Ovako je prije nekoliko dana novinarima zborio Milorad Pupovac: “Kad bih ja znao gdje naći odgovor na vaše pitanje da ne bude gore, ja bih ga našao, ali ja se bojim da toga odgovora nema i da smo prisiljeni čuvati ovo što imamo, vjerujući da gore neće doći, iako su svi pokazatelji govore da gore dolazi, a to i vama novinarima i medijima, da znate, da prepoznate, da vidite da ne bi bilo kasno da više nemate kome postavljati tu vrstu pitanja. Ja bih radije rekao, tu smo zato da spriječimo ili da odložimo, ako je već nužno, da se dogodi veće zlo, a nisam siguran koliko ćemo uspjeti i nisam siguran da neće doći.”
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i Samostalne demokratske srpske stranke svoje koalicijske partnere, Plenkovićev HDZ, nije izrijekom nazvao manjim zlom. Ali u pravu su bili oni koji su njegovu izjavu upravo tako preveli. Govor o većem zlu uvijek podrazumijeva manje, kao izbor.
Postojimo, živimo, djelujemo i biramo u demokraciji. I neprestano biramo između većih i manjih zala. No, upravo zato što je riječ o demokraciji, tom društvenom i političkom sistemu od kojeg u dugoj i mučnoj povijesti nismo pronašli bolji, taj izbor znači da i veće i manje zlo imaju legitimitet. To pretpostavlja mogućnost da se onog što se nama čini manjim zlom netko drugi boji kao većeg. I obrnuto. Štoviše, ono što je za nas veće ili manje zlo, nekom drugom je apsolutno dobro. Odnosno, sve je stvar percepcije, kako je rekla Martina Dalić u trenutku kad je davala ostavku na ministarsku funkciju u Vladi RH. Doista je tako. Prema svojoj percepciji ona nije učinila ništa loše, a pravo na takav njen doživljaj dao joj je i premijer Andrej Plenković. Iz govora koji je održao u toj prilici prije bi se moglo zaključiti da se tamo bivšoj ministrici uručuje neko visoko državno odlikovanje, a ne cipela. Upriličivši svečanost prihvaćanja ostavke i održavši govor kao da je riječ o dodjeli počasnog doktorata umjesto smjenjivanja, premijer se također vodio principom manjeg zla. Pri tom bi veće zlo bila propast Agrokora, gubitak radnih mjesta i nestabilnost ekonomskog i ukupnog sustava. Manje zlo bila je, eto, brzina djelovanja i iz nje proizašle sitne netransparentnosti. Poput desetaka milijuna zarade za benevolentne i požrtvovne pisce lex Agrokora iz ministričine grupe Borg.
Milorad Pupovac nije mislio na Agrokor dok je izgovarao navedene rečenice. Prigoda je bila predstavljanje javnosti izvještaja Srpskog narodnog vijeća o dokumentiranom porastu govoru mržnje, netrpeljivosti, nacionalističke isključivosti, šovinizma. On je dobar govornik s izrazitim smislom za dramatiku. Čovjeku bi bilo lakše kada bi njegov dramatičan ton mogao pripisati i otpisati kao puku retoriku koja služi ojačavanju njegove vlastite političke pozicije i davanje na važnosti vlastitoj ulozi u sprečavanju dolaska većeg zla. Neki to upravo tako i čitaju i otpisuju. Ali, u ovom političkom vrtloženju i komešanju hrvatskog društva i politike previše je znakova, pojava i ispada koje razuman i oprezan čovjek ne može ignorirati. Stoga ima razloga da vas podiđe blaga jeza od skeptičnosti Pupovčeve rečenice: “tu smo zato da spriječimo ili da odložimo, ako je već nužno, da se dogodi veće zlo, a nisam siguran koliko ćemo uspjeti i nisam siguran da neće doći”.
Na početku svog eseja “Manje zlo”, objavljenog u knjizi “Ovako izgleda demokracija” (“This is What Democracy Looks Like”) iz 2001. godine, Dominique Miesin iz svog teksta, kao moto, izvlači rečenicu: “Zaboravlja se da je opredjeljivanje za neko zlo, makar to bilo i ‘manje zlo’, najbolji način da se ono produži”. I ta tvrdnja, dakako, stoji. Spominje poziv jednog talijanskog novinara, upućen čitateljima prije jednih od izbora u toj zemlji, da začepe nos i ispune svoju građansku dužnost glasajući za stranku na vlasti. Nije nam nipošto strana takva biračka praksa u Hrvatskoj. Glasanje začepljenog nosa. Jer dobre opcije jednostavno nema. Samo loše i još lošije. A u međuvremenu, kako piše Miesin, “pod vječitim izgovorom da možemo izgubiti sve ako nismo zadovoljni onim što već imamo, vijugamo kroz život pod zastavom stalnog samoodricanja”. Prihvaćamo loše da ne bi bilo gore. Potpisujemo sve nepovoljnije ugovore o radu da ne bismo ostali bez mogućnosti za ikakav rad. Pristajemo na smanjivanje vlastitih prava da ih ne bismo izgubili u potpunosti. Konačan je rezultat ipak neumoljiv, prava imamo sve manje. I slobode. Da, imamo izbor između većeg i manjeg zla, ali takav izbor nikako se ne može nazvati i smatrati slobodnim. A kada se sve izgubi, ostaje samo onaj sarkastičan i nemoguć Sofijin izbor, strašna “sloboda” majke da izabere koje će joj od dvoje djece biti ubijeno odmah, a koje vjerojatno nešto kasnije.
Svojoj demokraciji volimo tepati da je mlada, neiskusna. Strašna je istina, međutim, da mi pravu i istinsku demokraciju nikada nismo ni okusili. Čitava nam je povijest sastavljena od biranja manjeg zla. Idealisti i revolucionari, željni promjena i slobode, morali su uvijek birati strane. Neki su svjesni birali ono što je od samog početka bilo očito zlo. Drugi su stradavali gledajući kako se dobar i pošten izbor izopačuje u svoju suprotnost. Promijenilo se samo to da sada svi mi, punoljetni građani, moramo vlastoručno sudjelovati u tim neslobodnim i nametnutim izborima između većih i manjih zala.
Od Pupovčeva do Sofijina izbora jako je daleko, ali strašno je to što se opet krećemo u tom smjeru, a nikako suprotnom, samo usporavajući i odgađajući konačni pad, utopljeni u masu od koje se sustavno skriva sve ono što nas uzdiže. Na primjer, način na koji je Ivo Pogorelić prije tjedan dana u Lisinskom svirao Beethovenovu “Appassionatu”. Nije Lenjin slučajno rekao da ne voli slušati tu božanstvenu glazbu i da ta sonata šteti revoluciji, zato što od nje u svakom ljudskom biću počinje gledati čovjeka prema kojem osjeća ljubav i samilost. I onda mu bude puno teže sprašiti mu metak u čelo.
