Ne znam je li razlog tome bilo tmurno vrijeme, crni oblaci iz kojih je neumoljivo lijevala kiša i magla koja se još vukla nad gustim šumama, ali vožnja Gorskim kotarom ostavlja dojam vožnje kroz \"ničiju zemlju\". Cesta nas vodi pokraj kuća od kojih je svaka treći napuštena. Samo ponegdje mogu se vidjeti metri i metri naslaganih drva i oni svjedoče o tome da će u ovom domu netko dočekati još jednu dugu goransku zimu. A vozimo se glavnom cestom, od Ravne Gore prema Skradu, uz koju je koncentriran život! Pitam se kako je u zaseocima, udaljenim mjestima do kojih kroz šumu vodi puteljak.
– E, tek tamo nema nikoga – kazao nam je Josip Lončarić kojeg smo zatekli u središtu Skrada.
– Čovjeka srce zaboli kada pogleda istini u oči. Na početku 20. stoljeća u Gorskom je kotaru bilo otprilike 56.000 stanovnika, a danas, nakon 110 godina, rezultati posljednjeg popisa stanovništva pokazali su surovu stvarnosti, ima nas manje od 20.000! Broj Gorana se prosječno smanjivao u cijelom tom razdoblju za 330 ljudi godišnje. Prošlih je godina u nekim dijelovima Gorskoga kotara nestajalo i do tisuću stanovnika na godinu. Bojim se da je brzina smanjivanja broja ljudi takva da vjerojatno nema mogućnosti povrata, ma kako mi promijenili vanjske utjecaje na taj proces – zabrinuto nam je pokušao predočiti tragično nestajanje Gorana u brojkama Lončarić. Tragedija u cijeloj priči tim je veća, dodao je, što je Gorski kotar nekada bio iznimno naseljeno mjesto, ljudi su živjeli skromno, ali od svog rada. U tom je kraju, rekao je Josip, prije 150 godina bilo samo jedan posto nepismenih ljudi.
Bili kao Švicarska
– Danas smo \"devastirani\" u svakom smislu. Nema industrije, nema mladih, djece, intelektualno je ovaj kraj jako propao. Skrad je imao hidrocentralu 1920. godine. Prije nas struju je imao samo Šibenik. Imali smo hotel, gostionice, konačište uređeno kao takva mjesta u Švicarskoj, bio je razvijen turizam jer su ljudi iz cijele Kraljevine dolazili na odmor u Gorski kotar i Skrad. Nakon 2. svjetskog rata stvari se polako urušavaju – rekao je Josip.
Kako bi nekadašnji Gorski kotar oteo zaboravu i sačuvao ga za nove generacije, Josip Lončarić organizirao je izložbu o povijesti Gorskoga kotara, a posebno je zatupljen Skrad, u tamošnjem domu kulture. Izložba svjedoči o 400 godina povijesti toga kraja, od srednjovjekovnih velikaša, ilirskog doba do danas.
Greta Paver, Josip Lončarić i Miljenko Pandžić, arhivski savjetnik u mirovini kojeg Lončarić navodi kao osobu koja je najviše pridonijela izložbi jer je iz Državnog arhiva nabavio najviše najstarijih dokumenata, te još tridesetak ljudi toga kraja, angažirani su da prikupe što više starih dokumenata.
I prikupili su otprilike 700 vrijednih dokumenata, od novčića koji svjedoče da su tu živjeli Iliri, dokumenta iz 1641. u kojem se prvi put spominje ime Skrad, kao mjesto u kojem Nikola i Petar Zrinski žele naseliti kmetove. Do dokaza da se Gorski kotar spominje u Vinodolskom statutu, raznih kupoprodajnih ugovora i diobenih isprava iz 17. stoljeća, svjedodžbi, vjenčanih listova, propusnica, liječničkih recepata, karata koje svjedoče o važnim prometnicama, željeznici. Od spomenutih 700, izloženo ih je 160.
– Dokumente o povijesti ovoga kraja skupljam cijeli život. Činjenica je da su moji preci gradili Munjaru, imali hotel na ulazu u Skrad, konačište, gostionicu u središtu mjesta u kući u kojoj danas živim. Osobno, ovu izložbu doživljavam kao oproštaj s Gorskim kotarom – dodao je Lončarić.
Ravnatelj škole u Skradu Vjekoslav Pintar i načelnik Skrada Damir Grgurić smatraju da je vrijednost izložbe iznimna jer su se oko nje angažirali mještani te djeca iz škole koja su radila makete lokalne crkve, munjare, kuće obitelji Lončarić. Skupljeni materijali bit će im, kažu, izvor za nove izložbe, o fotografiji, folkloru, migraciji, industriji Gorskoga kotara.
Drugi raspolažu viškom
– Oformit ćemo i Zavičajnu zbirku kako bismo svu dokumentaciju sačuvali za buduće naraštaje – dodao je načelnik Grgurić.
S Gretom Paver, umirovljenom učiteljicom, razgledavali smo izložbu. Pokazuje nam imena Gorana. Izloženi su kako bi mladi znali da među njima ima i pisaca, pjesnika. Ona je napisala bilten o NOB-u u Skradu koji je radila s učenicima koji su danas fakultetski obrazovani ljudi. Pokazuje nam koje su sve isprave mještani skupili.
– Vrijedan je popis koji su tadašnji čuvari zemlje radili. Oni su čuvali parcele i izricali kazne vlasnicima ako je njihova stoka pasla na tuđoj zemlji – pojasnila nam je. Kraj u kojem se živjelo od stočarstva, od šumskog dobra, u kojem su do prije pola stoljeća postojale brojne pilane, tvornice za preradu drva, danas proživljava teška vremena.
– Šume su jedino dobro koje, uz ljepotu kraja, Gorani imaju. Ali, što je apsurd, nikad je nisu posjedovali – nekada su pripadale vlasteli, a danas državi. Drugi raspolažu viškovima, izvlače dobit, a ni danas se ona ne reinvestira u Gorski kotar, a Gorani nikada nisu imali dovoljno svoga kapitala da pokrenu ozbiljne investicije. Pitam se tko će odgovarati za nestajanje Gorskog kotar – ispraća nas domaćin uz tu misao.
>> Gorski kotar u snijegu, olujno jugo zaustavilo katamarane i trajekt
