Šibenik, Vodice i Tisno još oplakuju 12 vatrogasaca koji su poginuli 30. kolovoza prošle godine na otoku Kornatu. Hrvatska, umorna od traženja krivaca, s puno je emocija ovoga Uskrsa dočekala povratak jedinog preživjelog, Frane Lučića.
Frane se za Veliki četvrtak pojavio kao član trupe čuvara Božjega groba Župe Sv. Duha u Tisnom te je na Uskrsni ponedjeljak u Šepurini na otoku Prviću kraj Vodica obavio smotru 400 žudija ili čuvara Božjega groba iz 23 dalmatinske župe.
Od 13 vatrogasaca koji su stradali na Kornatu, čak petorica bili su aktivni članovi trupa koje čuvaju pučke uskrsne običaje i odijevaju odore rimskih legionara ili narodne nošnje, oboružaju se kopljima i sabljama te u svojim crkvama uprizoruju zbivanja vezana uz Isusovu muku i uskrsnuće.
Njihova je dužnost da od Velikog četvrtka do Uskrsa stražare kraj oltara izmjenjujući se po četvorica ili šestorica te na Uskrs popadaju od straha i bježe, kao što se to dogodilo s rimskim vojnicima prije 2000 godina u Jeruzalemu. Frane Lučić zbog ozljeda ruku nije mogao držati koplje te ga je dopala dužnost harambaše, razvodnika straže koji jedini od trinaestorice čuvara u Župi Sv. Duha u Tisnom nije naoružan.
– Dobar je osjećaj biti ponovno među svojima – bilo je sve što je prozborio skromni i samozatajni Lučić nakon što je na rivi u Šepurini pregledao postrojene čuvare. Nakon uskrsnih blagdana Lučić se vratio u Makarsku na daljnju rehabilitaciju. Očekuju ga još plastične operacije na rukama, privikavanje na proteze koje će dobiti umjesto prstiju te konačan povratak u svakodnevni život.
Nakon oporavka Frane želi položiti posljednja tri ispita i diplomirati na ETF-u u Splitu te se vratiti u Tisno, gdje će se ponovno angažirati u Pokladnom odboru i Udruzi Tišnjanski tovar, te će u Limenoj glazbi KUD-a Hartić svirati trombon što mu ga je za Božić darovao predsjednik Stipe Mesić. Ovaj je Uskrs u Tisnom zato doživljen i kao Uskrs Frane Lučića.
S druge su strane obitelji 12 poginulih vatrogasaca, Dine Klarića, Ivice i Ante Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Gabrijela Skočića, Hrvoja Strikomana, Tomislava Crvelina, Josipa Lučić, Karla Ševerdije, Marinka Kneževića i Ante Juričeva-Mikulina koje i dalje žeđaju za pravdom.Ogorčene su sporošću istrage o kornatskoj tragediji.
U iščekivanju pravde, mala je utjeha što se nakon kornatske tragedije u vatrogastvo unosi više reda. Ovoga se ljeta na požarišta više neće iskrcavati maloljetnici, sezonski zaposleni s ugovorima studentskog ili učeničkog servisa, ali to će obiteljima onih koji su već stradali malo značiti.
