Gost dežurnog telefona Večernjeg lista jučer je bio gradonačelnik Đurđevca Željko Lacković.
Kad će se urediti okoliš Staroga grada? Tamo neki čak i obavljaju nuždu. Grad bi trebao nešto poduzeti.
- Cijelo područje oko Staroga grada proglašeno je kulturnim dobrom. Oko Starog grada ove smo godine otkupili oko četiri hektara zemljišta i ostalo nam je još nešto malo, otkupili smo i kuće pod Starim gradom i taj prostor je već osmišljen idejnim rješenjem, koje ima potvrdu konzervatora. Rekonstruirat će se dio bedema i Stari grad opet bi trebao biti ‘wasserburg’ s opkopom. Idejni projekt radit će se još ove godine, dobili smo potvrdu financiranja od oko 900.000 kuna, od čega je naših 15 posto, a ostatak daje Ministarstvo regionalnog razvoja. Do kraja godine postavit ćemo rasvjetu i unutrašnjeg i vanjskog dijela Starog grada, tako da će on prvi put biti adekvatno osvijetljen. A ključ za stavljanje svih turističkih potencijala u funkciju jest Posjetiteljski centar u zgradi starog prekršajnog suda. U fazi smo izrade idejnog projekta i očekujem realizaciju unutar tri godine. Ukupno su sva ulaganja u vezi sa Starim gradom procijenjena na čak 40 milijuna kuna.
Zašto ste preuzeli osnovnu školu od Županije? Ona je dosad to plaćala, a sad bude Grad, kaj ima za to novca?
- Otkad promatram stanje u Đurđevcu, uvijek je bilo tako da Grad nije imao novca za ono što je potrebno, a imao je novca za ono što nije. Umjesto da uredimo školu, mi smo ulagali u odmaralište i za to potrošili 3,5 milijuna kuna. Đurđevac je imao priliku ulagati u školu i pod patronatom Županije, ali nije to činio. Sada ćemo to učiniti. No, uređenje škole nisu samo fasada i prozori. Prema istraživanjima u Europskoj uniji, Hrvatska je na začelju u pogledu informatizacije, informatičke pismenosti i, prema tome, imamo na čemu raditi, i izvana i iznutra. Koliko će to koštati? Ako ćemo raditi racionalno i osmišljeno, koliko god da košta, neće biti skupo. Naročito treba ulagati u područne škole, koje su potpuno zapuštene. Ondje su zahodi iz austrougarskog doba i nauljene daske. Stvorit ćemo uvjete za to da ljudi ostanu u našim prigradskim naseljima. Za to Grad Đurđevac mora imati novca, a ne mora za deset drugih stvari.
Zgrada u kojoj su gimnazija i strukovna škola iz 60-tih je godina. Đaci idu u školu u dvije smjene, uvjeti su loši. Hoće li se napokon to riješiti?
- O uvjetima koji vladaju u našim školama gradske su strukture trebali voditi brigu neovisno o tome je li školama osnivač Županija, Grad ili netko treći. Tu je situacija kao i s osnovnom školom - riječ je o velikim školama i velikim potrebama i o šefovima u Županiji u Koprivnici. Bilo je dobro da puno ne pitaš i situacija se smatrala normalnom. A nije dobro da samo 20 đaka iz naše osnovne škole upisuje našu gimnaziju. Lani su ukupno u gimnaziju upisana 43 učenika, a ove godine 39. Ne možemo dozvoliti da imamo srozavanje nivoa obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi. Dogradnja gimnazije jest u projektu javno-privatnog partnerstva s državom i Županijom. Da se u srednjoj školi može i sada daleko kvalitetnije raditi očito je vidljivo svima, ali nitko ne poduzima nijedan korak. Imamo trule drvene zaslone za prozore, a škola ima drvni odjel, imamo hrđave metalne rolete, a škola ima metalni dio. Nitko to ne uzme u ruke. Naš je interes da proširimo utjecaj na srednju školu kroz školski odbor i kroz suradnju s gospodarstvom. Uz podršku Županije želimo izvršiti pritisak da se škola dovede u red, a da naša gimnazija ne spadne na jedan razred, nego da dođe na minimalno tri razreda. Imao sam sastanak s ravnateljima i pitao ih jesu li primijetili da mnoge osobe iz raznih područja javnog života potječu iz Imotskog. To je izravna posljedica njihove gimnazije, koja je godinama bila najkvalitetnija još na prostoru bivše jugoslavije. Mi se želimo mjeriti, recimo, s Čakovcem, Prelogom i Ludbregom. Oni koji prate rezultate uspješnosti, znaju da upravo njihove gimnazije prednjače. Dvadesetak učenika koji danas upišu našu gimnaziju, da svi i ostanu u Đurđevcu, ne bi mogli zadovoljiti ni samo potrebe te škole za nastavnicima.
Hoće li i kada doći do izgradnje Sportsko-rekreativnog centra “Graničar”? O tome se više gotovo ništa ne govori.
- Imamo gotovo idejno rješenje prema kojem bi se u prvoj fazi izgradile svlačionice i prateći objekti po FIFA-inim standardima kako bi bili priladni za sportaše koji će smještaj naći u hotelu. Predviđena je gradnja pomoćnog nogometnog terena, koji prelazi potok i ide u podnožje Starog grada, tako da će to biti vrlo atraktivno, atletske staze, trećeg teniskog terena i terena za male sportove. U drugoj fazi je gradnja vanjskog bazena sa takvim sadržajima koji će biti interesantni hotelu. Tada ih možemo dati hotelu na upravljanje kako bismo sa sebe skinuli troškove održavanja. Idejni projekt je gotov, ali nije potvrđen jer čekamo promjenu prostornog plana. Pola novca dobivenog od prodaje odmarališta u Prvić Luki investirat će se u osnovnu školu, a druga polovica u Sportsko-rekreativni centar. Koliko će sve skupa stajati, u ovome trenutku točno ne znamo, ali radi se o projektu koji je ustrojen tako da bude i moderan i financijski prihvatljiv. Namjera nam je da za investicijska sredstva apliciramo na europske fondove. Glavninu zemljišta smo otkupili, preostale su još dvije manje parcele. Projekt bi trebao biti gotov do kraja sljedeće ili 2016. godine. Naša prednost je cijena: smještaj neće biti skup, a uvjeti će biti dobri. Vjerujemo da će mnogo klubova dolaziti k nama na pripreme.
Đurđevac više nema općinski sud, a otišle su i druge institucije. Sve se više pretvaramo u selo. Možete li što učiniti da se to promijeni?
- Uzrok tome što Đurđevčani do suda moraju putovati na desetke kilometara leži u prijašnjim vremenima, kad se ustroj iz 90-tih - tadašnja općina Đurđevac - promijenio. Rastočila se struktura koja se stvarala godinama pa smo umjesto jednog načelnika dobili njih šest ili sedam, a sve pod krinkom da će svatko bolje paziti na svoje. To je provedeno bez kriterija samoodrživosti, naročito gospodarske i administrativne. U sadašnjoj situaciji u Đurđevcu je svakako potrebna stalna služba općinskog suda. Za to postoji realna potreba. Vjerujem da će prije ili kasnije ponovno doći do ustroja kakav je nekad bio i da će se sudovi vratiti u stara sjedišta.
Kad ste postali gradonačelnik, rekli ste da bi nam bilo bolje da smo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji nego u Koprivničko-križevačkoj. Još to mislite?
- Da se pita Đurđevčane, vjerujem da bi velika većina bila za to da idemo pod ingerenciju Bjelovara. Primjerice, njihov sud ima tri ispostave s jednim sucem i da smo mi pod njima, sigurno bismo također imali ispostavu. Da ne kažem da Podravka, kao pokretač koprivničkog kraja, nije prisutna na području bivše općine Đurđevac, kao da su miljama daleko. S druge strane, sve veće tvrtke iz Bjelovara imale su ispostave u Đurđevcu.
Kod nas u Đurđevcu sve propada. Natura Agro, Haas... Što tu može gradska vlast učiniti?
- Naš grad je definiran pozicijom, dakle potencijalima, a to su drvna i metalna industrija. Mi ne možemo stvarati poduzetnike, niti je to dužnost Grada, ali moramo pripremiti uvjete. Otkupili smo 22 hektra zemljišta za zonu A jug. Ono što od poduzeća mora propasti, neka propadne što prije, da ne bude višegodišnje agonije, a ono što dođe u probleme, Grad ne smije zataškavati. Odgovorno vodimo brigu o našim komunalnim tvrtkama i o naplati potraživanja. Imali smo dva slučaja u kojima smo zbog neplaćanja gradskim tvrtkama uvidjeli da postoje problemi i onda su se ti problemi razriješili.
Što ćete napraviti s romskim naseljem Stiskom?
- Stiska mora biti kvart kao i svaki drugi. Tamo se provodi legalizacija i mještani će preuzeti sve obveze prema Gradu kao i svi drugi Đurđevčani. Romska populacija se mijenja, danas živi drukčijim životom. Moramo poraditi na kvaliteti njihova života i obrazovanja. Educiranjem i zapošljavanjem odvlačimo ih s margine života. Dobar ili loš Rom postoje jednako kao i dobar i loš Picok. Đurđevčane jedino smeta što se Romi, kada kupuju nekretnine izvan romskog naselja, ne odriču svojih kulturnih običaja i načina života. To nije prihvatljivo, to je za osudu.
Sve je više pasa lutalica po Đurđevcu. Što mislite poduzeti u vezi s time?
- Problem pasa lutalica rješavat ćemo provođenjem sterilizacije i čipiranjem. Želimo dokazati ono za što imamo indicija - da svi psi lutalice zapravo nisu iz romskog naselja. Nesavjesni građani ostavljaju svoje pse u blizini tog naselja, a psi se također dovoze s drugih područja. Zanimljivo je da većina pasa koja se uhvati nije čipirana, a to su također psi koji do tada i nisu primjećivani u romskom naselju. Kad nećemo imati skupo hvatanje pasa, nećemo imati niti dovoza ‘sa strane’. Nema smisla da Grad plaća koncesionaru, a ti psi nisu s našeg područja. Upravo smo poništili natječaj za koncesionara za zbrinjavanje pasa lutalica jer smo primijetili da ustanove koje se time bave dogovoraju podjelu tržišta i zato ćemo osposobiti naše komunalno poduzeće za zbrinjavanje pasa lutalica.
