Chefovi, najbolji koje naša zemlja ima, dane provode na Banovini, gdje im tlo pod nogama podrhtava, vjetar i kiša šibaju ih u šatorima, na propuhu, promrznuti pokraj grijalica. Ali, traka radi. Vrući tanjuri su na stolu. Ovdje, u šatoru u Petrinji, ali i u Sisku, Glini, selima u okolici...
Mario Mihelj (35) iz Mlinova chef je trenutačno najpoznatije zagrebačke kuhinje. U petrinjskom šatoru.
– U kuhinji u El Toru imam jednog zamjenika glavnog kuhara, sous-chefa, a ovdje ih je prošlo više od dvije stotine – kaže Mihelj.
Kad palite štednjak?
– U sedam ujutro, i ne gasi se do noći. Brodosplit nam je poslao lonac koji ima više od tisuću litara, u njemu možemo napraviti više od dvije tisuće porcija graha, gulaša, variva...
U kuhinji koja radi od šest do deset tisuća obroka dnevno raspored se zna. Jedni režu luk, drugi sjeckaju meso, kuhari kuhaju, drugi pakiraju, Marijana s Korčule i Valentina i Manuela iz Lovrana peru suđe, stotine posuda.
– Svatko zna što radi, u rukavicama peremo od deset sati sve dosad – govore djevojke.
Grah se krčka četiri sata
Na Banovini su chefovi restorana RougeMarin, Baltazar, Agava, Apetit, Toro, Catering Matanić, pa i Mate Janković... Eto, sama krema.
– Od prvog dana smo ovdje. Lijepo je vidjeti koliko je ljudi došlo pomoći, javilo se, dolaze sa svih strana, od Makarske do Osijeka. Tek se tu može vidjeti na koga se može računati u ovoj situaciji, znamo da nismo sami. Odjednom se stvori kombi koji će voziti hranu, pa drugi koji doveze kruh, stvari rješavamo u hodu – kažu kuhari.
Koliko se grah krčka?
– Četiri sata. U ovim uvjetima hladnoće zdjele se teško zagriju pa i dulje traje – govore.
Što vam u Petrinji nedostaje?
– Hrane, namirnica, imamo. Ali nema posuda u kojima bismo mogli hranu voziti po selima. Nedostaju nam aluminijske termoposude. Stiropor i plastika nisu odgovarajući. Ostalo sve imamo. Zasad.
U šatoru razgovaramo s koordinatorom za Petrinju, Domagojem Delačem (41), dečkom iz zagrebačke Tkalčićeve ulice.
– Topli obroci su ključna stvar. Hranimo sve, od baka, trudnica, vatrogasaca, volontera do statičara. Tisuće ljudi. I ljudski je faktor tu najvažniji. Imamo ljude koji ne žele spavati izvan grada, u Sisku ili negdje gdje je sigurnije, već spavaju u šatoru ne bi li ujutro odmah bili na dispozicije. Umorni smo, ali nitko ne staje. Tu sam od prvog dana – priča Delač i dodaje:
– Gospođa Zdenka koja je dekanica na Fakultetu metalurgije u Sisku brine da su stolovi čisti, Franjo je preko noći postao vrsni domar, Emilija je šefica za pranje suđa i stalno prima ponude restorana za posao, a umirovljeni natporučnik HV-a Gavro ima snage kao kakav golobradi ročnik. Tu je i Matija, dečko iz Zagreba koji samostalno ogranizira ekipu volontera iz molitvene zajednice ‘Nanovo rođeni’ iz Botinca. Pomažu u koordinaciji i bračni par Damir i Adrijana Nenadić, ljudi iz kraja.
Šatori u kojima su trenutačno postavila je Udruga ugostitelja Hrvatske i Grad Petrinja. U danima koji slijede šatori će se razmontirati jer počinje obnova, na petrinjskom Trgu Franje Tuđmana počet će građevinski radovi, a još se dogovara gdje će se hrana pripremati i kako će se distribuirati.Kuha se i u Sisku. U restoranu Cocktail 2, obitelji Kramarić, koji je sala za vjenčanja, okupili su se znalci. Mate Janković, Marin Rendić i društvo.
Dio ih je tu, neki su u Zagrebu, hrana stiže sa svih strana. Bojan Kljajić (31) stigao je iz Slavonskog Broda. Bio je konobar u Esplanadi, kuhao je u Hiltonu te radio sezonski u Južnom Tirolu.
– Kad se nesreća dogodi, gdje god to bilo u zemlji, kao da se dogodila u svakom gradu. Sjetite se Gunje, cijela zemlja bila je uz nju. Sada je tako i ovdje, na Banovini. Nisam ni trenutka razmišljao, prijavio sam se za pomoć. Na portalima sam vidio da inicijativa “Chef kuha doma” traži ljude i od četvrtka sam u Sisku – kaže Kljajić.
Specijalitet u Hiltonu bio mu je sashimi od tune. Wasabi, pire, odrezak od tune, crno-bijeli papar, tamni umak, poriluk i šampinjoni. Ovdje se kuhaju jednostavnija jela.
Meni dogovoren s Jankovićem
– Meni za sljedećih nekoliko dana dogovorili smo jučer s Matom Jankovićem – kaže Kljajić.
O čemu je riječ?
Što će sve ljudi u Sisku i okolici jesti? Igor Čimbur (37) iz kultnog zagrebačkog Baltazara objašnjava: – Čim je potres zatresao, Marin Rendić iz Apetita iz Jurjevske i Marin Medak, vlasnik RougeMarina, krenuli su u Petrinju. Mi smo ih slijedili. Na Facebook-grupi “Chef kuha doma”, koja ima više od sto tisuća pratitelja, objavili smo koje nam namirnice trebaju i ljudi su ih poslali. Radimo ćufte s palentom, varivo s keljom, špagete bolonjeze, carsko meso, grah... Iz naše kuhinje izlazi 500 porcija dnevno, još ih 500 stiže iz Zagreba – kaže Čimbur iz Baltazara.
Što vam može pomoći?
– Hrane ima. Javilo se puno ljudi i reklo: “Dečki, kaj god treba, tu smo”. I nije lako, dečke koji su došli ovdje pogodio je i potres od 6,2 stupnja. Šutimo i radimo. Prijatelj Trpko dao je ključ stana u Sisku, tamo kuhari spavaju... Iz Omiša je stigao i Saša Stanić (51). – Supruga Jadranka i kći Petra su kod kuće, a ja sam do daljnjega tu. Dok god bude potrebe. Amater sam, ali odradio sam niz kuharskih tečajeva, među njima i onaj Branka Ognjenovića te šest tjedana na Paul Bocuse akademiji u Lyonu. Učio od pečenja kruha do pripreme školjki i rakova. U svemu ću pomoći, što god treba – govori Stanić.
Jelo je u ovom trenutku ovdje najvažnije. Ljudi sa svih strana zemlje dolaze ne bi li unesrećenima u potresu pomogli onako kako znaju. Dolaze, odlaze, vraćaju se. Nesebično. Jedni za druge...
Banovini