Svatko je nevin dok mu se na sudu ne dokaže suprotno, dok ga se pravomoćno ne osudi. I svatko ima pravo na obranu pred sudom, kako god da se ta obrana izvodila. To su neke osnovne zasade zapadnog demokratskog svijeta. Tako treba biti i u Hrvatskoj, pa tako i u slučaju bivših šefova jugokomunističke tajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Iako sudnica nije u Hrvatskoj, nego u Njemačkoj. Ali njihovi odvjetnici moraju imati pristup arhivima, dokumentima, svjedocima, mogu obranu voditi i preko medija, pa i politizirati... Sve je to na kraju legitimno. No završnu presudu donosi samo sud i nitko više.
Anto Nobilo, koji brani Perkovića, poznat je u Hrvatskoj po specifičnom stilu obrane svojih klijenata. Njegov je stil brutalan, bezobziran, agresivan, politikantski, medijski naglašen, izrazito kicoški, zaplotnjački... To je također legitimno, jer je njegova zadaća pokušati obraniti klijenta. Ali taj isti klijent, Josip Perković, imao je iza sebe državne dužnosnike i državne institucije, i svi su oni zloupotrijebili sustav te svoje položaje kada su s “lex Perković” pokušali spriječiti njegovu predaju Njemačkoj. No i to je prošlo, danas je to jako nezgodno spominjati. Kao što je jako nezgodno kad Nobilo od tih istih dužnosnika i institucija danas traži da financiraju Perkovićevu obranu u Njemačkoj, gdje se troškovi procjenjuju na čak milijun eura. Sad svi oni peru ruke kao Poncije Pilat i okreću glavu od Perkovića, a do jučer je cijela država bila talac njegova slučaja. Nevjerojatni salto mortale!
Stara škola, još iz Jugoslavije
Nobilo također ima potpuno pravo tražiti i nemoguće, ima pravo pokušati ishoditi od države novac, bez obzira na to uspio ili ne. I za to mu treba skinuti kapu. On jako dobro zna svoj posao, i javno i tajno. Stara škola, još iz Jugoslavije. Kako je MUP odbio zahtjev za financiranje, sud će opet morati donijeti pravorijek budući da Nobilo najavljuje tužbu protiv države. No sudska će odluka biti jedna dimenzija. Sasvim je druga moralna, društvena dimenzija, kako cijelog slučaja, tako i Nobilova traženja državnog novca. I još se pozivati na zakon koji bi nekome tko je radio u tajnoj službi trebao ići na ruku ako ga se kazneno goni zbog onoga što je radio u toj službi i za nju. Ali za koju službu? Za onu u demokratskoj državi ili za totalitarističku?
Upravo se na ovom primjeru opetovano pokazuje sva nakaradnost hrvatske demokracije. Perković i njemu slični nikad ni u jednoj demokratskoj i pravno uređenoj državi ne bi mogli ni primirisati bilo kakvoj javnoj službi. A Perković je osnovao hrvatsku službu i ugurao se Franji Tuđmanu zahvaljujući svojim kanalima još iz jugokriminalnog miljea koje je kontrolirao i preko kojih se za rata nabavljalo oružje za obranu. To je bila cijena slobode. Ali zato su rat i agresija demokratske procese ne samo usporili nego i blokirali. Jer bi Perković bio među prvima kojega bi trebala snaći lustracija, kao i Mustača. Pitanje je kako bi i Nobilo prošao kao jugoslavenski tužitelj u procesima za koje mnogi tvrde da su bili montirani. I ne samo to, jer bi u pravnoj državi odavno i Perković i Mustač i svi drugi slični bili procesuirani!
Od čega živi?
No kad je o Nobilu riječ, i o novcu, u oči upada još nešto. On se nedavno našao na javnom stupu srama jer nije isplaćivao plaće svojim zaposlenicima. Opravdao se sporom naplatom. Ali je zato dometnuo da on privatno ima novca, te da nikad nije živio od plaće! Radnicima je privatno posudio. Međutim, pravo je pitanje, ako privatno ima novca, zašto novac nije posudio svojoj tvrtki i tako redovno isplatio plaće? To je posve zakonito. Zatim, ako on ne živi od plaće, a ima novca, od čega onda živi? Ne bi li ga država trebala pročešljati i provjeriti odakle mu privatno novac, a nema za plaće radnika i ne živi od plaće? Je li ga posjetila kakva inspekcija? I uza sve to, Nobilo kaže da on nije u banani. Da, on sigurno nije, ali je cijela država u teškoj banani!
>>Zašto svi šute o optužnici protiv Perkovića?
>>Hrvatska je u izvanrednom stanju
Ovoga treba zatvoriti po napoleonovom zakonu ,, kriv si dok ne dokazes suprotno,,!