Strašno je i žalosno što i dvadeset pet godina kasnije to moramo ponavljati i što o tome u jednom dijelu hrvatskog društva i javnosti očito postoje različita “mišljenja”. To je tema u kojoj postoji samo jedno ispravno ljudsko stajalište. To je priča u kojoj ne bi smjelo biti “druge strane” koju bi, u demokratskom duhu, trebalo saslušati pa o njoj raspravljati.
Ne smije se mjeriti i uspoređivati bol roditelja kojima su ubijena djeca. Pogotovo se ne smije, jer nije ljudski, razlikovati smrt, nesreću i bol prema nacionalnosti. Nije ljudski razlikovati i prema prezimenu razdvajati ni ubijenu djecu. Ali ubojstvo svakog djeteta, bez obzira na to je li ga na spavanju pogodila neprijateljska izdaleka ispaljena granata ili mu je hladnokrvno u glavu iz blizine ispaljen metak, zločin je koji treba razlikovati prema kriteriju je li “njihov”, ili “naš”.
Evo kako i zašto. Onako kako piše u pismu, kojem se ponovo vraćam, hrvatskih biskupa napisanom i objavljenom u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Eto, upravo zato se ne smije ubojstvo dvanaestogodišnje zagrebačke djevojčice Aleksandre Zec, počinjeno 7. prosinca 1991. godine na Sljemenu, stavljati na neljudsku vagu naspram četiri stotine druge hrvatske djece koja su poginula u posljednjem ratu.
Između strahote smrti bilo kojeg i bilo čijeg djeteta ne smije se praviti razlika. Ali, imajući na umu onu “težinu pitanja kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici”, moramo shvatiti da između ubojstva Aleksandre Zec i pogibije sve ostale djece u Hrvatskoj za vrijeme rata postoji duboka, velika i strašna razlika.
Smrti sve te djece treba žaliti, ali, upravo kada je u pitanju smrt Aleksandre Zec, onda pred čitavim hrvatskom društvom, javnošću i državom stoji ono osobito teško pitanje i zadatak: “kako okajati krivnju za tu smrt, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”
Razbješnjen mojim načinom pisanja i razmišljanja, u jednoj me je javnoj prilici jedan nacionalizmom zaslijepljen čovjek pitao, očito osobno uvrijeđen jednim od mojih tekstova o Aleksandri Zec, znam li ja imena četiri stotine hrvatske djece ubijene u ratu? On je shvaćao, ali na duboko pogrešan način, razliku između ubojstva Aleksandre Zec i hrvatske djece. Ne ostale hrvatske djece! Formulacija njegovog pitanja nije ostavljala traga sumnji. Za njega Aleksandra Zec nije bila ubijeno hrvatsko, nego srpsko dijete.
Upravo s takvom namjerom razdvajanja, razlikovanja pa i suprotstavljanja, ali podlo je prikrivajući, netko je sročio rečenice koje su nekoliko puta objavljene na 25. godišnjicu ubojstva Aleksandre Zec u emisiji TV kalendar Hrvatske televizije: “Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao”. Da, Aleksandra Zec ubijena je “tijekom velikosrpske agresije”, ali ona nije žrtva te iste agresije. Ona je žrtva zločina koji je nadahnula, vjerojatno potaknula, a potom prikrivala te ubojice na kraju krivnje oslobodila hrvatska država. Premda je bila obična zagrebačka djevojčica, Aleksandra Zec ubijena je zato što je, po rođenju i nacionalnosti svog oca, pripadala “drugoj zajednici”. I zato “naša” zajednica, hrvatsko društvo, javnost i država stoje pred tim teškim pitanjem: kako okajati krivnju za tu žrtvu i za taj zločin?
Između ostalog i suočavanjem s okolnostima i načinom izvršenja tog zločina.
Dvanaestogodišnja djevojčica, nakon što je vidjela kako joj na ulici, pred obiteljskom kućom na Trešnjevci, ubijaju oca, u kasnu i hladnu prosinačku večer, kakve su i ove danas, odvedena je onako u pidžami, skupa sa svojom majkom na Sljeme, ne u neki brlog neke gangsterske zločinačke skupine, nego u planinarski dom Adolfovac koji je u to vrijeme bio baza jednog ogranka legalnih oružanih snaga Republike Hrvatske, kojima su pripadali i ubojice, sa službenim hrvatskim grbom na rukavima i naoružanjem u vlasništvu hrvatske države.
“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je počela posklizavati po snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je... Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata... Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva...”, rekao je jedan od sudionika ubojstva u svjedočenju koje je sud odbacio i koje je dugo bilo skrivano dok nije, nekoliko godina kasnije, objavljeno u Globusu.
Oči su joj bile povezane kako ne bi vidjela tijelo svoje majke u čiju je glavu, kao čas kasnije i u njezino, ispaljeno više metaka.
Uvredljiv zaključak u TV kalendaru imao je, ipak, barem jednu dobru posljedicu: napokon jednu poštenu ispriku rukovodstva HRT-a, bez one česte formulacije “ako smo nekoga uvrijedili”. Bez uvijanja priznata je sramotnost tih rečenica i upućena, bez ikakve ograde, isprika obitelji Zec, ali i čitavoj hrvatskoj javnosti. Jer bila je to uvreda svima nama koji ne stavljamo zločin nad obitelji Zec ni na kakvu vagu i koji se i dalje nosimo s težinom onog teškog pitanja, ne kako žaliti žrtve naše zajednice, nego kako shvatiti i okajati krivnju naše zajednice, našeg naroda i države. Da bismo u sebi i oko sebe pronašli i stvarali mir.
>> HRT utvrđuje odgovornost zbog neprimjerenog komentara u TV kalendaru o ubojstvu Aleksandre Zec
