Kako sam nekad volio nogomet. Bila je to emocija koja je imala toliko veze s odrastanjem da je i ona rasla kako sam stario. U epicentru vrtnje, osim osi koja je određivala moje osobne isprave na životnom putu, nalazio se Dinamo. Problem je bio taj što sam imao oca koji za Dinamo nije navijao, nego ga je volio.
Onako naivno i čisto kako se samo vole ideali čije se konture postave u glavi, a sve ostalo odvija se u srcu. Sjećam se kad smo prvi put zajedno otišli na Maksimir. Stari je izbjegavao zapadnu tribinu. Govorio mi je da, kad budem htio ići u kazalište, idem izravno u HNK. Pa smo Dinamo uvijek gledali sa suprotne strane. Tribina istok ili stajanje istok, gotovo memorijalni dio kojeg više nema, koji je iskopan ili zakopan, ne znam više, u maksimirskoj arheologiji, bio je mjesto s kojeg sam Dinamo dolazio iz Karlovca voljeti uživo. Gužva je bila na ulazu. Stari je pazio da ne zaostanem pa me “kormanio” ispred sebe. Prošli bismo provjeru ulaznica i uputili se prema jednom od ulaza na tribinu.
Taj osjećaj, boravak u betonskom zdanju koje ograničava pogled, uzbuđenje koje raste dok se penješ uz stepenice koje i danas, čini mi se, jedine izgledaju identično kao prije više od 40 godina, i izlazak na tribinu, izlazak iz sivila, kad ti doslovno pred nosom “pukne” besprijekorno tepihasti travnjak. Neka se slučajno utakmica igrala u suton, pa su još i reflektori bili upaljeni... uhhh. I sad iskreno pretrnem dok se kroz sjećanje do mene valjaju valovi huka punih tribina i plava imenica koja me asocira na oca i na neke od najboljih prijatelja. Ni poslije, kad sam bio stariji i kad sam ja išao s prijateljima pa sam ja starog vodio na utakmice, osjećaj nije popuštao, i jedna je rečenica, što ju je izgovarao jedan od nas, postala ritual pri svakom dolasku na istok; kako u ovakvom ambijentu možeš loše igrati? Da, nekad nisam imao dileme da oni koji su igrali za Dinamo za njega i navijaju. Nisam u to sumnjao kod Stinčića, Zajeca, Mlinarića, Vlaka, Zvezdana Cvetkovića, Cerina, kod Zvone Bobana, Silvija Marića i ostalih. Znao sam da njih na terenu i nas na tribini veže ista emocija, ista strast, da je nogomet ljepota kojom ćemo oslikati tu zaljubljenost i da ćemo zato i u pobjedi biti ista sreća, euforija, u porazu ista tuga i suza. Pitam se navija li danas itko za klub za koji igra i kako voljeti Dinamo kad oni koji za njega igraju sa mnom ne dijele ama baš ništa; ni emociju, ni preokupaciju, ni sjećanje na dane kada je plavo bila sveta boja.
Ne znam kad mi je Dinamo postao Crvena zvezda, antipatična birokratska privilegija koja proždire poštenje i zanos. Ne znam kad je sve ono što mi je u bivšoj državi bilo najodurnije i za što sam htio da u njoj i ostane, dakle, kad je to u Hrvatskoj izbrušeno do još većeg gađenja, kad je to RH postala radikalna SFRJ. Ali dogodilo se. Vremena su neodmjereno besprizorna, mijenjaju se perspektive totalitarizma, mijenjaju se standardi, a svjetska se nogometna prvenstva i dalje igraju. Ne znam, možda je sve što se događa logično, u svijetu u kojem socijalizam vrijedi za bogate, a za sve ostale, za sirotinju u nastajanju vrijedi ekskluzivitet tržišnog kapitalizma. Možda je i moju neodmjerenu ljubav prema nogometu prije 45 godina determinirala činjenica koju tada nisam prepoznao. Jer danas se uoči velikih natjecanja terase kafića kite ekranima u pripremi za grupno gledanje utakmica, a nekad su u izlozima robnih kuća „gorjeli“ televizori pa bi se ljudi okupljali i stvarali stadionsku atmosferu. I sam sam tako jednom zastao ispred izloga karlovačke robne kuće u kojem je bio postavljen televizor u boji. Igrao je Brazil, ne znam više s kim. Nisam siguran ni je li bio Meksiko 1970. ili Njemačka 1974., ali sjećam se brazilskih boja, sjećam se zelene trave, sjećam se potpune ošamućenosti i hipnotičkog pogleda kroz dvostruko staklo, grčevito zadubljen u strahu da me netko ne otrgne od fascinacije ili mi zakloni pogled. Otkriće nogometa u boji pratilo me i u Maksimiru, jer s bojama sve je imalo dodatni smisao.
Taj televizor u izlogu nije mi u stvari poručio da je i on, ali i sama igra, stavljen u promet, da postaje roba, da se nudi nakupcima i švercerima i da će uslijediti rasprodaja. Nogomet je za mene bio umjetničko djelo vrhunskih majstora čiji će artizam rasti u vremenu. Zato je i Dinamo bio moja jedina i neprijeporna nogometna ljubav, a Brazil nogometni balet za koji sam želio da ga igra i Dinamo. Nekako sam mogao ispreplesti ove dvije činjenice, povezati ih u dimenziji ljepote emocije koja svijetu oko mene daje smisao i sadržajem i bojom, ispreplesti ih, dakle, čak i kroz brazilsku rezervnu plavu garnituru dresova. U iščekivanju novog svjetskog prvenstva Dinamo je osvojio dvostruku krunu. Ni u jednoj od njih nisam pronašao ni trag makar utješnog kolorita. Nevjerojatno je kako je sve oko Maksimira postalo bespigmentno. Ako se izuzme crvenjenje od srama. Možda opet odem do karlovačke robne kuće, stanem pred izlog u kojem neće biti televizora, jer i tamo je sve rasprodano. Ali stati na to mjesto uz sjene onih koji su tada stajali sa mnom, čekati da se pojavi slika i da boje nogometa ponovno zapljusnu lica i ozare ih da protrnu od radosti svijeta u kojem žive i kojem pripadaju. A možda ću, umjesto toga, ipak samo otići do kladionice...
Yugo kolumnisti u JL (Tomić Kanta Na Glavi i ostali) su bar ponekad zanimljivi. VL pokušava zabaviti yugo publiku Gerovcem i Pofukanim. Ali dosadnoooooo ...