Mnogo je sličnosti u ponašanju i upravljanju državama dvojice dugogodišnjih lidera, ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoğana. Obojica su oduvijek imala autoritativni stil, a dugogodišnje vladanje osnažilo ih je u tome i gotovo pretvorilo u neku vrstu demokratodiktatora. I Putin i Erdoğan pobijedili su na izborima. Nisu došli na vlast nekim državnim udarom, ali su na vlasti postali alergični na svaki oblik oporbe, izražavanja drukčijeg mišljenja.
Obnavljaju dva carstva
Obojica su uvjerena da nacionalni identitet znači ujedno vjerski identitet. Putin se na razne načine “oslobađa” prisutnosti liberal-demokrata, a Erdoğan je “srušio” bastion laičke države koju je utemeljio Kemal Atatürk. Putin i Erdoğan na određeni su način i osuvremenitelji, odnosno omogućili su i bogaćenje države i pojedinaca. Dvije države postale su značajne na međunarodnoj pozornici. Rusija nakon raspada Sovjetskog Saveza nije više bila velesilom, a Turska je godinama bila među nerazvijenima. Sada je Rusija ponovno postala silom, prije svega zahvaljujući velikim rezervama nafte i plina, a Turska se ekonomski razvila zahvaljujući Erdoğanovim gospodarskim mjerama kojima je, prije svega, omogućio malim poduzetnicima da bez poreznih nameta ostvare neke svoje poduzetničke ideje. Mnogi Turci vratili su se iz Njemačke i pokrenuli vlastite tvrtke, a i oni koji su ostali u Njemačkoj dio su novca uložili su svoju bivšu domovinu.
Standard i Rusa i Turaka je porastao. Dakako, ima i u unutrašnjosti Rusije i Turske sirotinje i, prije svega, neobrazovanih i neinformiranih osoba koje se čvrsto drže vjerskih i drugih tipičnih tradicija, ali opći je dojam napretka dviju država. Držalo se kako će Turska s Erdoğanom biti primjerom arapskim državama kako bi trebala izgledati muslimanska zemlja bez prevelikog utjecaja vjere na zakone, na laičku državu. Zapad je držao i kako će Putin biti otvoreniji.
Putinovi oporbenjaci već mjesecima prosvjeduju na ulicama bez obzira na brutalne intervencije policije. Putin, međutim, ima potporu u ruskome kleru, među nacionalistima, među onima koji su i u komunističkom režimu bili na vlasti, a posebno u državnom aparatu i bivšem KGB-u koji se pretvorio o tajnu službu za današnje potrebe. Dio bogatih Rusa podržava ga, a onaj dio koji mu se na bilo koji način suprotstavlja biva izbačen, zatvaran i jednostavno i fizički uklonjen. Unatoč KGB-ovskim načinima uklanjanja političkih neprijatelja, Putin ipak nije mogao zaustaviti one Ruse koji bi htjeli imati demokratsku zemlju. Istina, više od polovice Rusa drži kako je Staljin bio najbolji ruski državnik u 20. stoljeću, pa ga sada hvali i Putin koji je bio KGB-ovski špijun.
– Staljin je bio tako dobar da ne bi nikada bacio nuklearnu bombu na Njemačku, a američki predsjednik bacio je bombu na Japan – kazao je Putin. A ni Staljinove čistke nisu bile ništa u odnosu na pokolj Indijanaca za koji Putin kaže kako je to bio pravi genocid.
Putin stvara novu ideologiju, nacional-vjersko-populističku (neki su kazali i kako je od prijatelja Silvija Berlusconija naučio upotrebljavati televiziju za vlastitu propagandu). Jer njome zadovoljava nacionaliste, kler i onaj dio društva kojem je potreban populistički čelnik, potrebna je čvrsta ruka. Na istim temeljima svoju je vlast gradio Erdoğan, koji je počeo uvoditi zakone po muslimanskim načelima. Glorificira tursku povijest, Otomansko Carstvo, a i govore drži kao pravi populist. I strpljenje ima granice, kazao je Erdogan o prosvjedima i onda poslao policiju na njih. Berlusconi je 2003. godine bio kum na vjenčanju Erdoğanova sina.
Borba za slobodu
A i prosvjednici u Rusiji i u Turskoj, bez obzira na to što se u dvjema zemljama ekonomski bolje živi nego ikad, žele imati slobodu izražavanja misli. Jer ni Putin ni Erdogan ne dopuštaju mišljenje drukčije od onog koje imaju sami. Onaj tko misli kako zna sve, ne zna ništa i postaje bahat, dijeli lekcije. Neznalice obično imaju više uspjeha u politici od znalaca. Tako i Putin i Erdoğan valjda znaju što narodu treba, pa zbog toga napadaju sredstva informiranja, internet, Twitter, odnosno slobodu. A sloboda je, kako je kazala Rosa Luxemburg, uvijek samo sloboda onog koji misli drukčije.
>> \'Moj Vladimir je vampir. Iz mene je isisao sav život\'
