Posljednje snimke Fidela Castra u javnosti prije njegova (privremenog)
povlačenja zbog bolesti o kojoj je bolesti riječ režim drži u
tajnosti prikazuju kubanskog diktatora kakvim je on uvijek
nastojao prikazati sebe: nasmijan, pred masom oduševljenih sljedbenika,
u maslinastoj odori, uvijek u društvu neke zagasite ljepotice.
Sedam američkih predsjednika nastojalo je na ovaj ili onaj način
maknuti Castra sa scene. Sada je zbog navodne bolesti sam predao vlast
u ruke svoga brata Raula. Generacije ljevičarskih romantičara od Castra
i Che Guevare stvorile su ikone. Nisu im ravni ni Gadafi, ni Kim Il
Jong, ni novopečeni "nuklearac" Ahmadinejad. Castra je još jedino
natkrilio Mao Ce-tung.
Zbog Castrova misterioznog odlaska u sjenu Kuba je opet medijska tema.
Ponekad se zaboravlja da je Castro još davne 1962. godine stvorio tzv.
kubansku krizu, pozvavši Sovjete da postave rakete na otok, što je
svijet dovelo do samog ruba atomskog rata. Nakon 1975. Castrova je Kuba
po nalogu Moskve zakoračila na afričku ratnu pozornicu, gdje je
poglavito u Angoli, Mozambiku, ali i u Etiopiji, sudjelovala u ratnim
pohodima. Kuba je u učvršćivanju tamošnjih prokomunističkih režima bila
daleko uspješnija nego Kominterna ili Kominform. Za vrijeme vojnih
mimohoda u Addis Abebi cijele su brigade Kubanaca, stanovnika karipskog
otoka čija je gospodarska i politička moć bila i ostala zanemariva,
defilirale ispred tribine etiopskog diktatora Mengistua.
Je li danas, kada Castro polako silazi sa scene, moguća demokratizacija
Kube? Kad bi među Castrovim dužnosnicima demokratski i prozapadno
nastrojeni ministar Carlos Lage zadobio premoć, bila bi time otvorena
mogućnost za postupnu demokratizaciju i put karipskog otoka u
pluralizam. Međutim, Castro se sam pobrinuo da na vrijeme ustoliči svog
brata Raula, koji inače slovi za zadrtog komunističkog aparatčika. S
druge strane, tu su mase kubanskih emigranata na Floridi. Mnogi su od
njih pravi disidenti, koji su prošli kalvariju Castrove diktature.
Ali oni su slabo organizirani. Rascjepkani su i ne uživaju baš prevelik
ugled na Kubi. Karipski otok je dugi niz godina bio, a ostao je i
danas, sinonim za izvoz komunističke revolucije u zemlje trećeg
svijeta. Za to vrijeme na domaćoj sceni i dalje vlada rigidna
diktatura. Likvidacije političkih protivnika i ekonomska bijeda širokih
slojeva stanovništva i dalje su na dnevnom redu.
Unatoč tome, Castro ne oskudijeva u sljedbenicima. Venezuski
predsjednik Hugo Chavez i Bolivijac Morales njegovi su obožavatelji.
Očito im je svaka opcija bolja od Sjedinjenih Država i dominacije
Washingtona. Sjedio tamo George Bush ili netko drugi.
PLANET POLITIKE
