Nakon godine bez izbora, u 2013. godini ponovno ćemo na birališta, posljednji put kao nedržavljani Europske unije. Što možemo očekivati od stranaka i drugih aktera na političkoj sceni u godini čiju će prvu polovicu obilježiti lokalni izbori, a drugu ulazak u Europsku uniju?
Vladajućoj koaliciji najveći će problem stvoriti činjenica da će lokalni izbori nedvojbeno biti svojevrsni referendum o ocjeni njihova dosadašnjeg rada. Pritom im u prilog ne ide činjenica da su daleko od jedinstva. Kao najveća stranka koalicije, SDP se uglavnom nalazi u središtu svih sukoba, a za očekivati je da će se oni intenzivirati približavanjem datuma izbora. Neprekidne razmirice s HNS-om nastavit će se pregovorima o zajedničkom izlasku na izbore, rat s IDS-om započeo je razvrgavanjem već dogovorene koalicije u Istri i kupnjom dojučerašnjeg kritičara Damira Kajina, a neprepoznatljivog HSU-a više se nitko i ne sjeća. Sve ukazuje na činjenicu da će prva polovica 2013. godine biti iznimno teška za SDP, a politika slabljenja koalicijskih partnera učinit će je još težom.
S druge strane, za HDZ je imperativ u 2013. godini upravo jačanje koalicijskog potencijala zbog čijeg su nedostatka teško poraženi na parlamentarnim izborima. Uz to što će lokalni izbori biti jasan pokazatelj novom vodstvu jesu li na dobrom putu, od konačnih rezultata još će važnije biti vidjeti hoće li uspjeti u “nemogućoj misiji” okupljanja razbijene desnice u kojoj postoji ogroman neiskorišteni potencijal. Prvi korak napravili su suradnjom s Ružom Tomašić, a dodatni vjetar u leđa bit će im izravni sukob Crkve sa SDP-om, koji će se nastaviti i sljedeće godine.
Od stranaka valja spomenuti i Laburiste čija će populistička retorika dovesti do prvih žrtava u vlastitim redovima. Laburisti će zasigurno ostvariti dobar rezultat na lokalnim izborima, osvojiti i pokoje (grado)načelničko mjesto, ali tako će se prvi put naći i u poziciji da budu kritizirani.
Konačno, lokalna razina oduvijek je bila odlična platforma za ulazak novih lica u politiku. Pitanje je hoće li većina njih ostati izolirana u svojim sredinama ili će neke od njih povezati zajednička politička platforma. U Hrvatskoj sasvim sigurno postoji prostor za novu političku opciju zbog razočaranja ljudi postojećim, ali realno je da ona dođe do izražaja prije sljedećih parlamentarnih izbora.
Drugi dio “političke” godine obilježit će Europska unija. Uz sve promjene koje će donijeti društvu, velik utjecaj morala bi imati i na političku scenu. Političarima i strankama bila su „puna usta“ Europske unije posljednjih deset godina, ali ni jedan od njih, bez iznimke, nije se stvarno pozabavio pitanjem što će biti kada uđemo u Uniju. Građani ne znaju što ih zaista očekuje. Dosadašnju lošu komunikaciju i (ne)informiranje građana morat će zamijeniti konstruktivni i konkretni programi, inicijative, vrijednosti i projekti koje će stranke predstaviti građanima, a koje će biti usmjerene predstavljanju Hrvatske i svih nas na mapi Europe.
Najveća odgovornost pritom će biti na leđima vladajuće koalicije koja vodi državu u trenutku ulaska u Europsku uniju. Ako građani nakon lokalnih izbora i nakon ulaska u Europsku uniju ne osjete bilo kakav pozitivan pomak i optimizam, sve rečeno u ovom tekstu bit će nevažno. U tom slučaju 2013. godinu mogli bi obilježiti – prijevremeni parlamentarni izbori.
