Nema nikakve dvojbe – jer to dokazuju brojna arheološka, povijesna, etnografska i ina istraživanja – u svim razdobljima ljudske povijesti, u svim zajednicama, svim plemenima, svim društvima i svim kulturama, pa i u suvremenom svijetu, ljudi koji imaju neke stvarne, bogomdane, nadnaravne ili znanošću omogućene, ali i hinjene, prevarantske, tabarinske sposobnosti proricanja i predviđanja budućnost, bili su i još uvijek su visoko cijenjeni, traženi, dobro plaćeni i slavljeni.
Kako se i Hrvatska i Amerika nalaze pred još jednim izborima – Lijepa Naša pred predsjedničkim, a Moćna Njihova pred parlamentarnim – učinilo mi se zgodnim, ali i važnim, da detaljnije istražim i svom čitatelju prikažem malene sličnosti i silne razlike u pristupima, metodama i javnim stilovima iznošenja političkih predviđanja i prognoza kod “nas” i kod “vas”.
Što se moći, utjecaja i slave velikih vjerskih proroka (svi su veliki vjerski proroci i mistici bili muškarci) i životnih proročica (sve su antičke i još drevnije proročice bile žene) tiče, dovoljno je spomenuti neuništivu, inspirativnu i otajstvenu snagu svih velikih svetih knjiga, ali i enormnu moć najslavnijeg antičkog proročkoga hrama (zapravo Apolonova hrama) u Delfima, u kojem je desetljećima, zapravo stoljećima, “ordinirala” najslavnija svećenica i proročica zapadne civilizacije Pitija. Diskurs kojim se služila u svom najslavnijem proročanstvu – “Ibis redibis, nunquam peribis in bello” (Ići ćeš, vratiti se, nećeš u ratu poginuti) koje pomicanje zareza pretvara u suprotnost “Ibis redibis nunquam, peribis in bello” (Ići ćeš, vratiti se nećeš, u ratu poginuti) – dobro bi došao i današnjim političkim prorocima u Americi i Hrvatskoj. Nekim ili svim predsjedničkim kandidatima mogli bismo prenijeti ovakvo proročanstvo: “Ići ćeš na izbore, izgubiti, nećeš na njima pobijediti”, koje, nakon izmjene položaja zareza, postaje: “Ići ćeš na izbore, izgubiti nećeš, na njima pobijediti.”
Žudnja, ali i praktična potreba svakog čovjeka da makar nešto dozna ili nasluti što ga čeka sutra ili prekosutra (primjerice, kišoviti ili sunčani dan), prognoziranje i predviđanje budućih događaja, stanja i kretanja u Americi je u posljednjih stotinjak godina od hobija i zanata postalo onim što se naziva “prognostičkom industrijom”. Prvu cjelovitu analizu te moćne – u svakom pogledu: financijski, ekonomski, politički, medijski i intelektualno – industrije napravio je William Sherdon u danas klasičnom djelu “Prodavači sreće: Veliki biznis kupnje i prodaje predviđanja”, objavljenom danas davne 1998. godine. Treba kazati da je naziv izvornika – “The Fortune Sellers” – dvosmislen, jer riječ “fortune” istodobno znači i sreću i bogatstvo.
Sherdon u knjizi iznosi procjenu da je godišnji prihod američke “prognostičke industrije” na kraju prošlog stoljeća iznosio oko 200 milijardi dolara (danas bi to bilo oko 300 milijardi), dakle, tri puta više od vrijednosti ukupnoga hrvatskog bruto domaćeg proizvoda. U tom “vidiličkom”, “proročkom” ili “gatalačkom” biznisu zaposleno je 208.000 poslovnih i ekonomskih savjetnika (konzultanata), 200.000 investicijskih savjetnika, 15.000 aktuarskih eksperata (koji za osiguravajuća društva i banke izračunavaju rizike vaše i moje smrti, pogibije u prometnoj nesreći, teške i skupe bolesti, invaliditeta itd.), 30.000 samozvanih “futurista”, 10.000 tvrtki koje se bave upravljanjem (tuđim) novcem, 5000 federalnih “prognozera” (koji imaju posebnu udrugu), 6000 meteorologa itd.
Koliko je žudnja i nužda nas ljudskih stvorenja i naših organizacija snažna pokazuje i broj knjiga koje sam 20. listopada izguglao na najvećem virtualnom prodavaču knjiga amazon.com. Knjiga koje u naslovu imaju “ekonomske prognoze” (taj pojam uključuje: burzovne, poslovne, financijske, makro i mikroekonomske itd.) bilo je 328.999! To pokazuje da su ekonomski prognostičari najtraženija “sorta” ili “pasmina”, čije se prognoze traže 70-ak PUTA više od svih ostalih. Broj ostalih knjiga s “prognozom” u naslovu: vremenske prognoze 7466, političke prognoze (koje su moja današnja tema) 2437, sportske prognoze 1254, geopolitičke (ratne, terorističke, revolucijske i prognoze građanskih nemira i sukoba) prognoze 674, modne prognoze 345 itd.
Koliko je, dakle, tih dvjesto ili tristo milijardi uloženog/potrošenog novca, stotine tisuća knjiga i stotine tisuća “futurologa”, “superprognozera”, “mudraca” (pundits), “anketara”, “ekonometričara” i “politmetričara”, pa i “čvrstih” prirodnih znanstvenika koji nastoje proniknuti u tajne potresa (seizmolozi) i nadolazećeg vremena (Amerika se s razlogom plaši uragana i srodnih katastrofalnih prirodnih katastrofa), pripomoglo ljudskoj vrsti da budućnost “vidi” drukčije ili bolje od starozavjetnih i novozavjetnih proroka, Pitija i Sibila?
Odgovor na to intrigantno pitanje kad su u pitanju društvene znanost, posebice političke i znanosti o međunarodnim odnosima, punih je 18 godina empirijski provjeravao (od 1987. do 2005.) na početku istraživanja vrlo mladi kanadski psiholog Philip Tetlock. Tijekom tog longitudinalnog znanstvenog istraživanja prikupio je 27.500 ekspertnih procjena, prognoza i predviđanja 300 vodećih eksperata. Rezultate svojih istraživanja objavio je u knjizi koja je intelektualno (ne i financijski) uzdrmala ovdašnje prognostičko pleme i industriju: “Ekspertni politički sud”.
Polazeći od izreke poznatog antičkog pjesnika, “kopileta” (bio je nezakoniti sin nekog aristokrata i njegove robinje) i ratnika legionara (plaćenika) Arhiloha “Lisica zna puno stvari, a jež zna jednu, ali vrijednu”, Tetlok je sve eksperte-prognostičare koje je analizirao podijelio u dvije skupine: lukave, oprezne, plahe i spoznajno skeptične “lisice” i nagle, ratoborne, neoprezne, pompozne i pomalo suicidalne “ježeve”. Sličnu podjelu najvećih umova u ljudskoj povijesti znatno prije njega napravio je, služeći se također Arhilohom, znameniti britanski znanstvenik, povjesničar ideja i esejist ruskih i židovskih korijena Sir Isaiah Berlin u eseju “Jež i lisica: Esej o Tolstojevom viđenju povijesti”.
Po Berlinu, “ježevi” (po njemu su to: Platon, Proust, Hegel, Nietzsche, Milton, Heidegger, Dostojevski, Michelangelo) su oni umnici koji svoj pogled na svijet temelje na nekoj temeljnoj IDEJI prema kojoj “centripetalno” usmjeravaju svoja viđenja stvarnih događaja. “Lisice” (Aristotel, Kant, Leibnitz, Erazmo, Shakespeare, Montaigne, Goethe, Balzac, Tolstoj, Joyce, vjerojatno Einstein, Leonardo, Wittgenstein), s druge strane, nisu vođene nekom univerzalnom IDEJOM ili NAČELOM, već se osluškuju, istražuju i svoja mišljenja temelje na pažljivom motrenju činjenica iz okruženja kojem se “centrifugalno” prilagođavaju. Koristeći tu prilično jednostavnu dihotomiju, Tetlok je nakon 18-godišnjih istraživanja “lisica” i “ježeva” među suvremenim političkim prorocima došao do četiri temeljna zaključka-poruke. Prvo: prognostičke sposobnosti i vještine eksperata (negdašnjih sovjetologa, eksperata za geopolitiku i geostrategiju, obavještajnih znalaca, makroekonomskih vizionara i inih) otprilike odgovaraju vjerojatnosti zaigranog majmuna da bacanjem pikado strelica pogodi središnji krug.
Drugo: “lisice” koje oprezno, skeptično, uz brojne ograde i navođenjem metodologijskih muka i ograničenja te korištenjem znanja iz teorije vjerojatnosti iznose svoje prognoze, znatno su bolji prognozeri od “ježeva” koji s umišljene visine, pozivajući se na znanost i vlastite znanstvene metode, iznose sasvim konkretne brojke i imena u prognoziranju budućih događaja.
Treće: bombastični i samosvjesni “ježevi” su, logikom stvari, sklonošću medija da cijene neobične i “televizične” face i njihove “zvučne ugrize”, javnosti znatno zanimljiviji “prognozeri” od skeptičnih i plahih “lisica”; zato su ljudi koji češće nastupaju u medijima znatno lošiji prognozeri od onih koje mediji ne pozivaju.
Ako se ovi zaključci prevedu na naše prilike, moglo bi se zaključiti da su i hrvatski “ježevi” koji često nastupaju u medijima (nabrojit ću tek neke, a sebe samog, iz razumljivih razloga, jer si ne kanim nanositi sramotu, neću spomenuti: Slavko Kulić, Žarko Puhovski, Nino Raspudić, Ivan Rimac, Mirjana Kasapović, Ivan Šiber, Dražen Lalić, Berto Šalaj, Dragan Zelić, Dragan Bagič, Krešimir Macan, Aleksandra Kolarić, Marijana Grbeša) znatno lošiji eksperti i prognozeri od “lisica” koje se u medijima ne pojavljuju. Spomenute i druge knjige, ali i svakom upućenom građaninu bjelodana činjenica da politički znanstvenici (mi ih nazivamo politolozima) i eksperti za međunarodne odnose nisu predvidjeli praktični nijedan bitni povijesni događaj – pad Berlinskog zida, slom komunizma općenito, krvave raspade SSSR-a i SFRJ, terorističke napade na Ameriku, Facebook “revolucije” oko Sredozemlja, pojavu i zločinačku narav ISIL-a – razlozi su zbog kojih se povjerenje američke javnosti u pleme “političkih prognostičara” (kojih je oko 5000) iz dana u dan smanjuje. Pitanje nakon svega ostaje: Prijeti li američkoj “prognostičkoj industriji” kratkotrajna ili dugoročna financijska kriza ili kriza legitimiteta i vjerodostojnosti? Odgovor je na to pitanje negativan. Naime, koliko god samo “prognostičari”, pa i oni rijetki među njima koje su mediji proglasili “superprognostičarima” (super-forecasters), tvrdeći da je takvih u prognostičarskom plemenu oko 2%, bili svjesni kako su njihove mogućnosti predviđanja vrlo ograničene, posao cvjeta kao nikad prije.
Od nepreglednog mnoštva superprognostičara koji su dostigli ili upravo ostvaruju zvjezdani status koji se mjeri medijskom slavom i bogatstvom mjerenim u desecima milijuna dolara, ovdje ću izdvojiti dvojicu “kraljeva”: jedan iz “stare škole” (iz reklame Bože Sušeca) u odlasku, a drugi iz nove “kvantitativne lisičje škole” u silovitom dolasku.
Larry Joseph Sabato (rođen je 1952.) je, bez ijednog ozbiljnog premca, najveća zvijezda među “starom gardom” političkih prognozera. Sabato je uz brzu i uspješnu sveučilišnu karijeru izgradio i kultni, zvjezdani, položaj u ovdašnjoj političkoj, punditskoj (mudrijaškoj) i medijskoj zajednici. Profesor je političkih znanosti na kultnom Sveučilištu Virginia u Charlottesville. Novinar The Wall Street Journala mu je – zbog elokvencije, provokativnog javnog nastupa i činjenice što je donedavno bio jedini sveučilišni profesor koji je bio uvijek dostupan i uvijek je “imao odgovor na svako postavljeno novinarsko pitanje” – dodijelio “titulu” “vjerojatno najčešće citiranog sveučilišnog profesora u zemlji”.
Njegovo mjesto posljednjih nekoliko godina zauzima proročki mag mrežnog naraštaja Nate Silver. On pripada novom naraštaju (rođen je 13. siječnja 1978.) hibridnih kvantitativnih superprognozera “lisica” koji nemaju iluzije o racionalnosti političkog izbora i koji ne vjeruju da birač skuplja i istražuje statističke pokazatelje o zaposlenosti, nezaposlenosti, promjenama BDP-a, zdravlju, ovisnosti, kriminalu itd.
Vlastitu kratku, ali meteorsku, prognozersku karijeru Silver je započeo na područjima koja su bila “miljama” udaljena od politike. Kao zaljubljenik u kulturno, jedan od najvažnijih američkih sportova bejzbol osmislio je model PECOTA za prognoziranje vjerojatnosti uspješnog ili neuspješnog razvoja karijere mladih igrača tog sporta. “Posrećilo” mu se kad je njegov prognostički model, suprotno prognozama svih profesionalnih skauta, predvidio da će mladi i “neperspektivni” igrač Crvenih čarapa (Red Sox’s) Dustin Pedoria jednog dana postati najvredniji igrač NBL-a. On je bio u pravu, a svi skauti “ovog svijeta”, kao i Hajdukovi u odnosu na potencijal Luke Modrića, bili su u krivu.
Godinu dana uoči predsjedničkih izbora (drugi mandat Baracka Obame) 2009. iz puke radoznalosti počeo se zanimati za političke prognoze. Tijekom predsjedničkih predizbora i izbora njegova je hibridna metoda-model prognoziranja (u prognozama se koristi teorijom vjerojatnosti te, primjerice, u trenutku kad završavam ovaj rukopis, na skorašnjim izborima Republikanskoj stranci daje 65% šanse da osvoje većinu u Senatu, a Demokratskoj stranci 35% da zadrže većinu; istodobno se koristi i brdom statističkih pokazatelja o prijašnjem izbornom ponašanju birača, anketama o stopama odobravanja, ali i makroekonomskim pokazateljima) ponovno pokazala najboljom.
Velika i tužna istina koja nam se svima četvrt stoljeća stalno nalazi pred nosom, a koju rijetki među nama vide ili žele vidjeti, jest ova: u 25 godina, nakon svih predsjedničkih, saborskih i inih izbora, naši vrli znanstvenici – društvenjaci, ali i prirodnjaci – nisu osmislili nijedan originalni, Made in Croatia, model ili metodu prognoziranja rezultata izbora.
Štoviše, nisu čak ni pokušali primijeniti neki od brojnih prognostičkih modela i metoda koje se koriste u drugim zemljama, posebice u Americi.
Nakon višestrukih narodnih razočaranja gotovo svim političarima i političkim strankama, u svijesti ili podsvijesti ljudi oživjela je poznata bosanska narodna poslovica koja u skraćenoj verziji glasi “Sjaši Kurta da uzjaše Murta”, a puni smisao dobiva tek u izvornom obliku: “Sjaši Kurta da uzjaše Murta dok doratu muda otpadoše. ”Hrvatske političke “prognoze” temelje se gotovo isključivo na rezultatima anketiranja javnoga mišljenja o popularnosti ili trenutačnoj biračkoj potpori pojedincima koji se izravno biraju (predsjednik Republike, gradonačelnici, općinski načelnici, župani) i političkim strankama i savezima (koalicijama).
“Prognoze” se daju i na temelju tzv. izlaznih anketa koje se provode među ljudima koji su glasovali, ali tek nekoliko sati prije njihove službene objave.Rezultati anketa o potpori, popularnosti i nepopularnost/omraženosti političara i političkih stranaka u masovnim se medijima često koriste kao “alati” za političku borbu i promidžbu ili kao polazišta za iskazivanje osobnih i stranačkih političkih nada: ufanja da će “naš” kandidat pobijedi “njihovoga”.
>>'Želim vjerovati – dok sudski proces ne pokaže suprotno – da je zagrebački gradonačelnik nevin'
>>Srljaju li Europa (i Hrvatska) prema ekonomskom suicidu?
Jesu li ankete pogrešno predvidjele rezultate prethodnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora?