Drama se odvijala 15. kolovoza 2014. Taj dan počeo je zapravo kao i svi drugi kolovoški dani: prekrasnim izlaskom sunca. Kako bi mu na primjeren način odala počast, moja je cijela obitelj već ujutro bila na krovu, u jutarnjoj molitvi. Nekoliko trenutaka kasnije tamo sam sjedila sama. Tada sam ih ugledala: 13 vozila približavalo se našem selu, nova bijela oklopna vozila s teškim naoružanjem. U svakom od njih sjedili su u crno odjeveni vojnici Islamske države. Morala sam zatomiti vrisak. Sva u panici otrčala sam dolje u kuću i obavijestila oca. “Oni dolaze, oni dolaze!”, vikala sam. “Oni dolaze da nas ubiju!” Njezin pakao na zemlji mogao je početi.
Poput životinje na sajmu
Faridi Khalaf danas je tek 19 godina. Rođena je i odrasla na sjeveru Iraka kao pripadnica jezida, vjerske manjine. Dvije godine unatrag svjedočila je napadu vojnika tzv. Islamske države na svoje selo u kojem su počinili pokolj koji je UN klasificirao kao genocid. Muškarce su pobili, među njima i njezina oca i brata, a žene oteli.
Faridu su, s desecima djevojaka, pa i djevojčica, mjesecima držali kao robinju, silovali je i premlaćivali gotovo do smrti. I tko zna bi li europska i svjetska javnost ikada doznala za zločine koje su monstrumi iz ISIL-a činili tim nedužnim, najranjivijim pripadnicama njezina naroda, čiji je jedini krimen bila druga vjera, da Faridu lani, u njemačkom kampu za izbjeglice, nije pronašla ugledna novinarka Andrea C. Hoffmann i pomogla joj da svoju traumu pretoči na stranice knjige koju su skupa nazvale “Djevojka koja je pobijedila ISIS”.
Opisala je ondje Farida kako je naprasno prekinuto njezino djetinjstvo u Kochu, idiličnom selu u iračkom gorju Sindjar, gdje se radovala ljetnim praznicima. Sljedeće što pamti su njezini siloviti udarci rukama i glavom po staklu autobusa prepunog otetih žena koji ih odvozi u Mosul, u zarobljeništvo vojnika ISIL-a.
“One koje žele prijeći na islam, mogu postati zakonitom ženom jednog od naših boraca. To je jedinstvena prilika da se odreknete svog praznovjerja! Javno priznajte Alaha, jedinog istinskog Boga! Priključite se našoj borbi!”, vikali su vojnici. Nijedna od jezidskih djevojaka nije se željela odreći svoje vjere. I to su skupo platile. Ubrzo su prevezene preko granice i odvedene u Raku, snažno uporište Islamske države, na tržnicu robljem.
“Tržnica ropkinja u Raki nije imala radno vrijeme. Prodajna izložba bila je stalno otvorena. Kad sam vidjela da se neki muškarac zanima za mene, pokušala sam ga prestrašiti: ja bih počela vikati i tući samu sebe, čim bi me netko dotaknuo”, zapisala je Farida. Neko je vrijeme uspijevala držati zvijeri podalje od sebe: sa svojih 18 bila je među starijima, k tome, odbijali su ih njezini sve češći napadi epilepsije. No, ne zadugo. Kada je skupini vojnika “prodana poput životinje na stočnom sajmu”, prvi si je put pokušala oduzeti život.
Dohvatila je razbijeno staklo i zarezala zapešća, ali je čudom preživjela. Drugi se put odlučila ubiti strujnim udarom u kadi punoj vode, u koju su je utapali vojnici u namjeri da je operu nakon mjesec dana ležanja u vlastitoj mokraći. Tada je prvi put silovana i za cijeli život obeščašćena. Ubrzo se pokušala i objesiti.
“Još od najranijeg djetinjstva slušala sam kako čast jedne žene predstavlja i čast njezine obitelji te da je moja obveza čuvati je. A to mi nije uspjelo. Ne mogu reći da sam bila tužna u trenutku kad sam stavljala omču oko vrata. Mislila sam da mojeg života više nije šteta. Jedino što sam osjećala bila je beskrajna usamljenost”, zapisala je. Preživjela je i tada. Za svaki pokušaj suicida kažnjena je brutalnim premlaćivanjem žičanim kabelom i metalnom šipkom, koje bi redovito pratili sve češći epileptični napadi.
Strašan osjećaj srama
U konačnici je odvedena u ISIL-ov vojni kamp, otamo je, nakon četiri mjeseca ropstva, predvodeći šest djevojaka, naposljetku uspjela pobjeći u slobodu. Uz pomoć pešmerga prešla je granicu s Irakom, pronašla majku i dogodine stigla u Njemačku. Ondje je, u povodu izlaska knjige, dala i intervju svome izdavaču.
– U knjizi se krije želja da svijetu kažem što su učinili i meni i ostalim djevojkama. Užasan je osjećaj kad je čovjek potpuno izoliran, a nitko ne zna što zločinci rade. U tom trenutku čak ni ne znaš hoćeš li preživjeti kako bi to nekome i ispričao – rekla je Farida priznajući da ju je u zarobljeništvu često mučio strah od smrti.
– Više su me puta pretukli na mrtvo ime jer su me htjeli disciplinirati. Da me moje prijateljice nisu njegovale, to ne bih preživjela.
Događaji kojima je svjedočila toliko su strašni da ih ne može zaboraviti.
– Znala sam da nikada neću izdati svoju vjeru, čak i ako za to budem morala umrijeti. Kada god sam mogla, potajno sam se molila. To mi je bio veliki unutarnji oslonac: iako su mi zlostavljali tijelo, mojoj duši nisu mogli ništa. Bilo je trenutaka kada sam pokleknula. No, shvatila sam da samoubojstvo nema smisla. Time neću ništa postići... Sve što su mi napravili, napravili su samo meni. I ako odaberem smrt, time bih počiniteljima samo dala još veću moć – ispričala je.
Da bi mogla govoriti o tim događajima, morala je nadvladati samu sebe:
– To je način na koji smo odgajane: nama djevojkama utuvljeno je u glavu da se moramo sramiti silovanja. Trebalo je proći određeno vrijeme dok nisam shvatila da nisam kriva za ono što me snašlo. Danas znam da sam bila žrtva zločina. I unutar jezidskog društva morala sam se boriti s problemom stigmatizacije. Doduše, naglas nitko ništa ne govori, no to se stalno osjeća. Starije se žene uvijek jako brinu za nas mlađe: misle da su naši životi upropašteni za sva vremena.
Ja ne mislim tako. Pokušavam prebroditi to razdoblje svog života i gledati u budućnost. Ne dam da me to obeshrabri. To bi bilo kao da su zločinci pobijedili u još jednoj borbi. Taj im trijumf neću priuštiti – kaže Farida u knjizi koju je u nas objavio Fokus. No, ne krije da osjeća da je ISIL i danas ugrožava.
- Živim u strahu i taj strah je postao dio mene. Kada čovjek doživi nešto takvo, ne može se više osloboditi tog osjećaja. No, od svega, najviše brinem za svoje rođake koji su ostali u Iraku. Zato mislim da se s IS-om prvo moramo izboriti na vojnom planu i pobijediti ga. U tome trebaju pomoći sve zemlje. A onda svi koji su sudjelovali, trebaju biti dovedeni pred sud i zatim osuđeni. No, ono što su meni učinili ti ljudi nikada više ne može biti ispravljeno. To su preteški zločini – kaže.
Povratak u normalan život još uvijek traje. Njemačka joj se jako sviđa. Nakon dugog boravka u kampu za izbjeglice, sada ima vlastiti stan gdje živi s obitelji, onim dijelom koji nije pobijen u Iraku. Njezina mlađa braća idu u školu, a ona marljivo uči njemački. Sanja da postane učiteljica matematike.
- To je ono što sam oduvijek željela. Fanatici koji su mene i druge djevojke degradirali u objekte, neće me spriječiti u tome. Preživjela sam da bih im pokazala da sam jača od njih.
>>Što kalifat bude manji, udari džihadista bit će veći
Užs što su sve "ljud" spremni učiniti jedni drugima, simpatije mladoj dami.