Kad je prije nekoliko dana najavio „u idućem razdoblju pokretanje postupka natječaja za istraživanje i eksploataciju na području Dinarida“, ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić otvorio je novo, uzbudljivo i pionirsko poglavlje istraživanja, a možda i proizvodnje nafte i plina u Hrvatskoj. Za razliku od hrvatskog Panona, u kojem je do sada proizveo više od milijarde i 300 milijuna barela ekvivalenta nafte (nafte, kondenzata i prirodnog plina), područje Dinarida, planinski lanac koji se pruža uz Jadransko more od Slovenije do Albanije, vrlo je slabo istraženo i o njemu postoji daleko više mitova (osobito u Bosni i Hercegovini) nego pouzdanih podataka.
Kako kaže Marijan Krpan, predsjednik uprave hrvatske Agencije za ugljikovodike, na hrvatskom dijelu Dinarida seizmičkim ispitivanjima snimljeno je samo od 400 do 500 kilometara geoloških profila, a i to za današnje pojmove jako starom tehnikom, pa ono za naftne geologe predstavlja (engl.) frontier ili istinski neistraženo područje. Ali, ne i područje bez izgleda za pronalaženje ugljikovodika.
Prikupljanje ponuda
Dinaridi su, naime, geološki vrlo slični Rocky Mountains ili Stjenjaku, najvećem američkom planinskom lancu u kojem su nafta i plin pronađeni u priličnim količinama pa bi ih, po geološkoj analogiji, trebalo očekivati i u Dinaridima. Osim toga, u geološkoj strukturi vrlo sličnoj hrvatskom dijelu Dinarida, samo plićoj, Royal Dutch Shell i Petromanas Energy pronašli su 2013. u Albaniji komercijalne količine nafte na Bloku 2-3 s bušotinom Shpirag-2, nakon koje su uslijedile i Shpirag-3 i 4, ali i potraga na naftom i plinom uz obalu i na kopnu Grčke te Crne Gore.
Plan o skorom nastavku potrage za naftom i plinom u Dinaridima dio je nastojanja Hrvatske da obnovi svoje rezerve i poveća proizvodnju fosilnih energenata onako kako je to uobičajeno u svijetu: prikupljanjem ponuda zainteresiranih investitora, davanjem dozvole (koncesije) za istraživanje i eksploataciju naftnim kompanijama, domaćim i inozemnim, te podjelom proizvedenih količina između Vlade Republike Hrvatske i ovlaštenika dozvole. Naime, proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj od 2006. godine kontinuirano pada: te godine vlastita proizvodnja plina zadovoljavala je 99,51 posto hrvatskih potreba, a 2016. svela se na samo 63 posto. Kada je riječ o nafti, udio domaće proizvodnje u potrošnji prosječno u posljednjih deset godina iznosi oko 16 posto.
Stoga je u lipnju 2016. godine Vlada sklopila ugovore o istraživanju i podjeli eksploatacije ugljikovodika za pet istražnih prostora u Panonu, dva uz Dravu i tri uz Savu, s hrvatskom Inom i kanadskom kompanijom Vermilion, a zadnjega dana listopada ove godine Vlada je odlučila raspisati novo nadmetanje za koncesije na još jedan istražni blok uz Dravu, četiri u dolini rijeke Save i dva u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Taj je natječaj otvoren do kraja lipnja iduće godine. Natječaj, pak, za koncesije na srednjem i južnom Jadranu završio je u svibnju 2015. godine odustajanjem konzorcija Marathon Oila i OMV-a od sklapanja ugovora, većinom zbog sporova oko granica na moru s Crnom Gorom i Slovenijom. Otvaranje Dinarida za istraživanje i eventualnu eksploataciju, prema tome, novi je i smjeli iskorak Hrvatske u nastojanju da obnovi zalihe i proizvodnju nafte i plina na vlastitom tlu.
Administrativno, riječ je o četiri istražna bloka s oznakama od DI-13 do DI-16. Prvi je na području Gorskoga kotara, površine 3,6 tisuća četvornih kilometara, drugi je na području Like, u zaleđu Velebita, površine 2,7 tisuća km2, treći sa 2,9 tisuće četvornih kilometara obuhvaća Ravne kotare i šibensko zaleđe, a četvrti se istražni blok pruža u zaleđu srednje Dalmacije i površine je oko tri tisuće četvornih kilometara. Unutar tih blokova isključena je mogućnost istraživanja i bušenja u nacionalnim parkovima te parkovima prirode i njihove su granice daleko odmaknute od obale, kao i od granice s Bosnom i Hercegovinom. Ne protežu se ni na hrvatske otoke i podmorje, premda i njih geolozi ponekad smatraju „vanjskim Dinaridima“, kao ni na dubrovačko područje. Javnost će time svakako biti zadovoljna i neće biti razloga da se Vladi upućuje prigovor kako bi istraživači nafte i plina mogli nanijeti štetu Plitvicama, Velebitu ili Krki, te drugim hrvatskim geografskim i povijesnim vrijednostima ili zasmetati razvoju turizma. Koliko je, međutim, vjerojatno da bi istraživači zaista u hrvatskim Dinaridima mogli pronaći količine ugljikovodika dovoljne za isplativu proizvodnju, to je drugo pitanje.
Tragovi na Vlasti-1
Dinaridi, naime, nisu baš posve djevičansko područje. Već u davnoj povijesti stanovnici tog područja poznavali su i iskorištavali izdanke nafte na samoj površini tla, a koje nisu mogle nastati na površini nego jedino u dubini zemlje, pa je već 1970-ih godina tadašnji Ina-Naftaplin izradio prvu duboku istraživačku bušotinu Ravni Kotari-1 kod Murvice nedaleko od Zadra. Nastavio je s bušotinom Nin-1 s konačnom dubinom od 5600 metara. Uslijedila je bušotina na otoku Braču kod Milne sve do 6047 metara, a zadnja istražna bušotina u hrvatskim Dinaridima do 1981. godine bila je Poljica-1 s dubinom od 5515 metara.
Na priobalnom području i na jadranskim otocima u tom razdoblju istraženo je ukupno 17 istraživačkih bušotina. „U pojedinima su registrirane pojave ugljikovodika i sumporovodika“, izvijestio je geolog Vjekoslav Spaić. „Najznačajnije pojave ugljikovodika bile su u bušotinama na području Ravnih kotara, Dugog Otoka, Oliba i Brača. Nafta je registrirana u bušotini Ravni kotari-1 i 3, te Dugi otok-1, a pojave plina u bušotinama Olib-1, Nin-1, a naročito u bušotini Brač-1“, dodao je.
„Anhidritno-karbonatni kompleks naslaga se dosad pokazao kao najperspektivniji za nalaz ugljikovodika“, nastavlja Spaić. „U njemu je zabilježen plin C1-C5, sumporovodik i CO2, pod vrlo visokim tlakom od 1100 bara. Utvrđeno je da u njemu postoje zatvorene naftno-hidro-geološke cjeline s visokim tlakom i temperaturom. Prema tome u njemu je moglo doći do akumulacije ekonomski značajnih količina ugljikovodika...“
„Pojave“ ugljikovodika, međutim, nisu bile takve da bi opravdale daljnja ulaganja u skupa i vrlo rizična istraživačka bušenja na kopnu pa je Ina-Naftaplin u lipnju 1981. godine s međunarodnim naftnim kompanijama Agipom, Chevronom, Hispanicom i Texacom pokrenuo istraživanja u hrvatskom dijelu jadranskog podmorja, na tri koncesijska područja – Mljetu, Palagruži i Jabuci. Snimljeno je više od 20 tisuća kilometara seizmičkih profila, izbušeno 12 bušotina ukupne duljine 37 kilometara. Strani partneri uložili su 252,6 milijuna dolara, a isto toliko i Ina-Naftaplin. Nafta i plin, međutim, nisu pronađeni. Sve su bušotine „likvidirane kao negativne“, „nisu dale pozitivne rezultate“ ili su, u najboljem slučaju, „u pukotinama eocenskih vapnenaca utvrđeni (samo) tragovi mrtve nafte“, stoji u izvješću Ina-Naftaplina iz 1990. godine.
Naposljetku je Ina-Naftaplin vjerojatnost pronalaženja nafte i plina na srednjem i južnom Jadranu, koji također pripadaju Dinaridima, ali „vanjskima“, službeno procijenio na samo osam posto. Od svih istraživačkih bušotina samo je jedna dala jasne tragove nafte, bila je to Vlasta-1 oko 15 milja sjeverozapadno od otoka Sušca. Međutim, bušačko svrdlo se u njoj zaglavilo i puknulo, baš kao i u bušotini na Braču, pokazavši zorno naftnim rudarima koliko je teško i rizično bušiti duboko u krhkom vapnencu prepunom rasjeda, kaverni i nagrizajućeg sumporovodika. No, veliki kopneni dio Dinarida, onaj u Lici i Gorskom kotaru, nikada nije istraživan ni seizmičkim snimanjima ni istraživačkim bušotinama pa se o tome sadrži li on ugljikovodike može samo nagađati. Svojedobno je, potkraj 1980-ih, Dinaride još u vrijeme bivše Jugoslavije istraživala američka kompanija Amoco budući da je ona imala najviše iskustva i u Rocky Mountains. Iza Amoca ostale su i u Hrvatskoj analize koje, nažalost, nisu dostupne javnosti, a o kojima se u BiH stvaraju mitovi divovskih razmjera. „BiH bogata crnim zlatom: samo u Orašju ima nafte vrijedne 14 milijardi američkih dolara“, javio je Radio Sarajevo na jesen 2017.
Velike zalihe u Drežnici
„Nakon obrade i analize podataka u Amocovu centru u Houstonu pojavile su se veoma perspektivne strukture u okolini Trebinja, Stoca, Nevesinja, Mostara... kao i jedna “megastruktura”, Drežnica, s velikim zalihama na dubini od 6000 metara. Koliko se zna, Amoco je uoči rata ponudio ugovor o podjeli proizvodnje na 35 godina koji, nažalost, nije zaživio. Nakon rata Amoco se povukao iz daljih istraživanja i o tome obavijestio institucije u Sarajevu“, rekao je za portal klix.ba dr. Edin Delić s Rudarsko-građevinsko-geološkog fakulteta u Sarajevu. No koliko je Amoco mogao napraviti s investicijom od samo 12 milijuna dolara?
U BiH Dinaride je od 1963. do 1973. godine bušio i zagrebački Ina-Naftaplin. Ali, ni jedna od njegovih nekoliko dubokih bušotina (Tuzla-1, Vareš-1 i Glamoč-1) nije dala nikakve rezultate. Sada ondje štafetnu palicu, čini se, preuzima Shell koji je, prema vijestima starima sad već pet godina, vlastima Federacije BiH dostavio pismo namjere da uđe u pregovore u vezi s dodjelom koncesije za istraživanje zaliha ugljikovodika na području Dinarida.
U Agenciji nisu pesimistični
Unatoč dosadašnjim prilično obeshrabrujućim rezultatima istraživanja nafte i plina u Dinaridima u hrvatskoj Agenciji za ugljikovodike nisu pesimistični. – U dvjema bušotinama koje su bile komercijalno negativne, Nin i Ravni kotari, makar u tragovima, nafta se ipak pojavila. To upućuje na to da postoji naftni sistemi, ali koliko je on aktivan i može li se više nafte naći na nekom drugom, bolje propusnom mjestu s boljim ležišnim svojstvima, to je pitanje i predmet budućih istraživanja – kaže predsjednik uprave Agencije Marijan Krpan. – To je jedinstvena prilika da se obnovi priča započeta potkraj 1980-ih s Amocom. Logika s kojom je Amoco došao na Dinaride, da su oni kao „navlačni pojas“ (engl. thrust belt) „hrvatski Stjenjak“, i dalje stoji. Tada je sve skupa stalo jer je počeo rat pa u kopnenom dijelu Dinarida 30 godina praktički nije bilo nikakvih aktivnosti. Stoga danas, nakon što je tehnologija znatno uznapredovala, ima smisla ponovno probati – dodaje Krpan.
Već ima, kaže, inozemnih kompanija koje su pokazale interes za istraživanje hrvatskih Dinarida, ali dok se ne jave na natječaj, njihova imena ne može otkriti.
Pogledajte video: Ovo su najbolje zimske gume
Ako je i nađu bit će od onih koji su platili vađenje!