U novom filmu o Indiani Jonesu priča se vrti oko nečega što se zove "artefakt sudbine". Tim "artefaktom" poznati arheolog i avanturist i njegovi kompanjoni mogu putovati i kroz vrijeme. Tu ćemo stati s pričom o filmu da ne upropastimo doživljaj pete iteracije filma o dr. Jonesu i njegovim avanturama povezanima s misterijima koji kao da su redom izašli iz nekada popularnih knjiga Arthura C. Clarka. Ali, ono što možemo jest pozabaviti se "artefaktom sudbine". Ono što odgovara istini u filmu jest da je predmet pronađen kod grčkog otoka Antikitere i da je riječ o mehanizmu.
Sve ostalo vješta je fabrikacija autora filma pa smo slobodni primijetiti kako je priča oko mehanizma s Antikitere atraktivna sama po sebi, i bez dodavanja čarobnih osobina kao što je to putovanje kroz vrijeme. Jer, mehanizam s Antikitere poznat je i po tome što ga se smatra najstarijim računalom na svijetu, a konkretno riječ je o neobično preciznom astronomskom uređaju, toliko da je ta preciznost gotovo pa nevjerojatna. Pogotovo što je naprava stara više od 2000 godina. Teško bismo u povijesti i pronašli predmet koji bi se lakše utkao u priču o Indiani Jonesu od mehanizma. Njegov pronalazak nije bio plodom nekog organiziranog istraživanja, već kombinacije sretnih podudarnosti i slučajnosti.
Naime, skupina grčkih ronilaca koja je zarađivala vađenjem spužve iz mora 1900. godine zaputila se prema Tunisu, no oluja ju je usmjerila prema Antikiteri, u čijim su vodama, nakon što se vrijeme smirilo, odlučili potražiti spužve. No pronašli su niz predmeta. Najprije se Elias Stadiatis, koji je prvi uočio predmete na dnu, prepao da se radi o ljudskim tijelima, no ipak je bila riječ o kipovima bogova, heroja i ljudi, i to o desecima takvih umjetnina. Radilo se o ostacima cijelog jednog broda teško natovarenog brojnim predmetima pa i korodiranim ostacima nekakva mehanizma. Bila je to jedna od najvažnijih pronađenih olupina u povijesti. Sve se nalazilo na 55 metara dubine, no već u to doba ronioci su u Egejskom moru koristili batiskafe i ta je dubina bila u njihovu dohvatu.
POVEZANI ČLANCI:
Prvi je cilj bio izvući brončanu ruku koja je sjajila s dna i koja će biti dokaz kapetanu te ekspedicije Dimetriou Kontosu da tamo ima vrijednih predmeta. Vlasti u Ateni su shvatile, a i trenutak je bio pravi. Zemlja je bila u bijedi, a pronaći olupinu prepunu dokaza o slavnoj grčkoj povijesti podigla bi narodu moral. U zamjenu za lokaciju Kontos je tražio da njegova ekipa nastavi raditi na spašavanju vrijednosti iz olupine. No to nije bilo ni lako ni bezopasno, dvojica su ronilaca ostala paralizirana, a jedan je i umro zbog dekompresijske bolesti. Vrijeme u toj prvoj godini istraživanja olupine nije bilo blagonaklono istraživačima. No spašeno je sve što se dalo izvući te je to blago danas u grčkom Nacionalnom arheološkom muzeju. Potonuli brod mogao je vući 300 tona tereta, a potonuo je, izgleda, u nevremenu, kod Antikitere, negdje oko 70. i 60. godine prije Krista.
Ali, teret koji je na brodu pronađen sezao je od četvrtog pa do prvog stoljeća prije Krista. Primjerice, novčići pronađeni na olupini sugerirali su da je brod možda krenuo s otoka Delosa u istočnom Egejskom moru ili možda s Pergamona ili Efesa na turskoj zapadnoj obali. Išao je najvjerojatnije prema Italiji, u kojoj bi se predmeti razgrabili među rimskom elitom. Jer, među pronađenim predmetima bile su statue Efeba (građanina) napravljene između 340. i 330. godine prije Krista, kao i Filozofa, napravljenog oko 230. godine prije Krista. Izvučeno je i 36 mramornih skulptura različitih veličina i razina očuvanosti. Među njima je posebno interesantan kip Herkula, koji je izvučen već u prvim zaronima, ali bez glave, koja je konačno pronađena tek lani.
Manjih predmeta bilo je pregršt. I sam je Jacques Cousteau istraživao olupinu kod Antikitere te je 1976. godine izvukao još umjetnina, ali i jedan dio broda. On je napravio dotad najkonkretnije snimke olupine, za koje će se ispostaviti da su od velike važnosti za buduće ekspedicije. Napredak u tehnologiji omogućio je i da se detaljnije mapira lokacija, ali i da se otkrije još jedna olupina u blizini. No od svega opisanoga mehanizam koji je pronađen 1901. bez ikakve je sumnje bio najintrigantniji.
Ali komad korodiranog metala ispočetka je malo koga zanimao, no već godinu dana nakon pronalaska Spyridon Stais, tadašnji grčki ministar obrazovanja, shvatio je da je riječ o nečemu mehaničkom, vrlo sličnom zupčanicima kakve danas poznajemo i koristimo. Stotinu godina trajala je fascinacija i istraživanje 82 komadića metala koji su nekada činili mehanizam, da bi se konačno shvatilo da se radi o vrlo preciznoj astronomskoj napravi kojom se mogao predvidjeti položaj Sunca, Mjeseca i planeta našeg sustava.
Upravo zato što se radi o uređaju, mehanizam je nazvan prvim analognim računalom jer se u svakom slučaju radi o najstarijem poznatom funkcionirajućem mehanizmu temeljenom na zupčanicima. To je dokazano i cjelovitom rekonstrukcijom tog mehanizma. Ekipa znanstvenika s University College of London proučavanjem svih pronađenih fragmenata, uza sva saznanja o astronomiji u to vrijeme i na temelju gravura na pronađenim dijelovima, dala je moguću rekonstrukciju mehanizma. Prema njima, ručicom koja bi se vrtjela i tako pokretala zupčanike mehanizam bi pokazao položaj Sunca, Mjeseca i planeta Sunčeva sustava. Također, pokazale bi se i Mjesečeve mijene te datumi pomrčine Sunca i Mjeseca.
No ta se rekonstrukcija pokazala nefunkcionalnom, odnosno netočnom u onome što bi mehanizam trebao raditi. Dakle, mehanizam, iako doista ravan svjetskom čudu, zapravo je bio netočan jer su tadašnja saznanja o svemiru bila nedovoljna da bi on doista bio točan. A i konceptualna zamisao daleko je nadmašivala tehničke mogućnosti za izradu takvog uređaja u ono doba. Ono što se ne može rekonstruirati ni s punom sigurnošću utvrditi jest starost tog mehanizma.
Arheolozi se uglavnom slažu da je istog godišta kao i olupina, no ima i onih koji tvrde da bi mehanizam mogao biti star i do 200 godina prije Krista. Ono što je znanstvenu zajednicu najviše zapanjilo jest to da se slični uređaji nisu pojavili u povijesti prije 14. stoljeća, kada su tako nešto napravili Richard Wallingford, engleski matematičar i astronom, te Giovanni de' Dondi, talijanski liječnik, astronom i inženjer iz Padove.
>> VIDEO Spektakularni prizori metora bolida iznad Hrvatske
"Manjih predmeta bilo je pregršt." -- Riječ pregršt znači šaka, i kada se veli da je nečega pregršt, to znači da je toga malo. Ima kod Ksavera Šandora Gjalskoga da je netko bacio pregršt zemlje na lijes u grobu. --- Evo Silvija Stramira Kranjčevića: (dijete) "podiglo ručice i stalo da tare oči okrenuvši otvorene pregršti i savijene prstiće nad glavu". -- Evo Eugena Kumičića: "Ružić mi piše, kako je njeki seljak molio Krnjela vreću kukuruze, a kad mu je nije htio dati, molio je pô vreće, pa napokon pregršt. Silan da je glad u nutrašnjoj Istri." -- Danas opća zbrka, kao i s glagolima unajmiti i iznajmiti.