Zemlje CELAC-a željele su u zajedničkoj deklaraciji vidjeti i referencu na kolonijalnu prošlost, ali i na potrebu reparacija zbog postupanja prema robovima, što nije svima u EU bilo prihvatljivo jer se pitanje reparacija za politiku ropstva nisu nikad spominjala u deklaracijama summita koje je Europska unija imala i s CELAC-om, ali i s Afričkom unijom. Kompromis se tražio u ubacivanju reference na Durbansku deklaraciju i program djelovanja, dokument usvojen pod okriljem UN-a, koji daje smjernice za borbu protiv rasizma, a spominje i potrebu isprika i reparacija za kolonijalnu politiku ropstva.
Kuba, Nikaragva, Venecuela, Kolumbija, to su zemlje od kojih ce neke jos odigrati znacajnu ulogu u u demontazi NATO oko Rusije i vracanja na pozicije 1997 godine, kako je Putin i trazio. Kako clanice NATO daju svoje teritorije za americkee i britanske rakete protiv Rusije, tako ce i one dati svoje za ruske rakete koje ce prinuditi SAD i Britaniju da prestane prijetiti bezbjednosti Rusije.