Naslovi koji najavljuju neminovan kraj Merkeličine ere počeli su se redovito pojavljivati u jesen 2015. i nisu prestajali čak ni kad je njemačka kancelarka dobivala izbore i uspjela sastaviti koaliciju za četvrti mandat. “Kraj Merkeličine ere je na vidiku”, pisao je u listopadu 2015. Financial Times. “Merkeličina era privodi se kraju”, javljao je u veljači 2016. New York Times. “Dugačak, bolan kraj Angele Merkel”, opisivao je u listopadu 2018. Politico. Naslove iz naših medija nećemo ni spominjati.
Ali Merkel ne samo da je konstantno opovrgavala sve te vijesti o svojoj političkoj smrti nego i danas, iz mjeseca u mjesec, više od 70 posto ispitanika u istraživanjima u Njemačkoj kaže da je zadovoljno njezinim radom. Pa ipak, uz rizik da zvučimo izlizano, moramo primijetiti da bi ovaj tjedan mogao biti kulminacija sporog i bolnog kraja Merkeličine ere. Ili to, ako stvari zaista pođu po zlu (a početak tjedna ostavio je dojam da su svi sastojci tu i da stvari mogu poći po zlu). Ili ćemo ponovo vidjeti na djelu tu Merkeličinu “čaroliju”, sposobnost pronalaska kompromisa koji će spriječiti poraz za EU u posljednji čas. Ovo je, naime, ponovno jedan veliki europski tjedan, u kojem se, s velikim ulozima, odlučuje o sudbini Europe. Kao da su se svi mogući problemi nakupili i stisnuli u čekanju na rješenje baš ovaj tjedan, kad se u četvrtak i petak u Bruxellesu okupljaju šefovi država i vlada na redovitom, ali opet jednom povijesnom Europskom vijeću.
Ostanu li Mađarska i Poljska u svojoj izoliranoj, ali tvrdoglavoj prijetnji blokiranja novog megaproračuna koji uključuje fond za oporavak od koronakrize, 2021. godina će za EU biti godina iz pakla. A četvrtak i petak su taj trenutak istine za Poljsku i Mađarsku, koje moraju dati konačan i sasvim ozbiljan odgovor žele li zaista dići u zrak već dogovoreni financijski paket od sudbonosnog značenja za EU. Ostanu li pri vetu, ostalih 25 država članica (ili 24, ako Janez Janša odvede Sloveniju u poljsko-mađarski tabor) krenut će u ostvarenje “plana B” i stvaranje zajedničkog fonda za oporavak bez ometača. Ali to je lakše reći nego izvesti jer taj plan B vjerojatno ne bi bio toliko učinkovit u smislu zaustavljanja koronakrize kao plan A, i stvorio bi opasnost da Poljska i Mađarska uvrijeđeno krenu putem Ujedinjene Kraljevine. Stvaranje nove “EU iduće generacije” bez Varšave i Budimpešte može biti točka u kojoj se lomi europsko jedinstvo i nestaje ona mantra da će EU nakon Brexita ostati jedinstven te da nitko neće slijediti britanski primjer. To je, dakle, jedan veliki ulog. Drugi je Brexit. Bit će porazno za sve, pa i za EU, ako se zaista ne uspije ispregovarati sporazum o budućim odnosima Unije i UK. Dogovor je još moguć, ali vremena je vrlo malo, do 31. prosinca.
Uspjeh ili neuspjeh njemačkog predsjedanja Vijećem EU ovisi o tome hoće li biti dogovoren novi sedmogodišnji proračun EU s presedanski važnim fondom za oporavak od koronakrize i hoće li budući odnosi s prvom državom koja je napustila EU biti uredni, sređeni i partnerski. Ili neuredni, kaotični i poluneprijateljski. Neuspjeh na summitu u četvrtak i petak bio bi i velik poraz za cijelu Europsku uniju. Ali taj bi neuspjeh mogao i dokrajčiti ostavštinu Angele Merkel, koja je i za Njemačku i za Europu dosad ipak generalno pozitivna, ali koja se pod pečatom ovih mogućih neuspjeha može pretvoriti u dominantno negativnu percepciju. Njemačko predsjedanje Vijećem EU imalo je ambiciju novog početka u odnosima EU i Kine, ali ni tu stvari nisu daleko odmakle, ponajprije zato što se veliki neformalni summit lidera EU i Kine u Leipzigu nije mogao održati zbog epidemioloških mjera. Sudbina koja je najprije pogodila Zagrebački summit tijekom hrvatskog predsjedanja.
Ideja ovotjednog Europskog vijeća bila je i zacrtati ambicioznije klimatske ciljeve za EU, ali i to ovisi o tome hoće li uopće postojati Višegodišnji financijski okvir EU ili će od 1. siječnja 2021., Unija preživljavati od mjeseca do mjeseca, s privremenim proračunom, ograničena financiranja i narušene sposobnosti planiranja. Ovo je, dakle, veliki europski tjedan, trenutak istine za mnoge, ali ponajprije za Mađarsku i Poljsku koje, bez obzira na sva njihova zamagljivanja onoga o čemu je tu točno riječ, trebaju pogledati duboko u sebe i odgovoriti žele li zaista biti grobari Europske unije.
Pozicija Mađarske i Poljske je absolutno legitimna u sačuvanju suverenosti unutar EU (više me brine da druge države manje o tome vode računa - vjerojatno nestrpljive na COVID-Miliončiće) kao što je i legitimno da se 25 država dogovori izvan EU-Proračuna o COVID-paketu... Samo jasno treba reći, Poljska i Mađarska koriste svoj veto u skladu kako ga arhitektura EU institutional predviđa, a COVID-Milijarde izvan EU-Proračuna raspoređivati je eklatantno podkopavanje institucije EU-a i time i slabljenje EU-a (sa jedne strane EU-Proračuna a sa druge strane podkopavanje EU-pravila o institutu veta svake članice)... Žalosno da su neki toliko zaslijepljeni vlastitom nepogrešivošću da su polako već fiksacijom Poljska i Mađarska uvijek krivci (vjerojatno Šoroš-Lobby tako naređuje), da čak optuživaju Poljsku i Mađarsku koje se koriste legitimnim EU institutom veta a ne vide ništa sporno u tome da se 25 članica o milijardama dogovara izvan središnjeg instituta EU-Proračuna... Radje potkopavaju EU nego da je jačaju dialogom kakav EU-institutom Veta i je predviđen - to je meni prilično ekstremno izbjegavanje konsenzusa po cijenu podkopavanja EU... Prijedlog o dogovoru 25 država izvan EU-Proračuna je legitiman, ali i teško podkopava i slabi EU a prije svega pravo kakvo ga svaka država ima a što se Poljskoj i Mađarskoj ne prizna nego se njih blati... Vjerojatno to tako izgleda kad prevlada Lobby-EU nad Građanskom-EU.