Dvojica potpredsjednika Vlade, Tomislav Medved i Boris Milošević, danas u 10 sati trebali bi sudjelovati na komemoraciji u Plavnom i Gruborima, u kojima je u kolovozu 1995. počinjen ratni zločin nad srpskim civilima, za koji do danas nitko nije odgovarao.
Istina, zbog ubojstva šestero srpskih staraca u dva navrata sudilo se Frani Drlji i Božo Krajini, dvojici bivših pripadnika ATJ Lučko, no njih su dvojica na oba suđenja na zagrebačkom Županijskom sudu oslobođena krivnje zbog nedostatka dokaza. Presuda im je postala pravomoćna u listopadu lani, a u obrazloženju presude Vrhovni sud je jasno i glasno naveo da se zločin u Gruborima pokušao zataškati.
Nevoljkost države
– Utvrđena linija zapovijedanja ATJ Lučko, koju nedvojbeno čine zapovjednik i pomoćnik zapovjednika, propustila je poduzeti dužne radnje kako bi se pravodobno otkrili neposredni počinitelji. Njihove propuste treba promatrati u kontekstu svekolike pasivnosti i potpune nezainteresiranosti i drugih zapovjednika, pozicioniranih više i znatno više od zapovjednika ATJ Lučko. Umjesto učinkovitog otkrivanja odgovornih za ubojstva civila Milice Grubor, Marije Grubor, Jove Grubora, Jovana Grubora, Miloša Grubora i Đure Karanovića, samo zato što su bili Srbi, i paljenje kuća u zaselku Grubori, samo zato što u njemu žive Srbi, na djelu je bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civila – stoji u obrazloženju pravomoćne presude.
U analima hrvatskog pravosuđa slučaj Grubori tako će ostati zapisan kao savršen primjer dobro dokumentirane nevoljkosti države da se obračuna s ratnim zločincima u svojim redovima. Ta ružna priča počela je u kolovozu 1995. kada su postrojbe ATJ Lučko trebale pregledati i osigurati prostor radi prolaska Vlaka slobode, koji je državni vrh prevozio u Split. Ono što je trebalo biti rutinsko osiguranje terena od eventualno zaostalih neprijateljskih postrojbi nakon što su 5. kolovoza 1995. oslobođeni dijelovi Hrvatske koji su bili okupirani više od četiri godine, koncem kolovoza 1995. pretvorilo se u jednu od najvećih sramota Domovinskog rata.
U Planom i Gruborima zapaljene su srpske kuće, ubijeno je šestero mahom starih i nemoćnih srpskih civila, a cijela se priča nakon dolaska promatrača UN-a pokušala prikazati kao okršaj između pripadnika ATJ-a i paravojnih srpskih postrojbi. Da se nešto loše dogodilo u Gruborima, znalo se praktički odmah, a ružni detalji svega toga, kao i uloga Josipa Čelića, donedavnog zamjenika glavnog ravnatelja policije, i Željka Sačića, aktualnog saborskog zastupnika, dobro su dokumentirani. Naime, dva suđenja za ratni zločin u Gruborima i presuda Vrhovnog suda razotkrili su da su nakon akcije pisana lažna izvješća koja je, proizlazi iz sudskog postupka, pisao Josip Čelić.
On je, čulo se tijekom suđenja, zapovijedao postrojbom na terenu, iako na terenu nije bio
. “Čelić je lažna izvješća, iz kojih je proizlazilo da su se u Gruborima specijalci sukobili s četnicima, pisao po informacijama koje je dobio od Željka Sačića, koji je u Grubore došao dan nakon akcije”, piše u obrazloženju Vrhovnog suda.
Sačić je tijekom suđenja na zagrebačkom Županijskom sudu negirao da je Čeliću diktirao izvješća, tvrdio je da mu je Čelić kazao da se u Gruborima ništa nije dogodilo, dok je on po dolasku u Grubore vidio da su neke kuće spaljene, a druge oštećene u pucnjavi. Sačić je tvrdio je i da ne zna tko je ubio srpske civile, a i on sam je u prosincu 2009. bio uhićen zbog Grubora.
Mrlja na elitnu postrojbu
Kasnije je istraga protiv njega obustavljena, a zbog svog uhićenja, koje je smatrao neopravdanim, Sačić je kasnije tužio državu tražeći odštetu te mu je 2017. bilo nepravomoćno dosuđeno 75.000 kuna.
Osim protiv njega, istraga je bila obustavljena i protiv još dvojice pripadnika ATJ Lučko, od kojih se jedan navodno ubio malo prije početka prvog suđenja. No sudska vijeća koja su sudila za ratni zločin u Gruborima te Vrhovni sud puno su prostora posvetili izvješćima nazvavši ih sramotnim pokušajem zataškavanja koji je bacio mrlju na elitnu policijsku postrojbu i njezin ratni put. U obrazloženjima je istaknuto da je među pripadnicima postrojbe postojao vrlo čvrst zavjet šutnje, a Vrhovni sud udijelio je packu i državnim institucijama.
Navedeno je da su prvi svjedoci ispitani 15 pa i više godina nakon zločina, iako se za njega odmah znalo jer su “pripadnici međunarodne zajednice o ubijenim srpskim civilima i zapaljenom zaselku Grubori odmah nakon događaja izvijestili hrvatske vlasti”. U obrazloženju Vrhovnog suda ukazano je i na sramotnu činjenicu da se 14 godina nakon počinjenog zločina za koji su svi znali nisu znala imena počinitelja pa je 16. prosinca 2009. za taj zločin podnesena prijava protiv nepoznatog počinitelja. Vrhovni sud istaknuo je i da je prvom ispitivanju svjedoka “prethodila dugogodišnja šutnja nadležnih tijela RH, a kada su ispitivanja napokon započela, predočavana su lažna izvješća, neki su svjedoci bili osumnjičenici, a drugi u strahu da će to postati...”
Pravomoćna oslobađajuća presuda dvojcu koji se teretio za ratni zločin u Gruborima znači da je počinitelj još uvijek nepoznat te da bi ga policija trebala tražiti. No koliko je poznato, nikakva nova istraga nije pokrenuta zbog onog što se dogodilo u Gruborima, a praksa pokazuje da vjerojatno neće ni biti, jer je ta priča za policiju završila u onom trenutku kada su podnijeli kaznenu prijavu.
U selu Široka Kula kod Gospića je ubijeno 25 civila za koji zločin nikada nitko nije odgovarao. Taj se zločin dogodio prije svih Grubora, Paulin dvorova, Aleksandre Zec i drugih. Nikada nitko nije rekao da što zna....štite jedni druge, aa mi svoje mrcvarimo po sudovima bez dokaza.