U vikendici pokraj Ivanjca, umirovljeni general Ivan Korade najprije je ubio prijatelja Davora Petriša i oteo Zlatu Rabuzin, da bi dan poslije u Velikoj Veterničkoj presudio Franji Kosu te Ceciliji Hudić i njezinu 15-godišnjem unuku Goranu. U rafalnoj pucnjavi pred vikendicom smrtno je stradao i pripadnik mobilne jedinice prometne policije “Kobre”, 32-godišnji Karlovčanin Mario Kusanić, peta žrtva pomahnitalog ubojice.
Vlado Knok je pukom srećom preživio njegov krvavi pohod, zaradio je “samo” metak u nogu. Korade je, prema ondašnjim tvrdnjama policije i tužiteljstva, ubojstva počinio iz osvete ili zbog prikrivanja zločina, a za njim je tragalo 3600 policajaca iz svih rodova policije uz pomoć treniranih pasa i helikoptera, u dotad nezabilježenoj akciji tijekom koje su ga pokušali locirati i specijalnim termovizijskim kamerama. Oko 15 sati istoga dana naposljetku je počinio samoubojstvo, a policija je u kući osim beživotna tijela pronašla i veliku količinu oružja.
Točno deset godina otkako je krenuo na svoj krvavi i sramotni pohod, nedostojan odore hrvatskog časnika i usprkos činjenici da su mu zbog bezumnih zločina posthumno oduzeta sva odlikovanja stečena u Domovinskom ratu, Hrvatski generalski zbor odlučio je odati mu počast podizanjem nadgrobnog spomenika nakaradnih dimenzija, na istom groblju na kojem leže i njegove žrtve. Premda su generali tom prigodom došli i otišli, kako bi se onamo vratili možda jednom godišnje, onamo gotovo svakodnevno navrati netko od obitelji žrtava koje zbog veličanja ubojice, kako su rekli za RTL, ponovno proživljava neopisivu bol. Pritom, za tu bol od države nikada nisu dobili ni kune odštete jer je suprotna strana imala svjedoke kao što su Marinko Krešić i Ljubo Ćesić Rojs, koji su i tada i sada tvrdili da je Korade puno napravio za Republiku Hrvatsku.
“Sedma brigada s njim je prošla najteža ratišta, tom se čovjeku zasluge ne smiju negirati”, kazao je ovih dana šef Zbora, general Pavao Miljavac.
Ironijom sudbine, istoga dana kada je ova sumorna priča odaslana u javnost, čulo se za još jednu, onu iz Udbine gdje je sahranjen hrvatski branitelj, 63-godišnji Josip Remenar, nakon što je mjesec dana mrtav ležao u svome domu. Sahranjen je bez svećenika i križa, bez obilježja, bez svijeća, bez cvijeća i bez trunke ljudskog dostojanstva jer Ministarstvu branitelja nitko nije dojavio od njegovoj smrti, a nadležni Centar za socijalnu skrb, čiji je bio korisnik, nije imao informaciju da je riječ o hrvatskom branitelju, vrlo vjerojatno stoga što se svojom iskaznicom branitelja za života nije hvalio, pa ni tražio i najmanju povlasticu.
Općina Udbina od ovog je slučaja oprala ruke, a da se netko od njegovih suboraca nije oglasio na društvenoj mreži tko zna bi li, da se pita pogrebno poduzeće, i tjedan nakon ukopa dobio križ sa svojim imenom. Hrvatski branitelji Ivan Korade, koji je osramotio Hrvatsku vojsku, i Josip Remenar, koji joj je bio na čast, nisu živjeli iste vrijednosti, što govori o njima, no porazna je činjenica da ni u smrti nisu jednaki, što ne ide njima dvojici, već svima nama na savjest.
Što bi točno Dragišina ćerka htjela reći? Da Korade nema "pravo" na psihičkoi poremećaj, bolest? Čovjek je otišao na kvasinu i počinio više ubojstava.. zar nema ništa dobro u svom životu što je učinio prije? Ima.