Umeto-san, 101-godišnjakinja iz Okinawe, okružena trima generacijama obitelji zrači srećom i vitalnošću. Energično svira na okinavskom bendžu i poručuje Danu Buettneru, istraživaču National Geographica i autoru sjajnog dokumentarca "Doživjeti 100: Tajne plavih zona" da se zabavlja, ne ljuti i da usrećuje druge. "Smijeh nam donosi dugovječnost", uzvraća mu nasmijana Umeto na pitanje kako doživjeti 101 godinu. Ta starica bistrog uma, lijepa u svojoj jednostavnosti i sa svakom svojom borom na licu djeluje vedro i spokojno, odašilje optimizam, kao i ostali vitalni stogodišnjaci s kojima je Buettner razgovarao za dokumentarac prikazan na Netflixu nakon što je 20 godina proveo istražujući život najdugovječnijih ljudi na svijetu.
A najdugovječniji i najvitalniji ljudi na svijetu ne žive u bogatim urbanim naseljima Zapada koji se bori s epidemijom usamljenosti, nego u ruralnim područjima – na otoku Okinawi u Japanu, na Sardiniji u Italiji, na Ikariji u Grčkoj, na poluotoku Nicoya u Kostariki te u jedinom urbanom području, kalifornijskom gradu Loma Linda. Nisu se zatvorili u svoja četiri zida kao ljudi u otuđenim stambenim blokovima i ne provode dane u naslonjaču i pred TV-om čekajući poziv bliskih ljudi i hraneći se konzerviranom hranom, nego rade u svojim vrtovima, bliski su s obitelji i ljudima u svojoj zajednici s kojima se nakon odrađenog posla zabavljaju i opuštaju. U stotoj.
Većina ljudi ne želi razmišljati o dubokoj starosti jer ih asocira na gubitak vitalnosti u paketu s bolestima, samoćom i ovisnošću o tuđoj pomoći, ali nakon što pogledate ovu dokumentarnu seriju o stogodišnjacima shvaćate, ako već davno niste, da vam dug, zdrav i ispunjen život neće donijeti utrka za novcem, poslom ni prevelike brige. Niti će vas išta od toga poštedjeti bolesti i osamljenosti. Istina, na zdravlje utječe stotinu različitih faktora i nisu svi ljudi sretnici kao iz Buettnerova dokumentarca, ali mnogi od nas sami urušavaju svoje zdravlje. Dok se Buettner na početku dokumentarne serije kreće između grobova, poručuje: “Većina nas ne želi ni razmišljati o umiranju, o krhkosti, gubitku vitalnosti, sklapanju očiju posljednji put. Ali jedno je sigurno, smrt dolazi. Pitanje je kada. Otkrio sam da je većina onoga za što ljudi misle da vodi do dugog, zdravog života pogrešno ili djelomično pogrešno."
Svake godine Amerikanci troše milijarde dolara na hranu, dodatke prehrani, teretane, ali to ne pomaže, kaže Buettner, jer dvije trećine ljudi umre od bolesti koju su mogli izbjeći dok stogodišnjaci u pet plavih zona svijeta žive aktivnim životom bez teretana i suplemenata, hraneći se najviše raznolikim povrćem, grahom i orašastim plodovima bogatima vitaminima i proteinima.
VEZANI ČLANCI:
Hrvatska, u kojoj je prosječni životni vijek građana ispod prosjeka EU, nema klasičnih plavih zona, ali i u našoj zemlji žive 244 osobe koje imaju 100 i više godina, prema podacima iz popisa stanovništva. No, druga je stvar što kod nas nije rađeno istraživanje jesu li ti stogodišnjaci vitalni poput onih iz Buettnerova dokumentarca.
Najviše građana u dobi od 100 i više godina živi u Gradu Zagrebu (59) te Splitsko-dalmatinskoj (31) i Zadarskoj županiji (19). Prema podacima koje smo dobili od Državnog zavoda za statistiku, od ukupnog broja Zagrepčana u dobi od 100 i više godina, najviše ih živi u četvrtima Donji Grad (8), Gornji Grad – Medveščak (8) i Maksimir (8). U Splitsko-dalmatinskoj županiji od 31 stanovnika u dobi od 100 i više godina, najviše ih je u gradu Splitu (11), a u Zadarskoj županiji od 19 stanovnika koji su doživjeli 100 i više godina, najviše ih je u gradu Zadru (8). Znakovit je i podatak da od 109 stogodišnjaka iz te tri županije, njih 73 živi u privatnim kućanstvima, a 36 u institucionalnom kućanstvu odnosno domovima.
Neuropsihijatar prof. dr. sc. Slavko Sakoman ističe s razlogom da su kod nas pojedinci stogodišnjaci jedno, a prosječan životni vijek u Hrvatskoj, unatoč izuzetnoj lokaciji i mogućnostima zdravog i dugotrajnog života, niži je od prosjeka EU zbog loše organizacije društva vođene od političkih sustava. I nezdravi život građana, dodaje, nije samo naš problem nego i problem većine suvremenog svijeta.
– Sustav vrijednosti iza kojih stoje gramzljivi ljudi protivan je izvornim interesima čovjeka. Djeca se rađaju i dalje s istim potrebama kao i prije 1000 godina, ali te potrebe sve se manje zadovoljavaju tako da ljudi u životu budu zdravi i sretni. Harvardske studije sreće, koje već 70 godina prate na stotine varijabli koje utječu na kvalitetu života i osjećaj sreće, i dalje pokazuju da najvažnija karakteristika sretnih ljudi – onih koji dugo žive, dobrog su zdravlja, rijetko imaju demenciju ili Alzheimer – jest da imaju odlične i dobre međuljudske odnose u obitelji, s prijateljima i u zajednici. Čovjek je biće prirode, izrastao je iz prirode, ali zašto se ljudi udaljuju od prirode, zašto se prazne sela? Ljude se tjera u urbane prostore, udaljene od bilo čega što je vezano uz normalni prirodni okoliš. Nažalost, organizacija društva ide u smjeru koji je protivan prirodnim interesima čovjeka. Tko je izmislio da je za čovjeka važno imati sve više i više bogatstva, moći i slave ako mu to u životu ne treba? Ali ljudi su uvučeni u taj sustav vrijednosti u kojem jedan nogometaš zaradi u tjedan dana više nego neki specijalist znanstvenik u pet godina. Sve je izopačeno. Mi smo potekli iz prirode, iz zemlje. Ne sjećam se kad sam bio na Jelačićevu placu... Kad god sam slobodan, uz bavljenje sportom idem i u prirodu. Cijelo djetinjstvo proveo sam lutajući po šumama i potocima i zato mi je sa 77 godina glava ista kao kad sam imao 30. Nikad nisam bio bolestan u životu iako sam bio izložen stresu zbog svoga posla – kaže Sakoman, dodajući da se ova civilizacija udaljava sve više od prirode i zdravog života, a nažalost i obrazovni procesi djecu vuku prema nezdravim ponašanjima. Otuđenje čovjeka od čovjeka šteti zdravlju i životu ljudi jer, kaže, oni koji upravljaju svijetom manipuliraju većinom i društvo se raslojilo i posložilo na pogrešan način. U dokumentarcu Buettnera najdugovječniji i najvitalniji ljudi uglavnom su vjernici.
– Uvijek je vjera isplativa jer što god bilo, uvijek je bolje vjerovati u nešto više, u beskrajnost svemira i prostora jer, ako mi postojimo, zašto ne bi postojala i neka viša inteligentna sila. Bolje vjerovati u nešto nego ni u što jer vjera daje nadu i motivira čovjeka da čini dobro – kaže Sakoman.
Suvremeni način života ne znači i zdrav život nego, naprotiv, nosi niz rizika i sve više bolesti, dok primjerice otok Okinawa, poznat po najvećoj koncentraciji stogodišnjaka na svijetu, ima najdugovječniju populaciju, nisku stopu dijabetesa i vrlo malo ljudi s demencijom. Hrane se, među ostalim, ljubičastim batatom koji ima čak 150 više aktivnih antioksidansa od borovnice, a na Okinawi nema kuće u kojoj ljudi nemaju svoj vrt u kojem rade i iz kojeg se hrane. Međusobno su povezani, pomažu si u nevolji, druže se i zabavljaju, aktivni su do smrti. Na Okinawi ne postoji riječ za mirovinu, ističe Buettner u dokumentarcu, dodajući: “Kad napune 60, 70 ili 80 godina, još uvijek rade. Možda samo rade u svom vrtu kako bi uzgojili povrće ili možda imaju štand na tržnici gdje rade samo ujutro. Um im je angažiran. Drže svoje tijelo angažiranim... " Na njih se računa i u starosti i taj osjećaj smisla i svrhe koji nalaze u onome što rade i u druženjima s bliskim ljudima ono je što ih održava vitalnima u poznoj dobi. Nasuprot njima, na Zapadu epidemija usamljenosti ljudima skraćuje životni vijek i za 15 godina.
Istraživači Gianni Pes i Michael Poulain proučavali su ljude u selima otoka Sardinije, mapirajući dijelove koji su proizveli najviše stogodišnjaka. Istraživači su ta područja označili crtanjem plavih krugova koje su nazvali "plave zone". Taj koncept plavih zona preuzeo je Buettner koji je obišao svijet u potrazi za plavim zonama s najviše stogodišnjaka. Otkrio je tako i poluotok Nicoyu u Kostariki te sela na otoku Ikariji u Grčkoj, zatim jedinu urbanu plavu zonu među adventistima u gradu Loma Linda u Kaliforniji. Upoznajući ljude starije od 60, 70, 80, 90 godina u Ikariji, Buettner nije našao ni jedan slučaj demencije te Ikaria slovi kao jedna od najzdravijih populacija na svijetu.
Zajedničko svim plavim zonama svijeta jest to da im je obitelj, kao i briga za obitelj te održavanje kvalitetnih brakova na prvom mjestu, kao i druženje s prijateljima koji si međusobno pomažu. Tako 101-godišnja Giulia, koja živi sama na Sardiniji, nije i osamljena jer je stalno posjećuje njezinih pet nećakinja koje kažu da im je ona u životu bila poput mame.
"Kad sam imala 80 godina, žena me pitala za mirovinu. Svi u mojoj obitelji preminuli su u svojim osamdesetima, pa sam se upitala zašto da tražim mirovinu i sad sam propustila 21 godinu isplate mirovine", smije se Giulia. Ljudi u plavim zonama, bez obzira na dob, navikli su cijepati drva, mijesiti kruh, izrađivati rukotvorine, vrtlariti i baviti se drugim hobijima. Tako održavaju svoje mišiće i mozak aktivnima i gledaju plodove svog rada. Ne koriste se automobilima nego svuda pješače.
Prema Buettnerovu istraživanju, oni koji žive u plavim zonama imaju tendenciju održavati stanje smirenosti i imaju niže razine stresa i uglavnom su vjernici. Ne oslobađaju se stresa sjedeći na kauču i razmišljajući gdje su stvari krenule po krivu nego se ljudi u pet plavih zona okreću zajedničkom druženju, plesu, čašici domaćeg vina, izuzev adventista koji ne piju. U Kostariki na poluotoku Nicoya 105-godišnja Ponchita u haljini i s ogrlicama oko vrata s lakoćom cijepa drva i utjelovljenje je svih vitalnih stogodišnjaka iz plavih zona.
Ramiro, stogodišnji kauboj, jaše konja poput mladića i pazi na svoju stoku, a izgleda 30 godina mlađe od svoje dobi. Buettner u razgovoru s njim doznaje da je ustao u 4 ujutro i završio s poslom u 10 sati, a na pitanje zašto još toliko radi, odgovara: “Zato što je to moj život.” Žena mu je umrla prije mnogo godina, ali nakon što je izgubio suprugu, imao je još sedam žena.
VEZANI ČLANCI:
Iako Hrvatska nema plavih zona, neke sličnosti s njima imaju mali otoci. Sociologinja i znanstvena savjetnica u trajnom izboru dr. sc. Sonja Podgorelec s Instituta za migracije i narodnosti, koja je svojedobno istraživala kvalitetu života starijeg stanovništva na malim hrvatskim otocima, kaže:
– Nikad nisam imala priliku razgovarati sa stogodišnjacima, ali jesam s ljudima starijima od 80 godina s malih otoka koji su vitalni, samostalni i više se u tim malim zajednicama oslanjaju na ljude oko sebe nego na djecu koja su otišla, ali ih redovito posjećuju. Još uvijek oni pomažu svoju djecu više nego djeca njih, šalju im, primjerice, u gradove zdravu hranu koju proizvode. U tim malim otočnim zajednicama ljudi su još jako povezani, što nije slučaj s velikim otocima i ne osjećaju se osamljeno jer, čim iziđu iz kuće, nekog sretnu, porazgovaraju s njim, oslanjaju se jako jedni na druge – kaže Podgorelec. Kao što zaključuje i Buettner u dokumentarcu, čak i u plavim zonama koje je u međuvremenu zahvatila urbanizacija slika se danas mijenja. Na lošije.
Gledao sam i ja seriju. Nažalost se premalo spominje naša loša ishrana. Jedemo prevelike količine hrane i posebno previše mesa. Uz pušenje je to razlog da nam je ispodprosječna starosna dob.