Bila je to jedna od prvih noći najgore drame u istočnoj Slavoniji od Domovinskog rata.
Gunja je nestajala pod vodom, utapali su se Rajevo Selo i Račinovci, ugrožena je bila sva županjska Posavina, voda je nadirala u Slavonski Brod. Tisuće unezvijerenih ljudi spašavalo je gole živote. Na Hrvatskoj televiziji počinjao je treći Dnevnik. Gost urednice Tine Šimurine bio je ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Javio se u toj mrkloj noći negdje s nasipa u Slavonskom Brodu da bi onako teško kako on već govori izvijestio gledatelje javne televizije o stanju na ugroženim područjima.
Tina Šimurina uputila mu je nekoliko pitanja koja su bila uobičajena u tim danima uništavajućih poplava, da bi na kraju razgovora postavila pitanje koje je, stekao se takav dojam, jedva čekala postaviti: “Kako komentirate rezultate najnovijeg ispitivanja javnog mnijenja o rejtingu političkih stranaka?” Bio je to posve nadrealan, a opet tako prizeman i banalan trenutak. Jer, nikome tko je pratio kasne večernje vijesti Hrvatske televizije kako bi doznao nešto novo i nešto više o slavonskoj drami ni na kraj pameti nisu bili rejtinzi političkih stranaka. Rejtinzi političkih stranaka u usporedbi s tragedijom tisuća ljudi i cijele jedne regije bili su potpuno nevažni svima, čak i ministru Jakovini kojemu politička i životna sudbina ovisi o rejtingu SDP-a.
Pa kako je onda Tina Šimurina zaključila da je to bio pravi trenutak da postavi tako neprimjereno, tako neetično i tako nehumano pitanje?
Oštar ideološki rascjep
Tu je prividnu zagonetku lako odgonetnuti. Šimurina, kao i neki drugi urednici informativnog programa Hrvatske televizije, došli su do tog pitanja slijedeći logiku vlastitih interesa koji njihovu svijest ili podsvijest zaokupljaju toliko duboko da izbijaju na površinu i onda kada bi ih vjerojatno željeli potisnuti.
Naime, o rejtinzima političkih stranaka ovisi tko će biti na vlasti, a o vlasti ovisi tko će biti urednici informativnog programa Hrvatske televizije. Stoga su rejtinzi političkih stranaka za dio medijske oligarhije u javnoj televizijskoj kući pitanje svih pitanja. Sava raste i opada, voda nadire i povlači se, kuće bivaju poplavljene i isušene, škole se ruše i grade iznova, ljudi bježe iz sela i vraćaju se u njih, ali je jedno pitanje postojano: Kakvi su rejtinzi političkih stranaka?
Nekoliko mjeseci prije toga pravi je incident izazvala urednica središnjeg Dnevnika Sanja Mikleušević-Pavić. U mnoštvu važnih domaćih i inozemnih vijesti ona je visoko, u prvu polovicu Dnevnika, plasirala vijest da je u jednome pulskom kafiću Peđa Grbin, zastupnik SDP-a i predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, u pripitom stanju pjevao Thompsonove pjesme.
Mikleušević-Pavić u to je doba višekratno loše informirala, pa i posve dezinformirala gledatelje Dnevnika objavljujući priloge svojih suradnika i sama komentirajući vrlo važna vanjskopolitička zbivanja, recimo ona u Ukrajini i Bosni i Hercegovini, ali ih je zato pravodobno i točno informirala o tome da je Peđa Grbin u veselom raspoloženju, u kasnima noćnim satima, u jednome pulskom kafiću pjevao Thompsonove pjesme. Nismo obaviješteni o tome je li Grbin pjevao ultrapolitičku protuljevičarsku himnu o tome da “nema predaje sinova pobjede” mrskima domaćim neprijateljima ili epsku “Vjetre s Dinare”, ali nije ni važno jer – ime je znak. Što je zapravo poanta?
Thompsonove pjesme nisu zakonom zabranjene, nije zabranjeno ni alkoholiziranje u slobodno vrijeme, a Grbin se ne doima kao nekakav zakleti apstinent ili asket. Zašto bi onda to što je u privatnom društvu pjevao Thompsonove pjesme bilo toliko važno da dobije mjesto u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije uz vijesti o državnom udaru u Kijevu i socijalnim neredima u Sarajevu i Tuzli? Važno je iz ideološke, svjetonazorske ili mentalitetne perspektive urednice Dnevnika.
Članu i dužnosniku Socijaldemokratske partije, koja sebe naziva lijevom i antifašističkom, ne doliči pjevati pjesme jednoga notornog desničarskog pjevača čak ni u privatnom društvu. Može među Thompsonovim uradcima biti i posve nepolitičkih pjesama, ali nisu važne pjesme, nego pjevač. Ideološki podijeljeni društveni tabori ne smiju se miješati ni privatno. “Mi” imamo svoje, a “oni” svoje političke stranke, građanske udruge, novine, portale, klubove, restorane, birtije... “Mi” čitamo svoje književnike i književnice, slušamo svoje pjevače i pjevačice, gledamo kazališne predstave svojih redatelja u kojima igraju naši glumci i glumice. Gotovo bismo ih mogli nabrojiti poimence.
Ukratko, “mi” smo jedan, a “oni” drugi svijet. Takvi nepomirljivi svjetonazori i stavovi proizlaze iz naslijeđene ideološke podjele društva, stalno ju obnavljaju i povratno produbljuju. Ako se tako nastavi, Hrvatska bi se mogla svrstati u skupinu duboko podijeljenih društava u kojima oštar ideološki rascjep proizvodi dva poddruštva s vlastitima kulturnim, političkim i socijalnim obrascima života.Može li se zamisliti da ubrzo, kada bude uređivao središnji Dnevnik, neki urednik ili urednica iz suprotnoga ideološkog tabora učini nešto slično? Da, primjerice, jedne večeri usred važnih vijesti iz zemlje i svijeta javnosti priopći kako je Hrvoje Horvatinović, saborski zastupnik HDZ-a i predsjednik značajnoga saborskog odbora, zatečen kako u pripitu stanju i veselu raspoloženju u jednome gospićkom kafiću pjeva pjesme Đorđa Balaševića? Može, dakako, neovisno o tome je li dotični gospodin gudio neku Balaševićevu baladu o trešnjama ili titoističku omladinsku himnu “Računajte na nas”. Jer, ime bi i u tom slučaju bilo znak. Tu bi vijest mogla pročitati, primjerice, bivša i možda buduća urednica Dnevnika Tončica Čeljuska.
Ona je četiri dana nakon svršetka izbora za Europski parlament u Studiju 4 na četvrtom programu Hrvatske televizije – koji se tiho pretvorio u kanal političke opozicije pa sada politički tabori imaju svoje zasebne kanale na javnoj televiziji – pozdravila Milorada Pupovca kao novog zastupnika u tom tijelu. Dotad su napisane i izgovorene tisuće riječi o tome kako je Pupovcu nedostajalo manje od jedan posto preferencijskih glasova da s posljednjeg mjesta na listi vladajuće koalicije uđe u Europski parlament. Sve je to prošlo mimo očiju i ušiju urednice političkih emisija Hrvatske televizije Tončice Čeljuske, osobe koja prečesto ulazi u studio potpuno nepripremljena za razgovor o temama svojih emisija. U njezinoj je podsvijesti, čini se, posve logično da Pupovac bude izabran na listi vladajuće koalicije. Zašto? Valjda zato što i za njega, vođu glavne srpske stranke u Hrvatskoj, i za nju, vladajuću “prosrpsku” koaliciju, glasuju Srbi, a njih je dostatno i dostatno su složni da svoga kandidata proguraju ondje gdje treba. Iz takva je ideološkog taloga u podsvijesti urednice Hrvatske televizije proizašlo uvjerenje da je Pupovac izabran za člana Europskog parlamenta na listi vladajuće koalicije, unatoč tome što nije. O političkoj informiranosti osobe koju plaćamo da nas politički informira ne treba trošiti riječi.
Kazna za medijsku oligarhijuTo su tri istrgnute sličice, bizarne i tipične ujedno, koje ilustriraju praksu Hrvatske televizije zbog koje je njezin informativni program teško gledljiv i zbog kojega su ga gledanošću nadmašile obje privatne nacionalne televizijske kuće koje nemaju ni medijsku tradiciju, ni bogate arhive, ni masovnu radnu snagu od nekoliko tisuća ljudi, ni golemu tehnološku infrastrukturu, ni mrežu dopisništava u zemlji i svijetu, ni sigurne višemilijunske prihode od obvezatne pretplate. Svi ti tehnološki, radni, financijski i tradicijski resursi nisu dostatni da se proizvede ne samo najgledaniji nego čak ni pristojno gledan informativni program. Štoviše, u programu Hrvatske televizije s nepogrešivim osjećajem za propast sustavno se ukidaju najbolje političke emisije, kakvi su bili “Horizonti”, te marginaliziraju ili puštaju da napuste kuću najbolji novinari, poput Mire Aščića, Dragana Nikolića, Josipa Šarića i Ivane Dragičević.
Ekrane zato preplavljuju likovi koji se mogu podijeliti u dvije skupine. Jednu čini mnoštvo anonimnih ili poluanonimnih urednika i novinara koji ne znaju ni što treba kazati o nekom problemu ni kako to jezično valja učiniti. Drugu čini dobro etablirana manja skupina urednika i voditelja razgovornih i intencijski specijaliziranih emisija, “studijskih ljudi”, koji svoj posao doživljavaju kao pitanje kućnoga i društvenog prestiža, a ne kao profesionalni izazov, pa su im emisije obično nalik na opće političke brbljaonice.Šteta, jer Hrvatska televizija zapravo uopće nije loša. Da nema informativno-političkog programa, bila bi to prilično pristojna javna televizija.
Takvom je čini ponajprije Treći program koji ima dvije blagodati što su gotovo nezamislive u ovo doba: nema reklama i nema domaće politike. Takvom je čini i niz izvrsnih suvremenih dramskih serija i dokumentarnih filmova, ciklusa klasika filmske umjetnosti i repriza nekoć kultnih serija, odličnih koncerata, vrsnih obrazovnih, kulturnih, sportskih i, nažalost, mnogo manje znanstvenih emisija na Prvome i Drugom programu. No dok urednici informativno-političkih emisija budu ovisili o rejtingu političkih stranaka i, posljedično, o tome tko je na vlasti i dok se sami budu ponašali kao teški ovisnici o vlasti, taj će dio programa kontaminirati cijelu javnu televiziju.On je glavni razlog zbog kojega mnogi podupiru zahtjev Hrvatske stranke umirovljenika i najavu Vlade da bi mogla prepoloviti mjesečnu televizijsku pretplatu. Premda bi kolateralne štete bile silne, dio javnosti upravo žudi za tim da se dio medijsko-političke oligarhije na javnoj televiziji nekako kazni zbog svoje nestručnosti, neprofesionalnosti, podložnosti politici i neodgovornosti prema javnosti.
>>Mogu li se SDP i ORaH suprotstaviti savezu Karamarka, Čačića i Bandića?
>>GONG i lijevi tabor civilnog društva trebaju poduprijeti referendum Željke Markić
HTV je odavno postao sramota. Njegov Dnevnik ne gledam već jako dugo, a ni prije ga nisam gledao baš previše. Dnevnik Nove TV puno je bolji, dinamičniji, raznolikiji i, za razliku od HTV-ovog, neopterećen ideologijom i potrebom za ulizivanjem političarima na vlasti (s jedne strane) te (s druge strane) preodgojem nezahvalnog, neodgojenog i zatucanog naroda - kako to valjda misle urednici HTV-a.