Drevna kineska poslovica kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama. Kinezi su u prošlosti imali običaj da poslovice i druge mudre izreke stavljaju na ulazna vrata i na druga vidljiva mjesta, ali ne zato da bi ti natpisi bili ukras, nego zato da ljude koji pored njih prolaze i čitaju ih potaknu na razmišljanje, donošenje ispravnih, pametnih odluka. Na koncu, one su bile poticaj i za promišljeno i ispravno djelovanje.
Već dulje vrijeme svjedoci smo intenzivne proizvodnje “pločica” za taj put do pakla. Možda ću malo i pretjerati, ali čini mi se da je u pitanju već i hiperprodukcija dobrih namjera koje nemaju nikavu podlogu u stvarnosti, niti oni koji ih stvaralu nemaju nikavih iluzija da će se one ostvariti. Te dobre namjere postale su neka vrsta deterdženta za savjest, svojevrsni ekshibicionizam onih koji iako znaju da bi morali djelovati, to ne čine već uprizoravaju događaje koji će stvoriti iluziju da oni nešto rade.
Upravo je Svjetski humanitarni summit koji je jučer počeo u Istanbulu izvrstan primjer goleme i u osnovi dobre namjere koja će isproducirati materijal za popločavanje još jedne dionice puta u pakao. Da, uistinu, motivi i namjere onih koji su organizirali ovaj skup pozitivni su, humani i prožeti željom da se pomogne onima koji su zahvaćeni ratom i drugim nepogodama. Prema službenim podacima, u ovome trenutku u svijetu je raseljeno oko 125 milijuna ljudi, što je jednako četvrtini stanovništa Europske unije. Izuzmeno li sve druge nesretnike koji trebaju našu pomoć, samo ovih 125 milijuna raseljenih ima potencijal da se pretvore u najgoru i najstrašniju humanitarnu katastrofu u ljudskoj povijesti. Upravo zato bi golemim slovima na ulazu u građevinu u kojoj se održava istanbulski summiti trebalo napisati spomenutu poslovicu.
Uopće nije čudno što je šef velike humanitarne organizacije Oxfam Mark Goldring kazao kako je ovaj summit u osnovi tek skupo plaćena pričaonica koju su organizirale vlade i organizacije koje su već jako puno puta propustile biti konstruktivne u rješavanju ratova i oružanih sukoba koji su proizveli kritičnu masu nesreće, siromaštva i patnje. Stoga nije čudno što se javilo jako puno glasova koji su ovaj summit već proglasili beskorisnim trošenjem vremena i novca, pukom prigodom da se svjetski lideri okupe, naprave zajedničku fotografiju i isfabriciraju još malo iluzije kako spašavaju svijet od nevolje i katastrofe. Uopće ne sumnjam da će se na kraju skupa iznjedriti neki dokument koji će zacrtati ciljeve i okvire, iskonstruirati neki način za prikupljanje novca, najaviti organiziranje nekakve donatorske konferencije...
No mislim da će to biti samo još jedna nova tvornica iluzija bez ikakvih konkretnih rezultata, kao i mnogi slični skupovi do sada. I tako će se dobre namjere opet pretvoriti u novi komad puta prema paklu. Nakon nekog sljedećeg ovakvog skupa bit ćemo mu još korak bliže. Humanitarci već godinama viču da je vrijeme za djelovanje sada. Svaka odgoda gura nas dublje u situaciju bez nade u razrješenje.
