Tri su sata ujutro. Trokatnica u mirnom dijelu glavnog grada obavijena mrakom. Tek iza jednog prozora prostor je ispunjen blagim svjetlom. Sjedokosi muškarac, utonuo u tišinu, sjedi u naslonjaču, okreće debelu čašu s viskijem u ruci, pogleda uprtog u jednu točku, koja može biti u prošlosti, ali i u budućnosti, razmišlja: „Je li bolje da sazovem izvanrednu konferenciju za novinare ili da napišem objavu na Twitteru… OK, bila bi to kratka poruka, tko može išta objasniti u 280 znakova… Možda da se ipak izložim novinarima…“
Zamišljen otpija gutljaj viskija, presijeca dvojbu, uzima mobitel, probuđeni ekran bliješti kao kontrapunkt blagom svjetlu svjetiljke s komode u kutu sobe, prsti se pokrenu i slova počnu plesati: „U životu postoje trenuci za nove početke. Ovo je za mene takav trenutak. Ja sam svoju dionicu odradio. Vrijeme je za druge…“ Premijer stisne „enter“, pošalje tvit, odahne i počne čekati svoj novi život…
Tko zna, bivši hrvatski premijer Ivo Sanader danas bi možda i bio u napasti da odluku o ostavci koja je 2009. godine šokirala Hrvatsku pošalje u život putem društvenih mreža. Tada, međutim, društvene mreže nisu bile toliko prisutne u životima tako velikog broja ljudi. Sazvao je konferenciju za medije i uživo se izložio novinarskim pitanjima.
U desetljeću koje je uslijedilo nakon Sanaderove ostavke komunikacijski se kontekst drastično promijenio. Danas se nitko neće začuditi ako neki premijer ili ministar pusti vijest o ostavci putem Twittera. Ili, ako se predsjednik neke države putem Facebooka obračunava sa ženskim udrugama koje se brinu o žrtvama nasilja ili s institucijom kao što je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Nespremnost na kompromis
Primjeri stižu sa svih strana. U siječnju ove godine estonski je premijer izvijestio o svojoj ostavci putem društvenih mreža. Nakon što je zbog istrage o korupcijskom skandalu u koji je bila umiješana njegova stranka poslao vladi pismo s najavom ostavke, u noćnim je satima o tome obavijestio javnost posredovanjem društvenih mreža.
Donedavni predsjednik SAD-a Donald Trump tijekom cijelog mandata pokazivao je kako je to kad se društvene mreže koriste kao bojište, što je u konačnici eskaliralo šokantnim prodorom rulje, mozga isprana predsjedničkim ratovima na društvenim mrežama, u zgradu Kongresa. Primjera ima i u našem dvorištu. Europski parlamentarac, bivši sudac Mislav Kolakušić napravio je političku karijeru zahvaljujući društvenim mrežama. Prepoznat kao antikorupcijski „Robin Hood“, Kolakušić je kao solo igrač, bez političke stranke i bez jasnih izvora financiranja, populizmom pridobio internetsku sljedbu koja ga je lansirala u Europski parlament, a vjerno ga prati i danas.
Nedavni videozapis njegova govora u Europskom parlamentu o „zločestoj“ farmaceutskoj industriji pogledalo je gotovo 600.000 ljudi! Budući da govori na hrvatskom, može se pretpostaviti da je većina pratitelja s domaćeg terena. Njegove se objave dijele u tisućama, a pratitelji vrlo srčano, ne trošeći vrijeme na pristojnost i argumente, uzvraćaju svakome tko se usudi propitivati njihova idola…. Miroslav Škoro, čelnik Domovinskog pokreta, prvo je političko obraćanje prije prošlih parlamentarnih izbora odradio režiranom videoporukom. Vesna Škare Ožbolt, kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, kampanju je započela prije nekoliko mjeseci na Facebooku. I nije u tome jedina.
U prošlom sazivu Hrvatskog sabora Ivan Pernar pretvorio je parlament u reality show. Bio je prvi zastupnik u Hrvatskoj koji je demonstrirao kako se politikom može populistički manipulirati pomoću digitalnih alata. Digitalno doba politiku je gurnulo u novu dimenziju. Prema izvješću Digital 2020, u svijetu je oko 3,8 milijardi korisnika društvenih mreža, što je gotovo pola svjetske populacije. U prosjeku na mrežama provode oko šest sati dnevno. Ako mislite da je to pretjerano, razmislite koliko ste puta čitali nešto na Facebooku čekajući u redu pred blagajnom svog supermarketa. Procjenjuje se da će za koju godinu na mreže doći još milijardu ljudi.
U Hrvatskoj je na Facebooku oko dva milijuna ljudi. Nešto više od milijun ljudi ima profil na Instagramu. Twitter zajednica bitno je manja, ali vrlo aktivna i u deset godina narasla je za otprilike pet puta. Naime, 2011. godine korisnika Twittera u nas bilo je oko 19.000, a danas se taj broj vrti oko 100.000. Na društvenim mrežama zastupljene su sve generacije. Broj neprestano raste i političkim je strankama jasno da ondje moraju biti. Angažiraju profesionalne agencije, organiziraju odjele unutar stranaka koji se bave društvenim mrežama, u vrijeme izbornih kampanja pokreću se nesmiljeni digitalni ratovi lažnim profilima i grupama. Trola se na sve strane.
Neupućeni korisnici često misle da komuniciraju s osobom koja je nositelj profila, a zapravo su iza kulisa timovi koji pišu ono što korisnici žele čuti… Političke poruke na društvenim mrežama sažimaju se na veličinu reklamnog slogana za popularno pivo ili pastu za zube koja sprečava krvarenje desni… Društvene mreže su političarima i alibi za uskratu dijaloga. Služe se njima da bi djelovali javno, ali zadržali sigurnu distancu. Žele li jednosmjernu komunikaciju, dovoljan je samo jedan klik… Komunikacija na društvenim mrežama nikad ne prestaje. Izborna kampanja nema kraj. Politički tabori se 365 dana pomnoženo s četiri godine mandata bore za glasove, pokušavaju doprijeti do neodlučnih, novih, mladih, starih, žena, razočaranih…
Stručnjaci procjenjuju da je digitalno doba jedan od najvećih izazova današnjice, kako kad je riječ o djelovanju političkih stranaka, tako i kad je riječ o mogućnostima građana da raspoznaju što je istina, a što laž. One su golem izazov za demokraciju kakvu poznajemo. To je globalno neregulirano područje. Sloboda je ondje neograničena. Svatko tko ima pristup internetu može otvoriti profil na bilo kojoj društvenoj mreži, registrirati se pod pravim ili lažnim imenom, i objavljivati kad god hoće, što god hoće. Uz puno pozitivnoga, društvene mreže donijele su i puno lošega jer se često koriste kao medij za širenje lažnih vijesti, govora mržnje, blaćenje, isključivost, radikalizaciju lokalne i globalne zajednice…
One su i ogledalo koje pokazuje lice društva bez maske, pa vidimo ljude koji podupiru ubojice, opravdavaju ubojstva, šalju poruke da je najbolji odgovor za sve što je nekomu uskraćeno – metak… Zbog svega toga nije neobično da se postavlja pitanje je li digitalna transformacija svijeta blagodat ili prokletstvo i kako u tako kaotičnom ambijentu formulirati politiku i politički djelovati. Sociolog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu s velikim profesionalnim iskustvom provođenja istraživanja javnog mnijenja prof. dr. Dragan Bagić bez okolišanja kaže da osjeća zabrinutost i zebnju za budućnost političkih sustava u Europi.
– Politički poredak je u procesu promjena, ali u tome ne vidim previše pozitivnih znakova. I što više gledam, to veću zebnju osjećam. Najveći izazov vidim u gubitku racionalnosti i spremnosti na kompromis koji su u demokratskom svijetu upravljali političkim procesima u drugoj polovici 20. stoljeća i omogućili najveći razvoj u povijesti. Danas se politika mijenja, stari modeli se raspadaju i suočeni smo s dubokom krizom racionalnosti – kaže prof. Bagić.
Objašnjava da su se poslije Drugog svjetskog rata racionalno postavljali ciljevi političkog djelovanja, i oni su bili – prosperitet, bolji život i razvoj. Razlike među političkim strankama pojavljivale su se u pristupu i odabiru metoda kojima će te ciljeve pokušati postići. Danas, međutim, stabilne se stranačke strukture lome, a ciljevi koje stranke postavljaju uglavnom su kratkoročni.
Komunikacijska savjetnica Ankica Mamić, koja ima bogato profesionalno iskustvo rada u izbornim kampanjama, također kaže da zasad ne očekuje ništa dobro od prodora tehnologije na području političkog djelovanja. Čovjek je biće evolucije, a ne revolucije, ističe, a digitalna revolucija prisiljava nas da živimo u informacijski kaotičnom vremenu, prezasićeni najrazličitijim mogućim informacijama. Nije više rijetkost da na portalima ispod naslova nekog članka objavljuju koliko minuta treba za čitanje jer ljudi u prosjeku sve što je iznad tri-četiri minute doživljavaju kao gubitak vremena. Pažnja ljudi je sužena i politika to prati jer smatra da drukčije ne može doprijeti do čitatelja, pratitelja, birača…
– Na društvenim mrežama danas svatko može dobiti svojih 15 minuta slave i to je veliki izazov za ukupnu ljudsku djelatnost. Kad je riječ o politici, valja znati da većina ljudi ima formirane stavove i da ih je gotovo nemoguće pridobiti za nešto drugo. Kriterij prema kojemu biraju sadržaj koji će konzumirati je koliko im se uklapa u već oblikovane stavove. Teško je, primjerice, zamisliti jednu osobu da istodobno na društvenim mrežama prati Most i Možemo!. Tu vrijedi pravilo slično se sličnome sviđa – kaže Ankica Mamić.
Prof. Bagić, pak, kaže da je u istraživanja kojima se mjerio puls javnosti radio s kandidatima koji su pripadali različitim političkim opcijama te da je svima bilo zajedničko da ih nije zanimalo što građani misle.
– Bila im je važna isključivo ona banalna stvar – kako oni osobno i njihova stranka stoje u nekoj anketi… Pokušavao sam ih motivirati da anketama istraže što građani smatraju važnim pa da prema tome oblikuju svoje politike. No, ništa od toga. I zato kad se postavi pitanje upravlja li danas rejting sadržajem politike, ja kažem da bi to bilo sjajno jer bi značilo da političare zanima mišljenje građana. Bilo bi sjajno kad bi stranke koristile istraživanja da izađu iz mraka u kojemu tapkaju. One, međutim, idu prečacima i populistički se priklanjaju dominantnim trendovima na društvenim mrežama. To znači da ako im netko ugrozi rejting, oni kopiraju stil uz pomoću kojeg ih je izazivač sustigao – kaže prof. Bagić.
Ankica Mamić, pak, tumači da je koncept građanin-novinar, kao kontrapunkt klasičnim medijima kojima građani sve manje vjeruju, jedna od najopasnijih posljedica digitalnog doba. Ističe da je odgovornost medija za obranu istine u javnom prostoru golema, možda čak i veća nego što su mediji svjesni. Podsjeća na davnu inicijativu HSLS-a koji je tražio da se otkriju vlasnici medija, pa im je rečeno da se ne zna ni vlasnik Coca-Cole. To, međutim, nije isto, jer informacija o vlasnicima medija govori nam iz kojeg društvenog miljea dolaze i time nam omogućava da vrednujemo sadržaj koji objavljuje, smatra Ankica Mamić.
Rulja sad ima alat za organizaciju
Prof. Bagić podsjeća da se politika nekad temeljila na homogenoj javnoj sferi. Medija je bilo malo, građani su dobivali slične informacije, a danas se javna sfera fragmentira. Svatko za 300 kuna može kupiti domenu i pokrenuti portal, može besplatno otvoriti profil na društvenoj mreži, živimo u svijetu informacijskog obilja ili kaosa. Prema svome vremenu ljudi se ponašaju ekonomično i ne žele ga gubiti na informacije iz izvora koji se ne poklapaju s njihovim sustavom vrijednosti, kaže prof. Bagić.
– Bit će sve više ekstremnih pojava. Pravilo „krv, znoj, suze i sperma“ prelijeva se i na političku komunikaciju. Rulje, poput one koja je provalila u američki Kongres, uvijek ima, ali sad imaju alat pomoću kojeg se mogu organizirati. Nema cenzora, ne priznaju se autoriteti, sloboda iznošenja stavova je potpuna, ali izostaje odgovornost. Ne očekujem da će se to uskoro promijeniti jer velikim političkim taborima odgovara ovakvo stanje. Previše je interesa i previše poslova koje još treba podijeliti. Oni koji drže poluge moći neće dopustiti promjene. Nema „sado“ bez „mazo“ – kaže Ankica Mamić.
Bivši političar, liberal Zlatko Kramarić, jedna od poznatih figura iz preddigitalnog doba, a već niz godina diplomat, kaže da romantičarski zamišlja povratak starim modelima, stvarnoj komunikaciji, čitanju i razgovorima o političkim idejama, iako zna da to nije realno. No, nada se da nije ni potpuna utopija. Ne može zamisliti, kaže, ozbiljnog političara, recimo Vladu Gotovca, Dražena Budišu, pa i samog sebe, da šalju ozbiljne političke poruke putem Twittera ili Facebooka.
– Odbojna mi je politika svedena na dosjetku. U današnjoj prezentaciji politike prepoznaje se estradizirani ego političara koji pristaju na banalnosti, površnost i infantilnost umjesto da oblikuju autentičnu politiku. Politika u Hrvatskoj unatrag 20-30 godina možda nije imala prezentaciju, ali je imala sadržaj – zaključuje Kramarić.
Naši se sugovornici slažu da je rješenje uz pomoć kojeg se trendovi mogu usmjeravati u korist zajednice obrazovanje i izgradnja nove paradigme ili novog institucionalnog poretka kroz što bi se afirmiralo načelo odgovornosti, a mlade poučavalo ljudskim vrijednostima.
Vapaji onoga koji gubi, vjerojatno ce se mediji i u Hrvatskoj dosjetiti prodati pricu vladi da su "vitalni dio drustva" i da se vlada u njihovo ime treba baviti iznudom i reketom prema onima koji su se na trzistu pokazali daleko sposobniji od njih, primarno facebooku i googleu... nadam se da u Hrvatskoj proizvoljni reket nece proci onako kako je prosao u Australiji, ali cisto sumnjam...