U četvrtak 29. studenoga za jugoistočnu Europu započela je nova energetska era: toga dana u gradiću Kipoiju na tursko-grčkoj granici fizički su zavarivanjem spojeni plinovodi Trans Anatolian Pipeline (TANAP) i Trans Adriatic Pipeline (TAP) kroz koje će do kraja 2020. godine, za manje od dvije godine, u Europu s istoka početi stizati prve velike količine plina koji neće biti ruski. Bit će to plin koji se još od sredine 2000-tih eksploatira na Kaspijskom jezeru iz azerbejdžanskog naftno-plinskog polja Shah Deniz.
Do turske granice dovodi ga 692 kilometra dug South Caucasus Pipeline (SCP), a dalje kroz Tursku prema Grčkoj, do istočne obale rijeke Marice ili rijeke Euros 1841 km dug TANAP. Za dvije godine, tu će ga početi preuzimati pa kroz Grčku, Albaniju i po dnu Jadranskog mora na talijansku obalu dopremati i 878 km dugi TAP. Do Italije će plin, dakle putovati čeličnim cijevima ukupno 3411 kilometara, a sve to da bi se na golemo talijansko tržište, koje godišnje troši oko 71 milijarde, dopremilo još 10 do 20 milijardi prostornih metara prirodnog plina. Na prvi pogled ta se količina ne čini značajnom, no ona ipak predstavlja krupnu geopolitičku energetsku prekretnicu. Italija sada, naime, za napajanje svoje posustale ekonomije energijom ovisi o Rusiji jer od nje kupuje 45 posto plina koji uvozi, ili oko 27,5 milijarde prostornih metara.
S plinom iz Kaspijskog jezera moći će taj uvoz odmah prepoloviti, a u dogledno vrijeme i posve zamijeniti. No, nije riječ samo o Italiji: plinom koji nije ruski TAP će istočno od Italije moći opskrbljivati Bugarsku, Albaniju, BiH, Crnu Goru i Hrvatsku, a na sjeveru Njemačku, Francusku, Englesku, Švicarsku i Austriju. Nema sumnje da će to Italiju, već sada s osam ulaznih točaka za uvozni plin (šest “cijevi” i tri LNG terminala), te s vlastitom proizvodnjom od oko 5,5 milijardi kubika, učiniti istinskim “energetskim hubom” jugoistoka Europe. Tu će se, uz ruski i sada kaspijski, dopremati plin i iz Alžira, Katara, Libije, Norveške, Nizozemske, SAD-a... i prema potražnji prodavati i distribuirati susjednim zemljama.
A što će to značiti za Hrvatsku i za snove brojnih hrvatskih političara o hrvatskom “energetskom hubu” i “konačnom stavljanju Hrvatske na energetsku kartu Europe”? Ti snovi bit će još dalje od ostvarenja. Premda će joj TAP u Albaniji biti “nadomak ruke”, vjerojatnije je da će Hrvatska kaspijski plin kupovati preko Italije na sjevernom Jadranu. Naime, nakon što je hrvatska Ina nedavno od talijanskog Enija otkupila njegov udjel u tvrtki Eni Croatia BV koja je sudjelovala u eksploataciji plina na poljima Sjeverni Jadran i Marica, pa je tako prvi put sama počela upravljati nekim offshore nalazištem ugljikovodika, Eni i Ina započeli su pregovore o gradnji plinskog interkonektora kojim će plin teći između hrvatske i talijanske obale u oba smjera. Tako Hrvatska sa svojom skromnom potrošnjom plina više uopće neće ovisiti o Rusiji. Pritom, dogodit će se još jedan strateški preokret: naglo će se smanjiti i potreba za LNG terminalom na Krku.
Ništa od Čačićevog tsunamija 😂