Reakcija vojnog sustava na skandal sa šestoricom pilota Krila Oluje je predvidljiva. Tumače da nije kriv sustav nego pohlepa, a i "sumnjivo" domoljublje dojučerašnjih heroja s kojima su se svi rado slikali, a sada o njima govore kao o cirkusantima i luđacima čije vratolomije zrakoplovima, ustvari, ne predstavljaju ništa. Demoniziranje pilota služi prikrivanju slabosti hrvatskog vojnog sustava i činjenica o raspadu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ i PZO).
Način na koji grupa najiskusnijih letača instruktora zrakoplovne baze i škole u Zemuniku nastoji otići iz HRZ-a govori da se vojska raspada iznutra. Kad vojni vrh, Ministarstvo i Glavni stožer Oružanih snaga nemaju pojma što glavni piloti misle i planiraju napraviti, dokaz je to kaotičnosti situacije. A kada vojnoobavještajna služba, VSOA, kojoj je baš posao predvidjeti ili barem registrirati pregovore cijele grupe pilota sa stranim emisarima, jednako tako nema pojma što se događa, onda je i to već dovoljno jak dokaz da su stvari otišle po zlu. Pa kada su zahtjevi za sporazumnim prekidom radnog odnosa pilota već stigli u zapovjedništvo, nitko u vojnom vrhu još nije znao ni gdje to piloti odlaze - u Oman ili Katar.
Svejedno hoće li ta šestorica naših pilota vježbati strane pilote ili služiti kao privatni ukras na nebu nekom zaljevskom emiru, njihov potez mogao bi potaknuti i ostale naše pilote na sličan potez. Stoga vojni vrh i reagira tako da zaštiti sebe, pa će, kako stvari stoje, krenuti i u osvetničku akciju prema odmetnutim pilotima, sve u stilu "ubij glasnika". Navodno im neće olakšati odlazak, nego uvjetovati još jednogodišnji ostanak, tjerajući pilote da, žele li otići iz HRZ-a, sami zatraže nečastan otpust. Što je za vojnika najveća sramota. Usto, sve je očitije da će, u svojoj ljutnji, vojni sustav "ubiti" i Krila Oluje kao projekt i akro-skupinu. Jer za stvaranje nove leteće šestorke trebaju godine napornog i skupog treninga, pa je lakše odustati od projekta nego boriti se za njegov spas. Ići linijom manjeg otpora i jest stil ponašanja prema HRZ-u koji traje barem petnaestak godina.
To što hrvatski državni i vojni vrh nije postavio razumnu i održivu strategiju razvoja HRZ i PZO-a dovelo je do dugogodišnjeg i već mučnog odumiranja sustava. Političari se prema HRZ-u odnose kao prema nasukanom kitu – još je živ, ali čemu mu pomagati kad će ionako krepati. U petnaestak godina Hrvatska je tako izgubila sposobnost protuzračne raketne obrane svog neba iznad 3 km visine, riješila se jedne eskadrile borbene avijacije (12 MiG-ova 21), a nakon neučinkovitog remonta u Ukrajini, na putu je da ukine i preostalu eskadrilu borbenih zrakoplova. Dovoljno je samo da se dogodi još jedno katapultiranje i – eskadrila će biti prizemljena. Politika je odlučila da nam ne trebaju ni transportni zrakoplovi, a novost je da nam ne trebaju ni transportni helikopteri (osim najnovijih 10 Mi-171 sh), nego će iz SAD-a stići neki borbeno-izviđački helikopterčići čija svrhovitost nabave ekspertima nije baš jasna. Sustav je, dakle, potpuno zakazao i sada ima samo dvije glavne brige – moliti se da nikad ne počne istraga o promašenom remontu MiG-ova 21 i kako zastrašiti pilote da se ne ponovi zadarska "bježanija". Idući četvrtak u Sabora se održava sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj će biti i sav državni vrh. S obzirom na događaje i realno stanje sustava, bit će to prije rasprava o - nacionalnoj nesigurnosti.
>> Šest najboljih vojnih pilota odlazi u Oman na deset puta veću plaću
... istina je da je ovo jednim siromašnim oružanim snagama nepotrebno ali istina je da su zadnja dva "vrhovna komandanta" baš sve učinili da naše oružane snage dođu na ove jadne grane ... strava ...