Sve do tog siječanjskog jutra 1848. godine James Wilson Marshall svoje je dane provodio relativno mirno, a vrhunac uzbuđenja u njegovu životu bio je dan kada se najprije žestoko posvađao, a potom i potukao sa svojim ocem. Do incidenta je došlo jer je njegov otac inzistirao na tome da mu sin postane farmer, a Jamesu, koji je sanjao o tome da jednog dana postane graditelj mlinova, ta se ideja nikako nije dopadala. Nakon tog obiteljskog okršaja napustio je rodni New Jersey te se u potrazi za svojim snom zaputio na zapad. Naposljetku je zbog spleta okolnosti nekoliko godina ipak proveo radeći kao farmer u Kansasu, a nakon toga, slijedeći svoj dječački san, napokon se domogao Kalifornije u kojoj ga je, s namjerom da mu sagradi i održava mlin u podnožju Sierra Nevade, zaposlio John Augustus Sutter. Marshall je sa zadovoljstvom prihvatio posao, sagradio mlin i provodio svoje dane brinući o njemu, a zatim je 24. siječnja 1848. godine uočio da se nešto svjetluca u vodi mlina. Na prvi pogled nije imao pojma što bi to moglo biti, a kada je iz vode zagrabio šaku šljunka i u njoj ugledao četiri grumena zlata, teško da je mogao i sanjati da je upravo zbog tog pronalaska pokrenuta najveća zlatna groznica u povijesti čovječanstva. Doduše, Marshall i Sutter prvih nekoliko mjeseci nisu nikome govorili o svojem pronalasku, ali se glas unatoč tome ubrzo proširio, a predsjednik SAD-a James Polk u prosincu 1848. potvrdio je izvještaje po kojima je u toj državi pronađena velika količina zlata. Kalifornijska zlatna groznica i službeno je započela.
Hrvate su zvali “Slavonci”
Broj rudara koji su se uključili u eksploataciju zlatnih nalazišta koja su uglavnom bila koncentrirana na području Sierra Nevade i Sjeverne Kalifornije bio je toliki da se broj stanovnika u San Franciscu, koji je služio kao prometno središte iz kojeg se moglo pristupiti tim teritorijima i u kojeg se uvelike slijevalo pronađeno zlato, u samo dvije godine povećao čak 25 puta. Među njima je bilo i mnoštvo Hrvata, pretežito iz Dalmacije, koji su zaneseni pričom o zlatnoj groznici krenuli pristizati u SAD. Neki su najprije dolazili brodovima do New Yorka, a neki do New Orleansa. Dalje se kretalo vlakom preko Teksasa, Novog Meksika i Arizone, pa do Kalifornije. Bilo je naravno i onih koji su se odlučivali za drugu rutu, pa su s dalmatinskih otoka i obala u vlastitim brodovima, nakon tromjesečnog tegobnog puta iz stare domovine pristizali u Kaliforniju oko rta Horn, na krajnjem jugu Južne Amerike. Svima njima cilj je bio doći do rudnika zlata u Nevadi, El Doradu, Amadoru i drugim mjestima potencijalno bogatim tim cijenjenim metalom.
Tako je nakon 1849. godine Kalifornija postala dom stotinama hrvatskih useljenika, a San Francisco stekao je ugled najpoznatijeg i najvećeg naselja prvih useljenika koji su iz Hrvatske stigli na zapad Amerike prije 1880. godine. Taj je grad bio baza svima onima koji su se poslije raselili po Divljem zapadu, što je razumljivo uzmemo li u obzir da je San Francisco bio luka i raskrižje dvaju kontinenata – Azije i Amerike te da je privlačio ljude mnogih narodnosti i rasa. Amerikanci su Hrvate, koje su tada mahom zvali Slavonci, bez obzira na to što ih je većina u Kaliforniju stigla iz Dalmacije, opisivali kao energične i poduzetne ljude koji su preobrazili površinu zemlje i pripitomili divlja područja, a učinili su to svojim radom, krvlju, znojem, strpljenjem u patnji i žrtvama. Nije stoga čudno da su umirali mladi, u najboljim godinama – dvadesetima, tridesetima i četrdesetima, što otkrivaju i podaci s kalifornijskih groblja.
Među ljudima koji su u Kaliforniji okušali svoju sreću u potrazi za zlatom bio je i John Owen Dominis, sin kapetana Johna Dominisa koji je s Hrvatskog primorja najprije otplovio u SAD, a zatim isplovio i prema Havajima. U Honoluluu je izgradio kuću koju je nazvao Washington Place, a koja je poslije postala guvernerova palača. Dominis Stariji poslije je nestao na moru na putu za Kinu, a njegov sin nastanio se u San Franciscu potaknut zlatnom groznicom. Godinu je dana kopao po raznim nalazištima te u nekoliko navrata i riskirao život u susretu s jednim od gotovo sedamdeset tamošnjih indijanskih plemena, ali sreća ga nije mazila. Prema, doduše nepotvrđenim pričama, u godinu dana pronašao je doslovce tek nekoliko manjih grumenčića nakon čega se odlučio vratiti na Havaje. Ono što je posebno zanimljivo jest to da se ondje u rujnu 1862. godine oženio princezom Lydijom Kamekaha Kapaakea koja je poslije postala Lili’uokalani, posljednja kraljica Havaja. John Owen Dominis tako je postao havajski guverner i princ-suprug, a preminuo je u kolovozu 1891. godine. Njegov i životopis njegova oca u SAD-u se i danas čitaju kao jedan od zanimljivijih romana iz tog doba.
Sve za brzo bogaćenje Među istaknutim doseljenicima koji su te 1849. stigli u San Francisco bio je i tada 18-godišnji Nikola Barovich iz Janjine pokraj Dubrovnika. Ni on se, baš kao ni John Owen Dominis, nije previše proslavio u potrazi za zlatom i srebrom duž Kalifornije i Nevade zbog čega se nakon godinu dana “muke koja mu nije davala nikakvog kruha” vratio u San Francisco, gdje je postao uspješan poslovni čovjek i jedan od vođa dalmatinske zajednice u tom gradu. Iako se Hrvati općenito ne mogu pohvaliti nekim prevelikim rudarskim uspjehom tih godina, mnogi od njih su, shvativši da je posao u središtu trgovačke djelatnosti uglavnom unosniji i manje riskantan od traganja za zlatom, počeli otvarati svoje ugostiteljske radnje, kavane, restorane, salune... U jednom razdoblju između 1850. i 1860. u San Franciscu je bilo više od tisuću hrvatskih radnji. S obzirom na broj pustolova, kockara, lovaca na blago i raznoraznih sumnjivih tipova koji su u tom desetljeću došli u grad, cijene su skočile nebu pod oblake. Krevet ili samo madrac za jednu noć stajao je 15 dolara, soba od 100 do čak tisuću dolara na mjesec, a najamnina jedne prodavaonice čak tri tisuće dolara. Hrvati su to znali iskoristiti, pa su tako jabuke prodavali za dva do tri dolara po komadu, tucet jaja za 20 do 30 dolara, kavu za pet, a bačvu čaja za četiri stotine dolara. Mogućnost brzog bogaćenja koja nije ovisila isključivo o sreći, kao što je to bio slučaj u potrazi za zlatom, privukla je mnoge hrvatske iseljenike najrazličitijih zvanja. Mnogi od tih ljudi nisu imali gotovo nikakvo obrazovanje, ali su im se uskoro pridružili i neki obrazovaniji sunarodnjaci, poput doktora Vincenta Gelcicha iz Starog Grada na otoku Hvaru koji je 1856. godine otvorio svoju ordinaciju u San Franciscu.
Još jedna od priča o poznatim tragačima zlata koji su bili uspješniji u nekim drugim područjima nego u iskopavanju žutog blaga ona je o Marcu Medinu. Riječ je o jednom od najuspješnijih i najimućnijih pionira sa starog Zapada, podrijetlom iz Budve (koja je tada pripadala južnoj Dalmaciji). On je već 1856. godine posjedovao voćarnicu u San Franciscu te stekao poprilično bogatstvo, a bio je i među prvima koji je doselio u Virginia City u Nevadi. Ciglena zgrada koju je tamo sagradio bila je treća najveća u gradu, a platio ju je 14 tisuća dolara u zlatnicima. Ubrzo nakon toga osnovao je i tvrtku koja se bavila iskapanjem zlata i srebra u okrugu Washoe unutar Nevade. Njemu osobno nije išla od ruke potraga za zlatnim kamenčićima, ali su zato u tome mnogo bolji bili njegovi radnici zbog kojih je kapital korporacije u jednom trenutku dostigao za to vrijeme basnoslovnih pola milijuna dolara.
– Medin pripada onom sloju naših sugrađana koji su rođeni u inozemstvu, a čine velik dio kostiju i mišića te javnog duha rudarskih područja Nevade – navodi 1869. godine u svom tekstu urednik „The White Pine Newsa“. Među svim tim rudarima, revolverašima, desperadosima, odmetnicima i osvetnicima, Hrvati su poprilično dobro “plivali”, pogotovo u ugostiteljskom biznisu. Tekst o Nikoli Barovichu i njegovoj gostionici “Alhambri” izišao je šezdesetih godina na prvoj stranici novina „Reese River Reveille“, a već tada izgledalo je kao da je Barovich prošao kakav suvremeni tečaj iz odnosa s javnošću.
– Čast mi je pozdraviti i obavijestiti sve moje prijatelje i javnost da ću svakog ponaosob dočekati i brinuti se za njegovu duševnu ugodu s najvrsnijim vinima, cigarama i alkoholnim pićima koja se mogu naći na tržištu. Nitko neće ostati žedan jer smo najjeftiniji u gradu, a ako kod nekog drugog nađete jeftinije piće, kod nas dobivate bocu besplatno. Ljubitelji biljara mogu se okušati u toj šarmantnoj igri za najboljim stolovima, a sve to uz čarobne zvuke klavira koje će svake večeri samo za vas svirati profesor Plumhof – navodi slatkorječivi Barovich u razgovoru za novine.
Hrvatska kuhinja
Ipak, sva dosad u tekstu navedena “lica s naslovnica” ondašnjeg vremena do danas su uglavnom zaboravljena, što se ne bi moglo reći i za restoran Tadich Grill koji su na samom početku zlatne groznice 1849. godine otvorila trojica hrvatskih iseljenika – Nikola Budrovich, Frano Kosta i Antonio Gasparich. Zapravo, biznis su počeli tako što su podigli šator i stavili natpis “Coffee Stand” na isturenom molu Long Warf koji se prostirao oko 800 metara prema pučini. Upravo se taj štand od onda do danas prometnuo u najstariji restoran u cijeloj Kaliforniji te treći najstariji restoran u SAD-u koji neprekidno radi od svojeg otvorenja.
Promijenio je otad trojicu vlasnika, ali svi su bili Hrvati. Zbog potresa bili su prisiljeni promijeniti prvotnu lokaciju restorana tako da se Tadich Grill danas nalazi na adresi u samom srcu San Francisca – u Ulici Kalifornija 240. Tu se već naraštajima sastaje elita San Francisca i sklapaju veliki bankarski, trgovački i ini poslovi, ali prije svega – tu se nalazi trajni spomenik prvim iseljenicima u Ameriku i njihovu snalaženju na Divljem zapadu, gdje je umjetnost bila i preživjeti, a pravo čudo uspjeti.
