Vladimir Šišljagić gotovo je cijeli život proveo u bolnici, ali u njoj se – nije rodio. Jedan je u nizu hrvatskih liječnika koji su karijeru ostvarili i na političkoj sceni. U politiku ga je uvukao Branimir Glavaš, s kojim je puna dva desetljeća blisko surađivao, bio je i na čelu njegova HDSSB-a, da bi na koncu postao disidentom i bio izbačen iz stranke. Da osnuje vlastitu stranku Snaga Slavonije i Baranje, priječi ga isti taj Glavaš, konkretnije, kaznena prijava koju je protiv njega podnio.
Za liječnika je izučio u Sarajevu, a stažirao u tamošnjoj vojnoj bolnici, kao stipendist tadašnje JNA. Upravo su na tu stavku u njegovoj biografiji, pred izbore, javnost podsjećali politički mu oponenti. Nakon što je izgubio bitku za treći mandat osječko-baranjskog župana, Šišljagić se vratio na posao kirurga traumatologa u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Bilo mu je to čak treći put u životu da se javlja na natječaj na isto radno mjesto.
Fićom do Sarajeva
– Kao da nikada nisam ni otišao! Sjajna je ekipa na traumatologiji, osjećam se kao kod kuće. Nikada s njima nisam gubio kontakt jer sam, i dok sam bio i saborski zastupnik i župan, odrađivao u prosjeku četiri dežurstva mjesečno, po 24 sata. U dežurstvima i operiramo, tako da sam zadržao kontinuitet rada. Zaista uživam u svom poslu – započinje Vladimir Šišljagić.
Kada je stigao na svijet, te 1957., osječka bolnica baš i nije bila na sjajnome glasu. Roditelji su mu, stoga, odlučili da će se roditi kod kuće, u osječkoj Strossmayerovoj ulici.
– Miševi su trčali po ginekologiji u ono doba, a događale su se i zamjene djece. Uostalom, tada se još uvijek i rađalo po kućama. Odrastao sam uz Dravu, roditelji su proživljavali prave šokove kad bismo se sanjkali niz nasip ravno prema rijeci. Doduše, zime su onda bile žešće, pa se zaleđenom Dravom moglo i hodati – prisjeća se.
Kao dječak sanjao je da će postati dimnjačar. Popeo se svojedobno i na krov, s dimnjačarskom kapom na glavi, ali samo za potrebe fotografiranja. Zatreba li, bi li znao i očistiti dimnjak?
– Ma kakvi... Mogu jedino pasti kroz dimnjak – iskreno će.
Da će postati liječnik, odlučio se prilično rano, već u sedmom razredu osnovne škole, kada su na satu biologije secirali žabe. Otac mu je stolar, nema liječnika u obitelji. Kao odlikaš, oslobođen je mature u gimnaziji, a kako studij medicine u Osijeku još nije postojao, na prijamni se ispit zaputio u Zagreb i Sarajevo. U Zagrebu, koji je preferirao, nije ga uspio položiti. Činilo se da više sreće nije imao ni u Sarajevu, u koje je tog ljeta prvi put i kročio.
– Daljnji su nam rođaci živjeli u Hrasnici pa smo jednoga od njih zamolili da ode i provjeri na sarajevskom Medicinskom fakultetu jesam li tamo primljen. Javio mi je da nisam. Sedam dana kasnije prošao sam na prijemnom ispitu za studij prava i tako postao vlasnikom indeksa Pravnog fakulteta u Osijeku, koji i danas čuvam. Vraćao sam se koncem listopada te jeseni iz večernjeg izlaska, predavanja su već bila počela, kada me otac dočekao s telegramom iz Sarajeva. Ako se do sutradan do 12 sati ne pojavim na njihovu fakultetu, pisalo je, smatrat će se da sam odustao od upisa. Sjeli smo otac i ja rano ujutro u staroga fiću, trebalo nam je, činilo mi se, 10 sati vožnje do tog grada – prepričava nam on obrat koji mu je odredio život.
Odselio se, tako, u Sarajevo, ali bez namjere da tamo i ostane.
– Bio je to za mene kulturološki šok, da mi ne zamjere Bosanci jer su zaista izvrsni. Mentalitet je drukčiji, Osječani su rezerviraniji, a Sarajlije su vrlo otvoreni, komunikativni, spremni za zafrkanciju. Šok je trajao dva, tri dana. Prvi semestar mogli smo se prebaciti u Zagreb, ali to mi više nije padalo na pamet. Bilo mi je predivno, nema tamo zle krvi! Stekao sam puno prijatelja, dio moje klape bio je, primjerice, glumac Emir Hadžihafizbegović. Sarajevo je koncem 70-ih bilo sjedište bivše Jugoslavije po sportu, estradi, ma po svemu. Bilo je to vrijeme Safeta i Seada Sušića, Mirze Delibašića, Bijelog dugmeta, Teške industrije... I grad je to u kojem niste mogli ostati gladni – govori.
Igrao je prve dvije sarajevske godine i rukomet za Omladinac, klub iz druge lige.
– Novca nismo imali, to je i sretna okolnost što sam dospio u Sarajevo jer je bilo puno jeftinije od Zagreba. Doselio sam se, dakle, 1976., a ostao sam do 1983. Stažirao sam u vojnoj bolnici gdje sam odradio i prve operacije. Bio sam vojni stipendist. Otac je doma sam radio, financijska nam je situacija bila katastrofalna, a ja nisam imao nikakvu stipendiju pa sam se javio na natječaj koji je raspisala JNA. Vojska je nudila i specijalizacije, a ja sam bio odličan student pa sam mislio kako ni oko toga neće biti nikakvih problema. No, kada su mi rekli da su me raspodijelili na Kosovo, počeo je naš sukob. Bilo je povišenih tonova, a odgovorio sam im na kraju da mogu otići raditi jedino u Osijek, gdje je bio stacionar s 50-ak kreveta. Vratio sam se, tako, u svoj grad i računao na specijalizaciju. Međutim, četiri mjeseca kasnije poslali su mi iz vojske ocjenu dovoljan s kojom nisam mogao ni papire predati na natječaj. Te 1985. odlučio sam da neću više raditi u vojsci i zatražio sam da me otpuste. Nisu mi htjeli vratiti dokumente pa smo završili i na Ustavnom sudu – navodi.
Primljen je, ubrzo, kao specijalizant na osječku kirurgiju, no iz vojne ambulante nije mogao prijeći u bolnicu jer nije imao dokumente.
– Godinu dana bolnica me čekala pa je na kraju poništila natječaj za specijalizaciju. Pogodilo me to pa sam napravio ispad u Domu JNA, dobio otkaz i završio na birou. Ponovno se u bolnici raspisao natječaj pa sam se, na koncu, i zaposlio tamo u travnju 1988. – nastavlja.
Specijalistički je ispit iz opće kirurgije položio, inače, 1993. na KBC-u Rebro u Zagrebu, gdje je 2003. završio i užu specijalizaciju iz traumatologije. Doktorsku disertaciju obranio je 2005. na Medicinskom fakultetu u Osijeku, gdje je danas izvanredni profesor na Katedri za kirurgiju, urologiju, ortopediju i fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu.
Na istom radnom mjestu u osječkoj bolnici Šišljagić je ostao do danas, a za njega je tri puta prolazio natječaj – prva dva puta 80-ih i treći put 2017., kada se iz zgrade Osječko-baranjske županije, nakon izgubljene utrke za treći mandat župana, vraćao na puno radno vrijeme na traumatologiju.
Pacijent mu je bio i Branimir Glavaš, ali još 90-ih godina. Iako nijedan pacijent nikada nije tražio drugoga liječnika zbog Šišljagićeva političkog angažmana, događalo se, pak, da su politički suparnici ipak s određenom zadrškom sjedali pred njega dok nosi bijelu kutu.
Marija Medić, koja je bila aktivna članica HSLS-a u doba gradonačelnika Zlatka Kramarića, polomila se upravo o doba kada ju je Glavaš nemilosrdno napadao u Gradskome vijeću.
Sukob sa Sanaderom
– Kada je stigla na traumu, taman sam bio dežuran. Nije se plašila, ali ustručavala se. Bili su to žestoki sukobi u to doba – sjeća se.
I ratne su godine Šišljagića zatekle u osječkoj bolnici. Hrvatski je branitelj i nositelj Spomenice domovinske zahvalnosti. U smiraj rata, 1995., pojavio se na političkoj sceni. Nije bio, kaže, zainteresiran za politiku, nego su “drugi ocijenili da bi bio koristan”. A među tim “drugima” je, poznato je, Branimir Glavaš. Stigao je tako u županijsko poglavarstvo, ali kao nestranačka osoba. Dvije godine kasnije potpisuje iskaznicu HDZ-a. Izabran je i u Hrvatski sabor s liste te stranke, na prvi mandat 2003., dok je 2007., zatim 2011. i 2015. saborsko mjesto osvojio kao kandidat HDSSB-a.
– Iz HDZ-a sam otišao 2005. jer smo se s Ivom Sanaderom sukobili zbog projekata i novca za Slavoniju i Baranju. Iskrilo je već 2004., na njegovu prvom mandatu na mjestu predsjednika HDZ-a, ali obećao je veći proračun za našu regiju. No, rekao je na koncu “uzmi ili ostavi”, a mi smo ostali visjeti, uslijedilo je poznatih 100 amandmana i potom smo se razišli. Nakon Tuđmanove smrti narasle su političke ambicije različitih grupa, nastala je borba u toj stranci. Dotukao nas je kriminal, što se, ruku na srce, događalo i za Tuđmana. No, percepcija je HDZ-a do 2000. bila jedinstvena, na prvom se hrvatskom predsjedniku i ljudima oko njega osjetilo da daju sebe za državu, a takve su i okolnosti bile, ratne. Kasnije, kako je stvar odmicala, to se mijenjalo – rezimira.
Na čelo Glavaševe stranke zasjeo je 2007., a u listopadu 2014. zamijenio ga je Dragan Vulin. Točno dvije godine kasnije, zbog pobune protiv Glavaša i Vulina izbačen je iz stranke.
– S Glavašem nisam ni u kakvim odnosima, nisam ga uopće vidio više od dvije godine. Ne znam bismo li se pozdravili na ulici, ali ne zato što ja to ne bih htio. HDSSB je za mene završena priča, od te ideje i programa nije ništa ostalo. Sjajan smo rezultat napravili, imali smo šest zastupnika 2011., bezbroj načelnika i gradonačelnika. Bilo je i negativnih konotacija od javnosti, ali strahovito puno smo radili i stranka je rasla. Što se tiče mog stava o kaznenom progonu Branimira Glavaša, on je nepromijenjen. Taj je proces za mene bio cirkus – ističe.
U doba vladavine HDSSB-a u Osijeku, sukob sa Zagrebom dosegnuo je vrhunac. Šišljagić to, pak, ne bi nazvao i animozitetom između ta dva grada.
Glavaševa prijava – cirkus
– Nije riječ o Zagrebu, nego politici koju vode Banski dvori. I ja imam animozitet prema takvoj politici. I nije to bilo ništa isforsirano, ima toga i danas. Ma kakav Projekt Slavonija, Baranja i Srijem? To su sve projekti na kojima se godinama radi. Žena rodi 20 djece dok se kod nas sagradi sustav navodnjavanja. Nema hladnjača. Autocestu ćemo napraviti, ali njome niti će dolaziti kamioni s robom, niti će ti kamioni njome odlaziti s robom. Zagreb je kriv, ne može se tako odnositi prema poljoprivredi. Navode je kao stratešku granu, uz turizam, a građani se iseljavaju jer ne mogu naći posao – stava je on.
Iako je najzadovoljniji kao kirurg traumatolog, svejedno bi bio spreman ponovno se aktivnije angažirati na političkoj sceni.
– Politika nam određuje sudbinu. Živcira me kada gledam vijesti, vjerojatno sam i ja nekoga živcirao, ali ne mogu se isključiti. Politika je upropastila državu, to je negativna selekcija koja nema političkog predznaka ni lijevih ni desnih. Neobjašnjivo – nastavlja.
Odmah pri razlazu s HDSSB-om pokrenuo je udrugu građana Snaga Slavonije i Baranje. Istoimena stranka osnovana je lani u listopadu, zbog čega danas, kaže, ima posla i s policijom.
– Glavaš je podnio kaznenu prijavu da sam krivotvorio dokumente osnivačke skupštine. Nemam uvod u kaznenu prijavu jer je postupak tajan. Primjedbe Ministarstva bile su banalne, ispravili smo što su tražili, i nema više razloga da nam se ne registrira stranka. I onda je Glavaš predao kaznenu prijavu, navodno kao predsjednik HDSSB-a. Ministar Lovro Kuščević obustavlja postupak dok Državno odvjetništvo i policija ne riješe predmet. Odvjetništvo me odbija primiti i na službeni razgovor koji sam tražio, a policija je odradila obavijesne razgovore po kućama i radnim mjestima s oko 130 osnivača, nije bila još kod nas sedmero. Rekli su im da ne smiju ništa otkrivati, a da će istinitost rečenoga provjeriti na poligrafu – tvrdi on.
Vladimir Šišljagić završio je 2016. i na optuženičkoj klupi, a sudilo mu se za izvlačenje novca iz Županije. Oslobođen je optužbi, a predmet je ravno tri godine u ladicama Vrhovnog suda te presuda još nije postala pravomoćnom.
Otac je dvoje djece, a 33-godišnja kći Dina krenula je njegovim liječničkim stopama. Specijalizirala je ginekologiju te također radi u KBC-u Osijek. Sin Marko, četiri godine mlađi od sestre, diplomirani je ekonomist.
Neko je dobro platio ovaj članak.