Sa savršenim osjećajem za vrijeme, povijesnu simboliku i, prije svega, tržišni uspjeh i enormnu zaradu, točno pola stoljeća nakon objave “prvog (američkog) poslijeratnog feminističkog manifesta”, knjige “Otajstvo (mistika) ženstvenosti” (The Feminine Mystique) Betty Friedan (1921.–2006.) iz 1963., nedavno je police svih američkih knjižara doslovce preplavila knjiga koju su mediji i promotori proglasili „Feminističkim manifestom 21. stoljeća“.
Među 50 najmoćnijih žena
Knjiga ima naslov „Lean in: Women, Work, and the Will to Lead“ (na amazon.com kupio sam je za 13,72 dolara), što bi se doslovno moglo prevesti kao: „Nagnite se: žene, rad i volja za vođenjem“, iako ono „Lean in“ u kontekstu knjige više znači „usudite se“ (ne oklijevajte, što čekate, krenite) ili „oduprite se“ (nagnite se kako biste se oduprli stvarnom i metaforičkom vjetru), jer potiče i poučava žene kako se oduprijeti pritiscima obitelji, društvenim predrasudama i preprekama na koje nailaze u ostvarenju „volje za vođenjem“. Friedrich Nietzsche nazivao bi to voljom ili žudnjom za moći: „U volji sluge našao sam volju da bude gospodar.“ Ako ponovno dođe doba matrijarhata, a sva je prilika, nama muškarcima ne piše se dobro nakon brojnih stoljeća muškog zuluma.
Instant-slava novoga „Feminističkog manifesta“ manje je rezultat kvalitete knjige (za razliku od teorijski ambicioznih feminističkih knjiga prošloga stoljeća, primjerice knjige „Drugi spol“ Simone de Beauvoir iz 1949., na kojima je stasao europski, pa i negdašnji jugoslavenski „drugi feministički val“ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, ova je knjiga trivijalna mješavina diskursa samopomoći, javne autobiografske ispovijesti, statističkog bedekera o manjku žena na vodećim položajima i žestokoga političkog manifesta), a više je posljedica činjenice što ju je napisala jedna od trenutačno najmoćnijih, najslavnijih i najbogatijih žena svijeta.
Iako je u hrvatskoj javnosti, čak i onoj feminističkoj, još uvijek potpuno nepoznata, Sheryl Kara Sandberg je megauspješna, megabogata, megamoćna i megaslavna žena srednjih godina (42). Izvršna je direktorica u Facebooku, dvostruka je doktorica znanosti s Harvarda, bila je šefica osoblja u ministarstvu trgovine Clintonove administracije, ima golemu vilu s bazenom, sportskom dvoranom i silnom poslugom, izdašne pakete dionica Googlea i Facebooka, dvije kćeri (dodatni motiv za feminizam), a pokrenula je i posebnu društvenu mrežu http://leanin.org/ čije je poslanje umrežavanje, izmjena iskustava i osnaživanje žena na putu izgradnje uspješnih karijera.
I prije pojave knjige poslovni magazin the Fortune uvrstio je njezinu autoricu na četvrto mjesto rang-liste 50 najmoćnijih žena svijeta, tjednik Time među 100 najutjecajnijih ljudi u svijetu, a Businessweek među 25 najutjecajnijih osoba na mreži/webu.
Alfa-ženke četvrtoga feminističkog vala zdušno se zalažu za okretanje povijesti za 180 stupnjeva: muškarce nagovaraju na povratak u kuhinju i kuću, a žene na hrabro penjanje po lijanama društvene moći i bogatstva.
Općenito se može kazati da su vodeće „teoretičarke“ i glasnogovornice četvrtoga feminističkog vala uspješne, bogate i slavne žene koje više ne haju za sveučilišnim karijerama, objavljivanjem ozbiljnih teorijskih traktata, a preziru klasične oblike uličnog aktivizma (protesti, marševi, transparenti, sukobi s vlastodršcima i „muškim šovinističkim svinjama“). One se koriste nesagledivom moći suvremenih medija i društvenih mreža te dobivanjem potpore najslavnijih i najmoćnijih ljudi iz svijeta politike, ekonomije i šoubiznisa, posebice filmske i televizijske industrije.
Taj trend „estradizacije“ feminističkog aktivizma započela je Gloria Steinem (rođena 1934.), nastavila naočita Naomi Wolf (rođena 1962.), autorica uspješnice „Mit o ljepoti“ ili „Ljepotni mit“, a danas su monopol za javni feministički govor uime žena prisvojile dvije megafeminističe zvijezde: već spomenuta Sheryl Sandberg (rođena je 1969., a promiče uspon žena na same vrhove piramida društvene moći) i podjednako moćna i utjecajna naturalizirana Amerikanka (doselila se iz Velike Britanije) Tina Brown (rođena 1953.), koja svoje poslanje vidi u okupljanju megazvijezda i megamoćnika (bila je višegodišnja urednica Vanity Faira, New Yorkera, Newsweeka i Daily Beasta, a napisala je i biografiju princeze Diane „Dijanina kronika“) koji žele pomoći – služeći se donatorima i slavom – da žene diljem svijeta iziđu iz siromaštva, patrijarhalnog podaništva i beznađa.
Po logici stvari, jer jedna razmišlja o bogatim i moćnim ženama, a druga o siromašnima i nemoćnima – a obje se zapravo bore za tuđi novac i vlastiti prestiž, slavu i bogatstvo – među spomenutim feministicama srednje dobi nema prevelike ljubavi i poštovanja. Štoviše, jedna od brojnih kritika knjige „Lean in“, koja privlači pozornost ovdašnjih medija, upravo je kritika Tine Brown.
”Otajstvo ženstvenosti”
Čitanje knjige, a još više spektakularne forme njene javne promocije, pokazuje kako se je položaj žena i muškaraca – ali i onih koje sebe definiraju izvan tih kategorija – u posljednjih pola stoljeća radikalno promijenio. Za knjigu „Otajstvo ženstvenosti“ Betty Friedan je nadahnuće pronašla u zajedničkom druženju s bivšim studenticama njezina Smith Collegea u povodu proslave 15. obljetnice diplome.
Razgovarajući s njima, zaključila je da sve one osjećaju isti „problem bez imena“: iako su završile fakultete, imale zvanje i volju za rad i stvaranje karijere, njihovi muževi, šira obitelj i društvo zahtijevali su od njih da rađaju i podižu djecu (tipično za tadašnju poratnu Ameriku), brinu se o kući i dobrom raspoloženju supruga i obitelji. Iza političke, „znanstvene“ i kulturne, posebice medijske idealizacije „otajstva ženstvenosti“, otkrila je, skrivala se opće raširena tjeskoba, nezadovoljstvo, a često i klinički utvrdiva depresija žena. U knjizi je taj „problem bez imena“ zorno opisala: “Svaka supruga iz predgrađa muči se sama dok posprema krevete, kupuje namirnice, bira prekrivače, sa svojom djecom jede sendviče od maslaca od kikirikija, vozi ih na treninge i peče kolače. Noću leži pokraj svoga muža bojeći se samoj sebi postaviti tiho pitanje: Je li to sve?”.
Betty Friedan i brojna američka izdanja njene ključne knjige.
Pola stoljeća koje dijeli prvi (1963.) i drugi (2013.) „feministički manifest“ (vjernici bi kazali: „feminističku bibliju“) promijenilo je ne samo tip diskursa već i metode i strategiju djelovanja feminističkih „svećenica. Dok su Betty Friedan i njene „sestre“ protestirale na ulicama (kao ne tako davno zagrebački „rajnglari“ na Cvjetnom trgu), današnje megafeminističke zvijezde dio su malenog elitnog kruga slavnih, moćnih i utjecajnih ljudi.
Ono, pak, što bi američke muškarce, a možda i hrvatske, trebalo zabrinjavati jesu pokušaji superbogatih i supermoćnih feministica novoga vala da same sebe, svoje „sestre“ i naivne muškarce uvjere da je uloga kućanice pogubna za žene, ali je idealna za – muškarce.
Pranje suđa za seks
Prva se te „genijalne“ misli dosjetila već spomenuta Naomi Wolf, koja je pozornost ovdašnje javnosti uznemirila ovom izjavom: „Istraživanja pokazuju da je najerotičnija (mi bismo kazali: najjebozovnija) stvar za ženu muškarac koji pere posuđe.“ Onako usput, u rujnu 2009. Naomi Wolf je četiri dana provela u Zagre i u Zagrebu družila sa ženama čiji su muževi-partneri pomalo u drugom planu: s Vesnom Pusić i Mirelom Holy. Ta se tvrdnja Naomi Wolf prvi put pojavila 2009. u tv-emisiji američke mreže CBS „Muškarci: Želite li više seksa? Perite veš i posuđe“. Sada je gorljivo promiče Sheryl Sandberg. Priupitana za mišljenje o seksepilnosti „papučara“ (tako su se donedavno takvi muškarci nazivali u Lijepoj Našoj i znatno šire), izjavila je: „Ništa nije tako seksi kao muškarac koji želi obaviti svoj dio poslova u kućanstvu. Možda tako ne izgleda na prvi pogled, ali je najbolji način da muškarac pristupi vlastitoj ženi ako pere posuđe.“
Brojni lakovjerni muškarci postali su ovdje u Americi žrtvama te suptilne feminističke promidžbe „četvrtoga vala“ kojoj je krajnja svrha dvojaka: izvesti ženu iz kuhinje i stana/kuće u javnu sferu i odvesti muškarca iz javne sfere u dnevni boravak, kuhinju i kućnu ropotarnicu.
Feministice četvrtoga vala sada pokušavaju mit o erotskoj privlačnosti i spolnom blagostanju papučara pretvoriti u znanstvenu istinu i političku doktrinu. I baš nekako kad su povjerovale da im savršeno ide, u Americi se pojavilo, hvala Bogu, jedno veliko, ozbiljno istraživanje čije bi rezultate morao pročitati svaki hrvatski „muškarac“ koji pada na medijske mitove o umilnim modnim mačcima, androginim manekenima i ljubljenim „šlapoidima“.
Rezultati istraživanja provedenog na velikom uzorku od čak 4500 heteroseksualnih (!) bračnih parova obuhvaćenim američkom Nacionalnom anketom obitelji i kućanstva (the National Survey of Families and Households) proveo je tročlani istraživački tim u organizaciji Sveučilišta Washington: voditelj tima bio je Sabino Kornrich, a njegovi članovi Julie Brines i Katrina Leupp. Rezultati istraživanja objavljeni ove godine u uglednom znanstvenom časopisu the American Sociological Review srušili su mit o erotskoj privlačnosti papučara – šlapoida koji su desetljećima, stvarale lukave feministice i njihovi smjerni muški teorijski jataci.
Osnovni nalaz svodi se na zaključak koji je Sabino Kornrich ovako formulirao: „Među parovima u kojima muškarci ne obavljaju ‘glavne’ kućanske poslove učestalost je spolnih odnosa u prosjeku mjesečno 4,8 puta, dok je ta učestalost spolnih odnosa među bračnim parovima u kojima muškarac obavlja ‘glavne’ kućanske poslove samo 3,2 puta.“
Crv i duh sumnje pušten je iz boce, a moja je građanska i muška dužnost da čitatelje Obzora i Večernjega lista „izravno iz Washingtona“ izbavim od neznanja: ako želite biti spolno privlačni vlastitoj, ali, oprosti mi Bože, i tuđim ženama, ne čistite kuću, ne perite rublje i suđe i ne kuhajte – previše. Bavite se ponekad i muškim poslovima: cijepajte drva, zidajte zidove ili jednostavno odigrajte partiju tenisa, nogometa ili zaigrajte partiju šaha ili karata.
>>Žene bi radije bile domaćice nego gradile karijeru?
>>Generacije 60-ih i 70-ih odgajane su da žive za karijeru
