Bila sam prostitutka, a danas sam hrvatska Magdalena! Moj je život
tužna priča koju je Isus preko svećenika doveo do sretnoga
svršetka!” Početak je to pisma objavljenog na
stranicama katoličkog biltena Udruge JOB, koji nas je potaknuo da
krenemo u potragu za njegovom autoricom. Mariju Magdalenu
našeg vremena pronašli smo u njezinu skromnom
domu u Hrvatskom zagorju, u kojemu pokraj tople starinske peći
najvažnije mjesto zauzima kutak za molitvu. Srdačna i nimalo zatvorena
za razgovor o svojim životnim ponorima i usponima,
60-godišnja F. G. dopustila nam je da zavirimo u gusto
ispisane stranice njezina života i otkrijemo kako je od žene koja se 30
godina bavila prostitucijom postala hrvatska Marija Magdalena.
– Bio je prosinac 2005., padao je gust snijeg, puhao
strašan vjetar, a ja sam kao i svih godina do tada stajala
na uglu Gajeve i čekala mušteriju. Bilo je tužno s te strane
grada stajati u mraku i promatrati onaj drugi dio Zagreba koji se
neopterećeno i okićeno radovao bijelome Božiću – sjetno je
započela naša sugovornica uvodeći nas u predbožićnu priču
sporedne, ali i nadaleko poznate zagrebačke ulice u kojoj se nije
osjećao ni tračak blagdanske milosti:
– Prolazili su sati, postajalo je sve hladnije, a Gajeva kao
da je umirala. Nitko nije prolazio, nitko se provozao, a ja sam samo
razmišljala kako ne mogu otići dok nešto ne
zaradim kako bih kući donijela barem kruha i mlijeka. I ne pamtim
koliko sam dugo stajala na toj hladnoći, kada sam napokon ugledala
muškarca kako hoda prema meni. Bila sam promrzla, doslovce
drhtala od hladnoće i nadala se da će baš on biti taj na
kojemu ću zaraditi prvu kunu te noći i pobjeći kući na toplo.
Muškarac u dugom crnom kaputu s najlonskom vrećicom u ruci,
nastavlja zamišljeno, doista joj je prišao. No,
njegove riječi: “Oprostite, kako vam mogu pomoći da po ovoj
hladnoći i u tim godinama više ne stojite na
ulici?!”, za nju su bile krhkije od pahulja koje su te noći
pokrile grad.
– Nikada prije nisam to doživjela, takvo što čula,
niti se tomu nadala pa sam pomislila da se šali, da mi se
ruga. Kolegice koje su stajale na ulici malo dalje od mene počele su se
sprdati s njim, ispitivati ima li novca, a ja sam ostala osupnuta,
zbunjena. Bilo je nečega u tom čovjeku čemu sam željela vjerovati, a
bio je tu i taj neobičan glas koji je duboko u meni vapio da mu se
povjerim. Sklonili smo se od vjetra i policije u neku vežu i ja sam
počela govoriti. Ni danas ne znam kako, ni zašto, ali riječi
su izlazile iz mene kao da su bili spremne, kao da su znale da pred tim
nepoznatim muškarcem smiju biti izgovorene. Ispričala sam mu
sve, baš sve. Pričala sam mu o mučnini i gađenju u želucu
koje nije prestajalo ni nakon toliko godina, pričala sam o dugim,
besanim noćima koje sam toliko puta provela zatvorena iza
rešetaka, pričala sam o ružnim pijanstvima, a spomenula sam
i djecu, muža, sve one prekrasne stvari radi kojih sam uvijek bila
spremna otići na ulicu i zaraditi novac. On me je satima pažljivo
slušao, pružio mi 200 kuna, uzeo moj broj mobitela i rekao
da će mi se javiti za par dana – prisjeća se F. G. i priznaje
da je za muškarca iz mraka, koji se predstavio kao Dragec,
vjerovala kako je magični trenutak jedne promrzle noći koji se nikada
više neće dogoditi.
– Na moju nevjericu, tri dana poslije zazvonio mi je mobitel
i s druge strane bio je Dragec, muškarac za kojega sam
mislila da nije stvaran. Zamolio me da se nađemo pred dvoranom Lisinski
kako bi mi dao nešto hrane. Dok sam ga čekala,
razmišljala sam, pa tko je taj čovjek i zašto to
radi?! No, kada je stigao u trulome bijelom fići, koji nije imao ni
suvozačevo sjedalo i darovao mi tisuću kuna i hranu, postala sam
još zbunjenija. Pa taj čovjek nije imao ni za
pošten auto, a odlučio je pomoći meni! Doista sam bila
zbunjena, ali nekako i mirna. Kao da sam osjećala duboko povezanost s
tim čovjekom i neku neobjašnjivu sigurnost –
govori F. G., koja je tek mjesec dana poslije doznala tko je zapravo
njezin zaštitnik.
– Nazvao me i zamolio da dođem pred katedralu kako bi mi opet
dao nešto hrane i novca. Što da vam kažem, bila
sam šokirana kada sam shvatila da je čovjek iz mraka zapravo
svećenik Dragutin Goričanec. No, istodobno s tim iznenađenjem osjetila
sam i blaženi mir. Naime, sve ono što sam mu do tada
povjerila od toga časa dobilo je još snažniju potvrdu kako
sam ispravno postupila. Prvi put sam se osjetila duševno
čistom i znala sam da je to ispružena ruka koju moram primiti.
Ta ispružena ruka, kaže nam ova dugogodišnja prostitutka,
bila je nježna, topla i dovoljno čvrsta da je zauvijek odvede s ulice.
Kao kći nekadašnjeg hodže, muslimanskoga svećenika, ali i
kao žena koja između mušterija, pijanstava i zatvora nije
prepoznavala ni jednu vjeru. Nepresušni razgovori s
“dobrim čovjekom iz mraka” toj majci petero djece
otkrili su i jedan sigurniji svijet.
– Njegova vjera u mene budila je i moju vjeru u Boga. Ona
predbožićna noć, sigurna sam, nije bila slučajna. Predugo sam bila sama
sa svojim mislima, čežnjama i kajanjima, tako da vjerujem da mi je Bog
te noći poklonio velečasnog Drageca, a velečasni Dragec –
Boga. Puno smo razgovarali i svaki naš takav razgovor u meni
je otvarao nove spoznaje o vjeri i životu kroz vjeru. Prvi put počela
sam osjećati da postoji taj netko tko mi je darovao život i zbog koga
taj život moram čuvati. Velečasni Dragec otvorio mi je ta vrata, a ja
sam s nevjerojatnom lakoćom ušla u njih. Prihvatila sam
vjeru, sve sakramente i zaboravila na loš život koji sam
živjela punih 30 godina. Pronašla sam se u katoličkoj vjeri
i napokon osjetila svu draž i toplinu vlastita doma, o kojemu sam do
tada razmišljala samo kao o gnijezdu punome gladnih ptića u
koje moram donijeti hranu – govori nam.
Prostitucija koja ju je tolike godine držala u svojim pandžama,
objašnjava, bila je samo splet nesretnih životnih situacija,
u kojima je bilo više gladi nego sitosti.
– Sa samo 25 godina ostala sam sama na cesti s dva mala sina,
bez škole, posla i ikakva pojma o životu. Zagreb mi se činio
velik kao cijeli svijet i u tome lutanju slučajno sam upoznala skupinu
žena koje su me primile na stan u Prvoj Trnavi 41, gdje su u ono
vrijeme bile spojene barake sa sobama u koje se ulazilo s ulice. Te su
žene bile lijepe, uredne, pile su skupa pića, pušile dobre
cigarete, a što je mene najviše fasciniralo,
uvijek su bile site, a besposlene. Ja sam u to vrijeme
pronašla privremeni posao na Rebru, ali nikada nisam imala
dovoljno ni za hranu, a kamoli za sav taj luksuz. Kada sam jednu od
njih upitala o čemu je tu riječ, rekla mi je da se uredim, a potom me
odvela na nekadašnju “Splavnicu” na
tadašnjem Trgu Republike, poznatu po okupljanju prostitutki,
gdje mi je dala piće i upoznala me s muškarcem koji mi je
rekao da pođem za njim. Kada smo stigli do njegove kuće u Mlinskim
stubama, vidjevši kako je prljava, pitala sam ga gdje je
pribor za čišćenje, na što mi je on drsko rekao
da se okanim toga i da se skinem. Premrla sam od straha i počela svom
silinom bježati natrag prema “Splavnici”, u kojoj
je još bila ona žena i koja mi je gurnula u ruku
nekadašnjih 50 dinara. Muškarac je dotrčao za
mnom s pištoljem i počeo pucati po Tkalčićevoj, a ja sam sva
izbezumljena s tim smotuljkom u ruci počela bježati prema tramvaju. Da
nije bilo nekolicine makroa, koji su također bili u tom lokalu i koji
su ga obuzdali, vjerujem da danas ne bih bila živa – prisjeća
se F. G. i priznaje da i nakon silnih godina još pamti te
pucnje, kao i prvi okus alkohola, prvi dim cigarete, ali i prvi
“zarađeni” novac.
– Dugo nisam znala što da radim s tim novcem. Bio
je golem u ono vrijeme jer je moja mjesečna plaća u bolnici tada bila
160 dinara. Mjesecima sam ga skrivala od same sebe jer sam se bojala
policije, onog čovjeka, svega. Bila sam mlada i uplašena,
ali nakon tih prvih strahova i malo-pomalo život žena s Trnave postao
je i moj život. Počela sam pušiti, piti, a sve ostalo bio je
samo logičan slijed života među takvim ljudima. Nažalost, zbog takva
sam života sinove morala dati na neko vrijeme na uzdržavanje na selo, a
ja sam sve više tonula u prostituciju i alkohol. Pukim sam
slučajem tada bila podstanar u Palmotićevoj kod nekog rastavljenog
grafičara koji je znao čime se bavim, usto, ponudio mi je i brak. Bila
sam presretna i pristala sam, a oboje smo vjerovali da će mojoj
prostituciji doći kraj. Namjeravali smo iznajmljivati jednu sobu u
stanu i živjeti kao sav pristojan svijet, ali na žalost, njemu su vrlo
brzo otkrili sjenu na plućima, nakon čega više nije smio
raditi, a ja sam se vratila na ulicu. Naime, obitelj je rasla, dobili
smo tri kćeri, preživljavali od mizerije, pa smo morali prodati stan i
odseliti se izvan grada. Suprug je neko vrijeme radio pa dobio otkaz
kao višak, a ja sam upregnula koliko sam mogla.
Prihvaćala sam sve poslove s burze, završila osnovnu
školu u Frankopanskoj, ali i dalje sam donosila novac s
ulice. Drukčije nije išlo, djecu je trebalo
školovati, postaviti na noge, a tek poslije
razmišljati o sebi. Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla, a
ni moje tijelo više nije bilo poželjno kao nekada. Ulica i
svi njezini vjetrovi uzeli su danak jednoj mladosti i etiketirali su me
kao “onu istrošeniju robu”. Tijekom
dugih 30 godina počeli su i završavali ratovi, djeca su
postala roditelji, roditelji bake i djedovi, pa kako se ne bi
promijenilo i moje tijelo. Mladost je iščeznula, a s njom i
sva njezina moć. Vjerujte mi, da bi jedna žena 30 godina uspijevala
opstati na ulici bez makroa, doista je trebalo imati srce. Borba je
bila neprestana, strahovi također. Nije bilo lako ulaziti u vozila
nepoznatih muškaraca jer nikada ne znaš tko je
čovjek koji te je pokupio i hoćeš li živa izaći iz tog auta
ili će ti oteti i to malo što imaš, prebiti te i
baciti negdje uz cestu. S druge strane, stalne racije, policajci koji
su mi uzimali novac, koristili se besplatno mojim uslugama, jeli i pili
na moj račun, a na kraju me i zatvarali zbog prostitucije.
Nikada nije bilo lako, a s godinama je postalo još teže. Ono
s čime sam nekad mogla prehraniti cijelu obitelj s vremenom se istopilo
u obrok ili dva. Ulovila bih jednu mušteriju po večeri,
pospremila 50 ili 100 kuna i brzo pobjegla od racije. Tako je to bilo
posljednjih godina, kupleraji i javne kuće su pozatvarani,
više se nije odlazilo u hotele jer su najjeftinije sobe
koštale koliko i moja usluga, a i pružanje usluga u vozilima
postalo je luksuz. Uglavnom se sve svodilo na veže, a to je značilo i
manju zaradu – govori naša sugovornica.
Za kraj je poručila:
– Svakome je jasno da se iz takva života ne izlazi samo tako.
Nema vrata koje se lako otvaraju prema normalnom životu. Trebalo je
puno snage, vjere koja se ničim ne može poljuljati, a koju je te jezivo
hladne večeri preda me prostro velečasni Dragec. Danas nakon svega bez
srama kažem – da, bila sam uličarka, ali to više
nisam. Danas sam žena, majka, baka, Marija Magdalena jednoga novog
vremena.
Svih 30 godina prostitucije hodala sam pognute glave i sramila se same
sebe, a danas se osjećam kao da nikada nisam živjela kao uličarka. Kod
kuće sam, živim od povrća koje posadim u svom vrtu, od 280 kuna
socijalne pomoći, ali i od puno vjere u Boga i ljude kao što
su velečasni Dragec koji nam nesebično pomaže. Djeca su odrasla, unuci
zdravi, a ružna priča koju smo svi znali, ali o kojoj smo
šutjeli, danas je daleko iza nas. Bogu hvala na tomu!
Drhtala je od hladnoće, znao sam da joj moram pomoći
“Bila je to jedna od hladnijih prosinačkih noći”, zamišljeno nam priča velečasni Dragutin Goričanec i prisjeća se duge molitve te večeri 2005. u kojoj se posve predao Bogu vapeći za putokazom koji bi ga kroza snježnu mećavu vodio prema promrzlima, gladnima i potrebitima: – Znao sam da negdje u toj surovoj hladnoći ima ljudi kojima je toga časa trebalo topline i zaštite, a upravo me je ta molitva potaknula da krenem prema Zagrebu i na njegovim ulicama potražim baš takve ljude. Bila je već duboka noć kada sam spazio ženu kako drhti od hladnoće na ulici. Promatrao sam je neko vrijeme, a potom sam joj prišao i zapodjenuo razgovor u kojemu sam joj odmah dao do znanja da joj iskreno želim pomoći, ali i da trebam njezino povjerenje. Rekla je da osim prostitucije nema drugog izlaza jer je strankinja koja nema pravo ni na kakvu pomoć, a ima obitelj za koju se mora skrbiti. Poslušavši njezinu priču, upitao sam je je li spremna zauvijek napustiti ulicu ako joj netko u tomu pomogne, odgovorila je da jest. Nakon nekoliko dana posjetio sam je u njezinu domu, uvjerio se u kakvu siromaštvu živi te joj donio sve što je potrebno za novi početak – priča velečasni Dragutin i objašnjava zašto je napaćenoj ženi tek naknadno otkrio da je svećenik: – Kada prilazim potrebitim ljudima želim razbiti svaku barijeru između nas i dopustiti ljudima da budu ono što uistinu jesu, a ne da pred svećeničkom haljom skrivaju i uljepšavaju stvarnost. Tek kada postignemo uzajamno povjerenje, onda ih pokušavam približiti Bogu i vjeri, ako oni to žele. S vremenom, tako sam i toj ženi govorio o Isusu, evanđelju i radosnoj vijesti, što je ona posve prihvaćala i u tome pronalazila svoj mir i novi život. Velečasni Dragutin je, kako kaže, te večeri svojom molitvom dotaknuo umorno i nemirno srce. No, ono što njegov životni poziv pretvara u magičnu misiju, a što znaju mnogi ljudi s ruba života, jest njegova potpuna predanost baš svima koji skrenu s pravog puta i zalutaju u mećavi života.
