Biljka je evolucijski starija i od pčela. Zato se u Sjevernoj Americi, koja joj je domovina, drugi kukci oprašivači privlače i pokvarenom ribom ili piletinom na stablima, ili je pak ručno, kistom oprašuju, dok u našem podneblju s time nema baš nikakvih problema i sve se obavlja prirodnim putem, 150% – smije se Ivan Šulog, koji već godinama plijeni pažnju uzgojem raznog egzotičnog voća i povrća, kojega mnogi u životu nisu vidjeli ni čuli za njega, kamoli kušali. Više od 50 neobičnih vrsta udomaćilo se na Šulogovu imanju u Donjoj Bistri, ali i kooperantskim njivama, voćnjacima i povrtnjacima od Dalmacije do Slavonije – finger limeta (koja doseže i 300 eura/kg) iz Australije, goji bobice s Tibeta, graviola iz Kolumbije, babako iz Ekvadora, marakuja iz Zanzibara, mongolska borovnica iz SAD-a, mini kivi iz Sibira, haskap iz Japana, jamajčanski batat o kojemu je “ovisan” i najbrži čovjek na svijetu Usain Bolt...
Nutritivna bomba bez premca
A što je najbolje, mnoge od tih vrsta u Hrvatskoj uspijevaju i bolje nego u domicilnim zemljama, a i nutritivno su vrednije i ljekovitije od niza kultura na koje smo navikli. Tko god ima želju da se okuša u sadnji neke od njih, Šulog garantira i stručnu podršku i otkup, a kako smo bliži europskim tržištima koja ih žele, plodovi se beru u zrelijoj i ukusnijoj fazi i bez problema plasiraju pod udomaćenom brendom Exotic King. Ipak, s godinama iskustva Šulog je među njima stekao svog favorita upravo u indijanskoj banani koje su pilot-plantaže prije nekoliko godina niknule u Zagorju i u Poličniku – i uz goji bobice najjača su nutritivna bomba, koju hvale i iz Svjetske zdravstvene organizacije, priča taj uzgajivač. Prve sadnice indijanske banane koju zovu i paw paw posadio je prije osam godina u Bistri, na vrhu Sljemena, uz rub parka prirode i u ekološkoj su proizvodnji.
– Nitko nije mislio da će uspjeti u tvrdom laporu nekadašnjeg vinograda u kojemu smo rupe bušili uz pomoć traktora sa svrdlom i nas četvorica se kao uteg vješali oko njega. Zemlja, na kojoj smo zasadili prvih 425 sadnica bila je katastrofalna, no s navodnjavanjem i ekognojidbom ta se lokacija ubrzo pokazala izvanrednom te smo pretprošle godine posadili još 400-tinjak sadnica, a s kooperantskim proizvodnjama, od kojih je najveća niknula u Poličniku pokraj Zadra, proizvodnja se danas odvija na oko 10 hektara – objašnjava Šulog.
Dodaje i kako je već dogovorena sadnja novih 27 ha, a kako se ove subote od 10 sati u Donjoj Bistri održava i 1. festival indijanske banane, s besplatnim degustacijama egzotičnih plodova i proizvoda s njegova imanja, stručnim predavanjima te obilaskom plantaže banana, ne sumnja da će površine i dalje rasti.
Indijanska banana (lat. Asimina triloba) ime je dobila po sjevernoameričkim domorocima koji su prvi uživali njezine blagodati i upotrebljavali je i u ljekovite svrhe. Ovaj plod mnogi zovu i sirotinjskom bananom budući da su je svojedobno samo siromasi skupljali po šumama.
No, danas je to visokovrijedno voće, jer nova su istraživanja pokazala da indijanska banana sadrži tvar koja potiče odumiranje kancerogenih stanica, dok njezino lišće, grančice i kora djeluju kao prirodni pesticid. Plodovi imaju okus kremaste mješavine banane, manga, avokada i ananasa, ali najmanje sliče na “prave” banane. Okus im, naime, više sliči na mango.
Indijanske banane se kod nas beru početkom rujna, s time da zbog klimatskih promjena, kasnih mrazeva i slično, hrvatska berba ove godine kasni i dva tjedna. Zreli plodovi u hladnjaku se mogu čuvati tjedan dana, ako nisu prezreli (tad fermentiraju i više nisu ukusni) i dva tjedna. Kad su spremni za konzumaciju plodovi se prerežu i ogule te očiste od sjemenki. Šulog ih zasad na našem tržištu prodaje samo u Sparu, a najveći dio izveze u Belgiju i Nizozemsku.
Dio plodova preradi u kašu i distribuira prema HoReCa kanalu gdje slatku pulpu bijelo-žute boje, bogatu enzimima, bioflavonoidima, mineralima, vitaminima A, C, B, aminokiselinama, kalcijem i željezom te velike energetskom vrijednosti, koriste u spravljanju sladoleda, koktela, frapea, kolača...
Jedan plod može težiti i 800 g, a otkupna cijena kilograma tog voća je oko 3 eura. Drvo na kojem indijanske banane rastu je listopadno, piramidalnog oblika s bujnim tamnozelenim visećim lišćem. Jedan cvijet može dati 5-6 plodova u grozdovima ukupne težine do 3 kg pa je Šulog sa svojih voćki čak i bacao pojedine cvjetove kako se ne bi, kao što je to slučaj s mandarinama, jedne godine prerodile, a sljedeće bile bez plodova.
I 50 kg plodova po stablu
Kad bi ostali svi, bilo bi to i potencijalnih 1,8 tona po stablu. No, svejedno, dok sjevernoameričke indijanske banane u svojoj domovini rađaju s prosječnih 20 kg po stablu, Šulog je s nekih svojih voćaka već u petoj godini brao i 50 kg po stablu. Ove je godine, međutim, kasni mraz, kako se dogodilo i s domaćim voćkama, breskvama, marelicama... potukao cvjetove, pa je urod podbacio i 90%, dok je kooperantsku proizvodnju u Poličniku “pročistila” kasna bura. To ipak nije pokolebalo Šuloga koji tvrdi kako je najbitnije da indijanske banane imaju dovoljno vode i ekoprihranu, a za razliku od jabuka, vinove loze i sličnih kultura koje traže stalnu pažnju voćara, njegov je posao tek da tri puta godišnje oko njih pokosi travu.
Uvjeren je kako Hrvatska ima sve preduvjete za uzgoj ove voćke i mogla bi biti znatan proizvođač pa i izvoznik. SAD, koji je glavni proizvođač, godišnje, naime, zadovolji svega 0,08% vlastitog tržišta ovom voćkom pa su prilike nebrojene. Najveći neprijatelj indijanske banane u Sjevernoj Americi je lastin rep, no kako toj vrsti leptira paw paw u našem podneblju nije zanimljiv, trenutačno nema štetnika koji bi je u nas napadali, objašnjava Šulog, koji će zbog ove voćke, kako najavljuje, sve druge intenzivne proizvodnje egzotičnih vrsta “staviti sa strane”.
U planu su mu još samo yuzu naranče koje su u Japanu toliko popularne da se prodaju putem burze i postižu astronomske cijene. Navodno je s tom voćkom, plodova sličnih mandarinama (a i kora im je jako aromatična), Japan riješio bijelu kugu.
– U Hrvatskoj bi ta naranča mogla biti i superiornija i nutritivno bogatija zbog jednog mikroklimatskog uvjeta kojega nema nigdje drugdje – a to je dalmatinska bura – uvjeren je Šulog. Samo litra soka od te naranče, čak i ne najbolje klase, kojega za potrebe turizma nabavljaju naši hotelijeri, košta 300 kuna – istaknuo je Šulog.
Ta biljka je poznata pod imenom Asimina