Tek nekoliko mjeseci ostalo je do trenutka kada će Barack Obama predati predsjedništvo svome nasljedniku i zauvijek napustiti Bijelu kuću. Tijekom svoga osmogodišnjeg mandata, Obama je promijenio Ameriku, ali veliko je pitanje kakvo je njegovo nasljedstvo nakon tih osam godina.
Nema sumnje, Barack Obama jedan je od predsjednika koji će biti zapamćeni u povijesti. Ako ni po čemu drugome, onda po tome da je bio prvi Afroamerikanac u Ovalnom uredu Bijele kuće, ali i po izuzetnoj nadi i vjeri u bolje sutra koje je u svojoj prvoj predsjedničkoj kampanji pružio milijunima birača, kao i milijunima neamerikanaca, stanovnika ostalih zemalja.
Svojom mladošću, energijom kojom je u to vrijeme zračio, idejama i porukama o ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi u kratko vrijeme promaknuo se u globalnu ikonu. Koliko je i što je pak Obama uspio napraviti tijekom svojih osam godina na čelu najmoćnije i najsnažnije gospodarske, političke i vojne sile svijeta, druga je stvar. I odgovor svakako nije jednostavan i plošan. Obama je imao uspjeha, ali i polja na kojima je njegova politika potpuno pala.
Govoreći u ekonomskom smislu, Obamina politika je uspjeh, koliko god republikanci tvrdili suprotno. Stopa nezaposlenosti godinama nije bila manja, a veći broj američkih domaćinstava danas živi s iznadprosječnim nego s prosječnim primanjima.
Američki BDP neprestano raste još od druge godine Obamina mandata, a ključni američki burzovni indeks porastao je za više od 125 posto u tih osam godina. I sve je to Obama postigao preuzevši vodstvo zemlje u vrijeme recesije koja od 1929. i velikog kraha burze nikada nije bila jača.
Njegov Obamacare, sustav zdravstvene zaštite, nije zaživio u onom obliku u kojem ga je propagirao tijekom prve predsjedničke kampanje, daleko je od toga da u SAD-u postoji univerzalna zdravstvena zaštita.
Ali s druge strane, milijuni Amerikanaca koji su do tada bili bez zdravstvenog osiguranja sada uživaju neki oblik socijalne zaštite. Tu je i paket stimulativnih mjera koje je Obama proveo u prvoj godini svog mandata i time spasio američko gospodarstvo i pokrenuo njegov rast.
Politički, situacija u SAD-u je relativno nepovoljna za Obamine demokrate jer Kongres je već dugo pod kontrolom republikanaca, čime je Obamin manevarski prostor znatno smanjen. I dok se na unutrašnjopolitičkom planu Obamina politika, pogotovo gospodarska, može smatrati uspješnom, vanjska politika sasvim je drukčija priča.
Istina, ispunio je ono što je obećao, povukao je u najvećoj mjeri američke snage iz Afganistana i Iraka, ali za “njegove straže u Bijeloj kući” SAD je znatno izgubio globalni utjecaj, a svijet je postao puno nesigurnije mjesto.
Prije svega, u vrijeme Obame znatno su pogoršani odnosi s Rusijom, a sve je počelo tijekom 2011. godine kada su protiv tada netom izabranog predsjednika Putina izbili nemiri i prosvjedi diljem Rusije.
Putin je procijenio da su prosvjedi potaknuti sa Zapada i potpuno je promijenio svoju politiku prema SAD-u pretvorivši sljedećih godina Rusiju, ako ne u neprijatelja, u vrlo oštrog suparnika. Koji se oštro počeo protiviti približavanju bilo kakvog zapadnog utjecaja na svojim granicama i u svom geopolitičkom dvorištu, što je uvelike otvorilo prostor za događaje na istoku Ukrajine i rusku, ako ne izravnu umiješanost u sukobe, a ono prilično jaku potporu separatistima.
Upravo vezano uz odnose s Rusijom, u vrijeme Obamine administracije na neki je način poljuljano i povjerenje europskih saveznika u NATO koji je bio do prije nekog vremena neupitan jamac sigurnosti svojih članica.
Već neko vrijeme naveliko se špekulira o tome bi li NATO doista reagirao kada bi Rusija odlučila okupirati neku od baltičkih država koje su joj strateški i geopolitički vrlo zanimljive. Obama je zapovjedio, kroz strukture NATO-a, raspoređivanje snaga za brzo djelovanje na istočne granice vojnog saveza te je ta sumnja uvelike smanjena, ali ne i potpuno uklonjena.
Tu je i pitanje Bliskog istoka. SAD nije imao utjecaja u počecima Arapskog proljeća, u vrijeme prosvjeda u Tunisu, Alžiru, a pogotovo ne u Egiptu, gdje je svrgnut zapadni saveznik Mubarak. No zato je Zapad iskoristio priliku da svrgne Gadafija u Libiji, čime je ta zemlja bačena u kaos i pretvorena u zonu bezvlašća.
I dok veći dio odgovornosti za zbivanja u Libiji leži na Britaniji i Francuskoj, rat u Siriji, koji je posljednji otvoren, uvelike ima doticaja s Washingtonom.
Sjedinjene Američke Države prilično su neselektivno naoružavale gotovo sve pobunjeničke skupine u Siriji koje su nastupale protiv Bashara al-Assada i njegova režima. A upravo iz redova sirijskih pobunjeničkih snaga nastao je i ISIL, danas najteža prijetnja globalnom miru i stabilnosti tog dijela svijeta.
U cijelom tom bliskoistočnom grotlu posebna je priča odnos SAD-a i Turske. S jedne strane, Turska je bitna članica NATO saveza i nominalni saveznik Zapada u borbi protiv islamista.
S druge strane, Turska optužuje upravo Obaminu administraciju da je inicirala nedavni pokušaj puča kako bi se svrgnuo demokratski izabrani, ali nesumnjivo autokratski predsjednik Erdoğan koji upravo planira uvođenje smrtne kazne u Turskoj kako bi se riješio tisuća svojih političkih protivnika.
Odnosi Turske i Zapada toliko su zahladnjeli da Erdoğan sada leti u zagrljaj Moskve, koja će ga primiti hladno i kalkulantski. Ne toliko zbog toga što ga Rusija treba, već prije svega zato što će jačanje veze Moskve i Ankare smanjiti utjecaj SAD-a na bliskoistočnom geostrateškom području. Jedan neizravni grijeh američke vanjske politike je i sam Brexit. Iako je Obama zagovarao ostanak Velike Britanije unutar EU, referendum je drukčije završio.
To je gadan udarac američkoj administraciji koja će u nekoliko godina izgubiti svoju osnovnu polugu politike unutar Europske unije, svojevrsnog zastupnika koji je uvijek u europskim pitanjima interese Washingtona stavljao ispred interesa Bruxellesa.
U skoro vrijeme SAD takvog partnera, svojevrsnog “osigurača”, neće imati. Pogotovo ne zato što je dopustio da se Europska unija, prije svega pod dirigentskom palicom Angele Merkel, nosi s cijelim nizom problema, od dužničke krize do vala imigranata s Bliskog istoka.
Obamina administracija nije se na vanjskopolitičkom planu proslavila ni na Dalekom istoku. S jedne strane, upravo u posljednjih nekoliko godina Kina je uvelike ugrozila američku dominaciju na Južnokineskom moru i na Tihom oceanu.
Do prije nekog vremena američka mornarica bila je neupitan vladar mora od Vijetnama do Japana, no situacija je sada nešto drukčija. Peking je počeo s velikom ekspanzijom i stvaranjem očito moćne ratne mornarice kako bi svoju vojnu moć projicirao duboko na jug, daleko od svojih obala. Iako su do sada Kinezi nabavili samo jedan nosač zrakoplova, sada ih grade još nekoliko, razvili su tzv. stealth zrakoplove i očito je da su SAD-u bacilli rukavicu u lice.
S druge strane, situacija na Korejskom poluotoku pomalo eskalira jer, iako sjevernokorejski diktatori već dugo prijete nuklearnim napadom na SAD i njegove saveznike, što je ostvarivo možda samo u teoriji, ali nikako ne i u praksi, u Južnu Koreju dolaze raketni sustavi Thaad, što neizbježno povećava napetost. Mnogi tvrde kako je upravo manjkava i nedorečena vanjska politika i otvorila prostor Donaldu Trumpu kao republikanskom kandidatu na predstojećim izborima u studenome.
Trump zagovara izolacionizam, a čini se da dobrom dijelu birača takav stav prema svijetu odgovara više nego šuplja američka vanjska politika koju je, ne treba zaboraviti, za Obamina prvog mandata vodila upravo Hillary Clinton. Naravno, Obama je imao i odličnih vanjskopolitičkih poteza. Nakon više od pola stoljeća izmirio je SAD i Kubu, i po tome će ostati zapamćen kao predsjednik koji je “resetirao” političku scenu Sjeverne i Srednje Amerike. Nije to samo politički nego i poslovni potez.
Iako je Kuba još uvijek socijalistička država na kojoj se privatna inicijativa i poslovi toleriraju tek u naznakama, ne treba sumnjati da će zagrijavanjem odnosa sa SAD-om situacija biti korjenito promijenjena. Izvjesno je da će u nekoliko godina, odlaskom s čela Kube revolucionarnog ešalona koji sada vlada zemljom preko Raoula Castra, doći i vodstvo koje će omekšati i liberalizirati trgovinsku i poslovnu klimu.
Od čega će strane tvrtke, pogotovo američke, uzeti velik dio kolača. Obama je napravio još jednu veliku stvar u vanjskoj politici. Uspostavio je dobre odnose s Iranom, zemljom koja je među američkim političarima još od Reagana nosila epitet jedne od osovina zla.
No, Iran danas više nije sklon “izvozu revolucije” kao što je to činio osamdesetih godina i puno je liberalniji, umjereniji i demokratičniji od nekih zapadnih saveznika, poput Saudijske Arabije. Među dobrim potezima pod njegovim predsjedničkim mandatom ne treba zaboraviti ni eliminaciju Osame bin Ladena. Iako vođa Al-Qa’ide već dugo nije imao stvarnu vlast u toj organizaciji niti je Al-Qa’ida više bila ono što je bila deset godina prije.
No Osamu bin Ladena svakako je trebalo eliminirati jer je riječ o čovjeku koji je bio simbol zla i terora te je i danas sveprisutan, bilo na Bliskom istoku, sjeveru Afrike ili u srcu Europe. Sud o uspješnosti Baracka Obame na čelu SAD-a ovisi o prizmi iz koje se promatra. Ovisi o tome jesu li promatračima bitniji gospodarski ili vanjskopolitički rezultati, je li više fokusiran na odnose u Americi ili na Bliskom istoku.
Je li Obama bio dobar ili loš predsjednik, moći će se reći tek nakon nekoliko godina, nakon svojevrsnog povijesnog odmaka. No da će svakako biti zabilježen u povijesti, to je već sada potpuno jasno.
>> SAD-u i Rusiji sada je primarno uništiti ISIL
