Kažete li nekome nešto lijepo ili ga pohvalite, pohvaljeni se najčešće iznenadi, a nerijetko i pomisli da nešto trebate. Učini li netko nekome štogod dobro, uvijek se nađe mrzovoljnika koji u tome vide i nešto neiskreno.
Ni Ivica Todorić ne bi trebao biti iznenađen budu li njegov nesvakidašnji dar obitelji iz Poljanskog Luga kod Vrbovca neki sumnjičavo mjerkali, pa i sveli na reklamni blef. U društvu u kojemu ne nedostaje zavisti, sitničavosti i sebičnosti sve što je tome suprotno automatski riskira da bude proglašeno neiskrenim. Čak i krasna kuća koju je Todorić darovao obitelji Gregurić!
Kao da je hrvatski nacionalni običaj da se daruju kuće i kao da se to događa svaki dan! Svojim darom skromnoj obitelji iz Poljanskog Luga s osmero djece vlasnik Agrokora uzbunio je sumnjičavce i još jednom iskoračio iz uobičajenoga okvira ponašanja naših kapitalista tajkuna. Darovavši kuću obitelji svoga radnika o kakvoj ta siromašna i skromna obitelj možda nije ni maštala, Todorić je nanovo pokazao da ima duše i da nije tajkun.
Jer, ponašanjem u kojemu su glavni motivi i osobine samo zarada, uskogrudnost i beskrupulozno širenje riječ tajkun nije postala samo oznaka za naše novokapitaliste nego isto što i pogrda. Od njih se Todorić razlikuje već ab ovo. Nasuprot brojnim maherima pretvorbe i mufljuzima privatizacije, vlasnik Agrokora počeo je skromno i s vlastitim/obiteljskim novcem. Biznis s uzgojem i prodajom cvijeća počet prije tridesetak godina s bližim i daljnjim rođacima iz zmijavačke loze Todorića nije odmah počeo cvjetno.
Ali bio je to posao koji se širio i napredovao logikom kapitala, a ne utjecajem politike. Jer, tadašnja je politika mrko gledala ne samo na širenje tzv. privatnog sektora nego još i mrgodnije na Todoriće zato što je znala da je u svemu i Ivičin otac Ante, nekadašnji direktor Agrokombinata Zagreb i tadašnjoj vlasti mrski proljećar. Prvobitni temeljni način funkcioniranja poduzeća kao obitelji Ivica Todorić prenio je i u Agrokor. Unatoč tome što je Agrokor velika kompanija neki će reći i zbog kasnijeg utjecaja sklone joj politike Todorić se nije odrekao toga temeljnog modela iako je bilo podsmijeha da je Agrokor zapravo preslika negdašnje velike imotske kućne zadruge.
Veličina Agrokora opovrgava tu ironiju, ali ne ruši temeljni način djelovanja kompanije kao velike obitelji u kojoj vladaju red, odgovornost, briga za druge i posebice za cijelu obitelj. Nasuprot kasti tajkuna koji bešćutno zlorabe i otpuštaju zaposlene, Todoriću se ne može osporavati obiteljska brižnost, socijalna osjetljivost i humana crta. Pa i on bi mogao isplaćivati crkavice, varati i tjerati na ulicu...
Ali to ne čini jer nije tajkun. A nije jer očito postoje neke više vrijednosti koje poštuje, zbog kojih nije povjerovao u sve prisutniju dijaboličnu podvalu da je sve dopušteno. U vrijeme kada naši bogataški skorojevići i amoralni nikogovići gomilaju dionice, potkradaju zaposlene, razmeću se jahtama i jaguarima, kupuju vile i ne mare za potrebite oko sebe, Ivica Todorić je, darujući siromašnoj obitelji kuću, pokazao da i bogat čovjek može biti dobar čovjek.
